Vijenac 432

Naslovnica, Znanost

Paul Garde, Balkanske rasprave, Ceres, Zagreb, 2009.

Ležerno raščlanjivanje Balkanskoga poluotoka

Damir Matanović


Opće poznata i često osporavana uzrečica da je neka knjiga svjedok svog vremena svakako se može primijeniti za brojna djela koja problematiziraju prošlost i sadašnjicu prostora Balkana i naroda koji ga nastanjuju. Naravno, valja naglasiti da se to ponajprije odnosi na literaturu nastalu izvan sama Balkana. Naime, Balkan je tema u inozemnoj publicistici gotovo redovito istovremeno kada je i tema u politici. Tako je bilo sredinom 19. stoljeća, u trenucima kada su zapadni pustolovi, istraživači i novinari otkrili i opisali posljednje europsko nepoznato područje, područje nekadašnje osmanske Rumelije, a tako je bilo i tijekom posljednjega desetljeća 20. stoljeća, kada je još jedno krvoproliće privuklo pozornost svijeta na taj maleni, siromašni i nevoljeni dio Europe. Nevoljen od bogatog i uljuđenog Zapada, ali nerijetko i od samih stanovnika jugoistočnog poluotoka Europe. S druge pak strane, nije rijedak slučaj da se Balkan onomu koji ga proputuje od Istanbula i Jedrena do Zagreba i od Crnog do Jadranskog mora uvuče pod kožu i postane gotovo pa isključiv predmet njegova interesa. Upravo je Paul Garde, francuski lingvist i slavist, jedan od onih koji se Balkanu uvijek iznova vraća.

Autor vrijedne i hvaljene knjige Život i smrt Jugoslavije ponovno se predstavlja hrvatskoj publici knjigom Balkanske rasprave. Balkanske rasprave primjer su detaljna raščlanjivanja balkanskoga zemljopisnog i jezičnog čvora. No, kao rijetko koji izvanbalkanski autor, Garde shvaća da se pitanje geografije ili jezika na Balkanu ne može promatrati ili razlučiti od politike i povijesti. Stoga zadivljuje njegova erudicija i njegov pristup balkanskim temama! No kako je u pogovoru knjige odlično istaknuo Dragutin Dumančić, Garde je autor koji je među prvima, ako ne i prvi europski autor, koji o balkanskim specifičnostima govori mirno, odmjereno i staloženo, bez strasti i zauzimanja strana.

Na prvi pogled djelo Paula Gardea ne odudara posebno od sličnih djela. Knjiga je strukturirana u tri osnovna dijela u kojima obrađuje osnovne pojmove vezane uz Balkan, nacionalna imena te ostale termine koji su danas ili dijakronijski bili važni na balkanskim prostorima. No iza te manje ili više ustaljene forme skriva se razgranata analiza koja jasno daje odgovore na pitanja: što je Balkan?, koja je razlika između zapadnoeuropskog poimanja nacije i poimanja nacije u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi?, kako se manifestira nacionalizam, od čega živi, a od čega umire?... Također, pojašnjava uzroke nastanka kulta nacionalnih imena na Balkanu sa svim proturječjima koja proizlaze iz nacionalnih mitova i mitologija. U nacionalnim imenima pronalazi „ukodirane nacionalne pretpostavke“, koje sa svim semantičkim i historijskim pretpostavkama dekodira u jasnu i prihvatljivu priču koja svejedno ne može rezultirati izlaskom iz nacionalno-mitoloških okvira. Posebnu pozornost posvećuje skupini koju naziva konfliktnim imenicama, odnosno onima kojima pripadaju nazivi povijesnih pokrajina poput Kosova, Sandžaka, Krajine, podrazdiobe Srbije i Hrvatske te imena i prezimena osoba, jezici, religije...

Čitatelj u Hrvatskoj svakako će s osobnom pozornošću čitati dijelove teksta kojima je predmet interesa Hrvatska. Već pri analizi tko uopće nastanjuje balkanski poluotok, Garde ukazuje na poseban položaj Hrvatske u regiji. Taj položaj u međuprostoru islama i kršćanstva, Mediterana i kontinenta, Balkana i Srednje Europe rezultirao je napose snažnim emocijama prema Balkanu. Iako ni danas nije rijetko čuti da Balkan počinje na bačkom Južnom kolodvoru, u Hrvatskoj će rijetko tko reći da je Hrvatska na Balkanu, ali tisuću kilometara granice s Balkanom te brojni pripadnici naroda s druge strane granice nespornim čine život Hrvatske uz/na Balkanu. Time je on stalno prisutan u Hrvatskoj, ako ništa drugo onda u obliku protivljenja! A Garde smatra da Hrvatsku upravo treba promatrati kroz prizmu balkanske povijesti jer je ona mnogo veće povijesno značenje ostvarivala u otporu Osmanlijama, dakle Balkanu, nego unutar odnosa s Bečom, Budimpeštom ili Venecijom. Povijesno gledano potpuno točna teza, jer neuključivanjem Hrvatske u balkansku povijest ona postaje srbocentrična. Tu nije riječ o ontološkim definicijama, nego o pragmatičnoj perspektivi.

Drugi detalj koji može izazvati zbunjenost čitatelja u Hrvatskoj jest učestalo ponavljanje termina srbo-hrvatski jezik. Znači li to da Garde 2004, dakle u trenutku kada je djelo objavljeno u Francuskoj, nije svjestan različitosti i odvojenosti hrvatskog od srpskog jezika? Naravno da jest! No promišljajući povijest ovih prostora on smatra da nikada nije postojala jezična granica između Hrvata i njihovih istočnih susjeda. Tako da su, bez obzira što danas govorimo o standardima hrvatskoga, srpskog ili bošnjačkog, razlike simboličke, a ne objektivno važne i posljedica su identitetskog izbora, a ne njegov uzrok. Zanimljivo promatranje!

Balkanske rasprave Paula Gardea u svakom je slučaju iznimno čitko, jasno štivo kojem ne nedostaje žara. Istovremeno obiluje provjerenim činjenicama koje Garde analizira na neuobičajeno lepršav način. Balkanske su rasprave knjiga kojom se jednako može koristiti stručna i akademska javnost, ali i čitatelj željan tek dobra štiva. A Gardeovo djelo apsolutno pripada među dobro štivo!


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak