Vijenac 433

Književnost, Naslovnica

Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, prepjevao i priredio Mirko Tomasović, Matica hrvatska, Zagreb, 2009.

Prevoditeljski pohod

Vrsnim tekstom prepjeva Tassov Oslobođeni Jeruzalem dobio je hrvatsku inačicu koja vjerno odražava značajke talijanskoga izvornika

KRISTINA GRGIĆ


Ep Oslobođeni Jeruzalem talijanskoga pjesnika Torquata Tassa (1544–1595) nedvojbeno se može svrstati među klasike europske i svjetske književnosti. Dovršen 1575. i prvi put tiskan s odobrenjem autora 1581, ubrzo je polučio izniman uspjeh te je u idućim desetljećima preveden na nekoliko jezika, posluživši ujedno kao poticaj autorima diljem Europe, od našega Ivana Gundulića do, primjerice, Španjolca Lopea de Vege, engleskoga pjesnika Edmunda Spensera i drugih. Novi val njegove popularnosti nastupio je u 19. stoljeću, u okviru romantičarske recepcije i revalorizacije Tassa, u kojoj su, između ostalih, sudjelovali i I. Mažuranić, I. Kukuljević Sakcinski, J. W. Goethe, G. Leopardi, V. Hugo i G. G. Byron. Stalni književni, prevoditeljski i znanstveni interes za Oslobođeni Jeruzalem tijekom 20. i na početku 21. stoljeća potvrđuje njegovu kanonsku vrijednost, a tomu u prilog svjedoči i njegov najnoviji hrvatski prepjev, koji potpisuje eminentni prevoditelj i komparatist Mirko Tomasović.



Tassov književni opus dobro ilustrira često isticanu tezu da vrijedna i inovativna književna djela nerijetko prelaze pa i relativiziraju granice među književnopovijesnim razdobljima. Nastala na razmeđu renesanse i baroka, odnosno u razdoblju manirizma, njegova djela svojevrsna su sinteza književnih dostignuća renesanse i istovremeno sadržavaju brojne barokne sastavnice, koje će se u punini razviti u književnosti 17. stoljeća. Takvo je prepletanje poetikâ karakteristično za njegov opsežan lirski korpus, kao i svojedobno popularnu pastirsku igru Aminta, a na osobit se način očitovalo u njegovu epu, proglašenu vrhuncem autorova književnog stvaranja.

Ep u službi borbe za pravovjerje

Oslobođeni Jeruzalem nastao je u ozračju protureformacije, koja je izravno utjecala na autorov izbor središnje teme, pri čemu je njegova pjesnička obrada zauzeća Jeruzalema u posljednjoj godini Prvoga križarskog rata (1066–1099) trebala pružiti poticaj suvremenicima u borbi za pravovjerje. Nastojanje da udovolji zahtjevima religiozne ispravnosti Tassa je navelo i na sadržajne izmjene u novoj verziji epa, koja je objavljena 1593. pod naslovom Osvojeni Jeruzalem, ali nije doživjela znatnijega odjeka te je kao standardno prihvaćeno prvo izdanje iz 1581. Jasno definirana ideološka polazišta bila su i jedan od žanrovskih zahtjeva onodobne vergilijanske epike, no, prihvaćajući njezine temeljne parametre, Tasso je u Oslobođenom Jeruzalemu uspio oblikovati inovativan epski model, koji je postao uzorom europskoj baroknoj epici, dok su neke njegove kvalitete prepoznate tek u kasnijim razdobljima.


Louis-Jean François Laugrenée, Tancred i Clorinda


Tassov poetički koncept, koji je i eksplicitno razradio u teorijskom spisu o junačkom epu (Discorsi del poema eroico, 1594), utemeljen je na zasadama antičke poetike. Junački ep, u koji izrijekom svrstava svoj tekst, poslužio mu je kao žanrovski okvir primjeren njegovoj osnovnoj namjeni i središnjoj temi „pobožne vojne“, koja tvori fabularnu okosnicu i osigurava jedinstvo razgranate i složene kompozicije spjeva i njezina mnoštva fabularnih linija. Takvu je kompoziciju, kao i pojedine tematsko-motivske sastavnice, Tasso preuzeo iz viteške epike. U njegov su ep, osim toga, utkani i brojni petrarkistički elementi, koji, uz česte opise noćnih prizora, doprinose njegovoj karakterističnoj lirskoj atmosferi, osobito isticanoj u razdoblju romantizma. Tako je prepletanjem religiozne tematike sa svjetovnom, epskoga načela s lirskim te antičkoga nasljeđa sa srednjovjekovnom i renesansnom tradicijom nastao složen književni tekst koji je preobrazio model tradicionalnoga junačkog spjeva i olabavio njegove žanrovske i poetičke granice.

Kao karakteristike Oslobođenog Jeruzalema koje svjedoče o pjesničkome umijeću njegova autora, ali su i osobit izazov za njegove prevoditelje, mogu se spomenuti i složen pjesnički izraz, s bogatim repertoarom manirističko-baroknih stilskih figura, te zahtjevan versifikacijski ustroj. Temeljna je jedinica Tassova epa oktava, tradicionalna strofa talijanskoga epskog pjesništva 15. i 16. stoljeća, koja je u njegovu tekstu pomno izgrađena i gotovo dovedena do formalnog savršenstva.

Primjerena transpozicija Tassove pjesničke forme bila je jedan od središnjih problema u tradiciji prevođenja njegova spjeva, kao i ostatka njegova opusa, na hrvatski jezik i u hrvatsku književnu kulturu. Poznato je da je ta tradicija dugotrajna i bogata te da hrvatska kultura s tog stajališta zauzima donekle povlašten položaj u europskom kontekstu, pa se, primjerice, može pohvaliti prvim europskim prijevodom Aminte iz pera Dominka Zlatarića, koji je tiskan prije izvornika. Kad je riječ o Tassovu epu, u njegovu su se prevođenju okušali brojni hrvatski književnici i/ili prevoditelji, počevši možda već od Ivana Gundulića (autorstvo prepjeva koji mu je pripisivan nije sa sigurnošću potvrđeno), a njemu su se, između ostalih, pridružili i Franatica Sorkočević, Ivan Mažuranić, Ivan Dežman, Šime Stanić, Ante Tresić Pavičić, Vinko Premuda, Mihovil Kombol i Gjorgjo Ivanković. Većina korpusa hrvatskih prepjeva Oslobođenog Jeruzalema sastoji se ipak od pojedinačnih ulomaka, iako postoje i dvije integralne dvadesetostoljetne verzije, od kojih je ona Vinka Premude, dovršena 1927, većim dijelom ostala u rukopisu i po suvremenim se mjerilima može držati zastarjelom. Prepjev Gjorja Ivankovića u cijelosti je objavljen 1965, ali je loše ocijenjen i ne može se držati reprezentativnim prepjevnim tekstom.

Hrvatska jezična i književna tradicija kao okosnica prijevoda

Upravo je činjenica da u bogatoj recepciji Tassova opusa nedostaje adekvatan prepjev njegova cjelovita epa bila jedan od glavnih motiva Mirka Tomasovića da se okuša u takvu zahtjevnu i izazovnu prevoditeljskom pothvatu. Vrstan poznavatelj Tassove prevoditeljske fortune, kojom se bavio u nizu znanstvenih radova, uredivši i dvojezičnu antologiju izabranih hrvatskih prepjeva njegovih stihova (Ljuvene rane / Le piaghe d’amore, 1995), svoj je rad na prevođenju Tassova epa započeo prije punih dvadeset godina te, nakon višegodišnje stanke, nastavio 2007. Najnoviji hrvatski Oslobođeni Jeruzalem objavljen je prošle godine u biblioteci Posebna izdanja Matice hrvatske. Da je riječ o iznimnu ostvarenju kako unutar tradicije hrvatskoga prevođenja Tassa, tako i u okvirima hrvatske književnosti i kulture u cijelosti, potvrdila je ovogodišnja nagrada Mihovil Kombol, kojom je Matica hrvatska prepjevatelja ovjenčala za osobit doprinos u prevođenju kulturne i znanstvene literature na hrvatski jezik. Ime Mihovila Kombola u ovome je slučaju posebice znakovito jer je Mirko Tomasović, autor dviju monografija o tome prevoditelju i znanstveniku, ujedno jedan od vjernih sljedbenika Kombolove tradicije prevođenja romanskoga pjesništva. Tomasovićev prevoditeljski korpus obuhvaća, prema vlastitome izračunu, desetke tisuća stihova prevedenih sa španjolskoga, portugalskoga, francuskoga, talijanskoga i provansalskoga jezika, koji su bili dobra vježba za prepjev više od petnaest tisuća stihova Oslobođenog Jeruzalema. Njegova prevoditeljska kompetencija nerazdvojiva je od one znanstvene, kako u užem području traduktologije, discipline za čije je uspostavljanje i širenje osobito zaslužan, tako i u širem području komparatistike, poglavito komparativne povijesti hrvatske književnosti i proučavanja hrvatsko-romanskih književnih odnosa.

Tomasovićev prepjevateljski postupak, koji je u glavnim crtama objašnjen u uvodnome tekstu, temelji se na višegodišnjem iskustvu i visokoj razini znanstvene refleksije i podrazumijeva znatan stupanj autokritičnosti, uz neprestan rad na prepravljanju i usavršavanju vlastitih uradaka. Njima su bili podvrgnuti i ranije prevedeni dijelovi Oslobođenog Jeruzalema koji su objavljivani u hrvatskoj književnoj periodici, pri čemu bi vrijedilo napomenuti da je prepjev prvih triju pjevanja objavljen i u uglednom talijanskom tasološkom časopisu Studi Tassiani Sorrentini. Odredivši kao polazište pojam kritičkoga prijevoda, koji zahtijeva podjednako poštivanje formalnih i sadržajnih aspekata izvornoga teksta i nastojanje da se oni vjerno reproduciraju u hrvatskome jezičnom ruhu, Tomasović uzima u obzir i hrvatsku jezičnu i književnu tradiciju u koju se strani tekst upisuje, pronalazeći književnopovijesne analogije i poveznice koje bi mogle olakšati njegovu recepciju.

Slijedeći tako definirana traduktološka načela, u prepjevu je nastojao prenijeti sve konstitutivne elemente Tassove strofe, u čemu raniji hrvatski prevoditelji Oslobođenog Jeruzalema nisu uvijek uspijevali. Oslanjajući se na Kombolovu tradiciju hrvatskoga prijevodnog jedanaesterca kao pandana talijanskom endecasillabu, Tomasović je osobitu pozornost posvetio i prikladnomu prijenosu Tassovih rima. Još jedna osobina njegova traduktološkog postupka na tragu je spomenute tradicije – uporaba leksika iz jezične riznice ranijih razdoblja hrvatske književnosti, kojim se u hrvatskome tekstu nastoji jasnije dočarati književnopovijesni kontekst izvornika. U prepjevu Oslobođenog Jeruzalema kao najprimjereniji se izvor leksičkih posuđenica pokazao Gundulićev opus, ponajprije Osman kao hrvatski par Tassovu epu, a dijelom i Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, dok je u prijenosu petrarkistički intoniranih stihova kao leksičko izvorište poslužila hrvatska ranonovovjekovna ljubavna lirika.

Kao primjer takve uspješne simbioze talijanske i hrvatske jezične i pjesničke tradicije za ovu se prigodu mogu izdvojiti 14. i 15. oktava XVI. pjevanja, koje dobro ilustriraju lirizam Tassova epa i njegovo karakteristično manirističko-barokno ozračje. Riječ je o vještoj stilsko-retoričkoj obradi antičkoga motiva ruže, osobito popularna u onodobnoj europskoj književnosti:


Pjevaše: „Gledaj ružu, gdje ozdňla,

kroz zčlen pupa, djevičanski skromno,

napol je skrita, otvorena pňla,

što manje vidna, lijepo i pitomno

više se kaže, širi prsa gola,

a kada vehne i malakše lomno,

od mnoštva više željkovana nije

od ljubovnikâ i dekli kô prije.


Prolazi zŕ dan tako naposljetku,

zčlen i cvijeće smrtničkog života,

nigda se travanj ne vraća početku;

jer brzo vehne njezina krasota,

berimo ružu, sreću u tom cvijetku,

dok traje jutra danâ tih divota,

berimo ružu, ljubavi nam vruće,

bit’ ljubljen ljubeć’ kad je već mogúće.


Naposljetku, vrijedilo bi istaknuti i dodatke kojima je prepjevatelj opremio ovo izdanje Tassova spjeva. Oni, uz prije spomenutu napomenu o traduktološkom postupku, obuhvaćaju prikaz autorova života i djela, ljetopis, opis strukture sadržaja, pregled temeljne bibliografije, kazalo imena te bilješke uz pojedino pjevanje, u kojima će čitatelji, između ostalog, moći pronaći i podatke o intertekstualnim poveznicama između Tassova spjeva i tekstova antičkih i europskih, pa i hrvatskih autora (Gundulića, Marulića i Mažuranića). Popisu se može pridodati i iscrpan pregled postojećih hrvatskih prepjeva i znanstveno-kritičke literature o Tassu, koji je priredila Nedjeljka Paro. Pobrojani dodaci pružaju nezaobilazne smjernice za čitanje i znanstveno bavljenje Tassovim spjevom; no najsnažniji će poticaj čitateljima i proučavateljima nedvojbeno pružiti sâm tekst prepjeva. U njemu je, naime, Oslobođeni Jeruzalem dobio hrvatsku inačicu koja vjerno odražava značajke talijanskoga izvornika koje ga čine jednim od klasika svjetske književnosti.


Vijenac 433

433 - 7. listopada 2010. | Arhiva

Klikni za povratak