Vijenac 432

Književnost

Na marginama neobilježene stogodišnjice

Zaboravljeni jubilej književne Slavonije

Vladimir REM

Potkraj prošle godine navršila se stota obljetnica osnutka Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku. Ta udruga pisaca, prva i jedina te vrste u Hrvatskoj onoga doba, osnovana je 3. listopada 1909. na inicijativu književnika Rudolfa F. Magjera. Cilj joj je bio „promicati interese hrvatske knjige i hrvatskog jezika literarnim posijelima, publikacijama i priredbom kulturnih proslava, te uopće voditi računa o hrvatskim prosvjetnim prilikama i potrebama u Osijeku i u ostaloj Slavoniji”.


Rudolfo Franjin Magjer, osnivač i dugogodišnji predsjednik Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku


Riječ, dvije o R. F. Magjeru. Njegovo ime, uloga i značenje zapostavljeni su u književnoj povijesti, pa je zato taj pisac malo poznat, moglo bi se kazati i nepoznat današnjem čitatelju. A svojedobno davao je ton i pečat kulturnom životu Osijeka pa i Slavonije. R. F. Magjer rođen je 1884. u Zemunu, od najranije mladosti živi u Osijeku, gdje završava Učiteljsku školu, službuje u Šljivoševcima i Valpovu, potom djeluje u gradu na Dravi kao pedagog, publicist i književnik. Prvu zbirku pjesama Porivi objavio je 1905, a 1907. knjigu pripovjedne proze pod naslovom Zapisci sa sela. U jednome svom članku ovako je razvrstao pisce: „Ima tri vrste pisaca. Prvi su – pisci bez knjiga, a što znači: razumiju se u pisanje, imaju svu silu sižea, tek nemaju vremena ili još nije došlo njihovo doba da pišu. Drugi su – pisci koji napisaše svu silu toga, u stihu i prozi, ali je sve skupa ostalo neštampano u raznim fijokama. Treći su oni koji svoje duševne proizvode pišu i štampaju bez obzira da li će požnjeti uspjeh ili neuspjeh, doći do zasluženog honorara ili naplatiti tiskarske troškove iz vlastitog džepa.” Među takve pisce pripadao je i sam Magjer, čije književno stvaralaštvo, žanrovski raznovrsno i gotovo nepregledna opusa, nije bilo dovoljno cijenjeno za njegova života, a nije dočekalo priznanje ni nakon smrti (umro u Osijeku 1954).

O časopisu Jeka od Osijeka


Tek u novije vrijeme ime toga pisca privuklo je određenu pozornost, pa su ocjene o njemu i njegovu djelu u znatnoj mjeri ispravljene, zahvaljujući ponajviše činjenici da je R. F. Magjer bio pokretač i urednik časopisa-kalendara Jeka od Osijeka, čiji su sadržaji trajno svjedočanstvo i dragocjeno štivo i danas. Helena Sablić-Tomić, koja je za biblioteku Slavonica priredila izbor iz djela R. F. Magjera pod naslovom Škice i zapisci (knj. 94, XIX. kolo, Vinkovci, 1994) piše: „Govorenje o Klubu hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku ne može zaobići ime Rudolfa Franjina Magjera. Od osnivanja 1909. R. F. Magjer radi i kao predsjednik Kluba. Međutim, Magjerova usmjerenost na samoga sebe, njegova prevelika želja za vlastitim isticanjem, za isticanjem njegovoga književnoga rada i nametanja svojih shvaćanja književnosti doveli su do osporavanja i njega i rada Kluba hrvatskih književnika i umjetnika. Najteže osude Magjer dobija od Matoša, Ujevića i Krleže pa tako i on i klub ostaju po strani književnih zbivanja u Hrvatskoj.“ Vinko Brešić u eseju Osječka književna periodika (objavljen u zborniku Književni Osijek, 1996) ovako promišlja: „Osječani pak osnutak svojega Kluba smatrali su izrazom potrebe da i književna Slavonija oživi, a ne da iz prikrajka motri na jalove polemike starih i mladih ili strančarske borbe u kojima trpi upravo književna proizvodnja.” Nazivajući R. F. Magjera „bilježnikom rada Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku” i „promicateljem hrvatske i slavonske književnosti i kulture”, u povjesnici hrvatske književnosti u Slavoniji naslovljenoj Slavonski tekst hrvatske književnosti autorskog dvojca Helena Sablić-Tomić / Goran Rem portret R. F. Magjera sažet je u ovu prosudbu: „Sveukupnim je svojim angažmanom nastojao afirmirati Osijek kao zasebno kulturno središte.”


Sadržaji revije trajno su svjedočanstvo i dragocjeno štivo i danas.


Jeka od Osijeka izlazi od 1918. do 1923. (pet svezaka) u izdanju Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku. U uvodniku prvog broja Jeke apostrofira se „naslov kojim se ova knjiga zakitila u vrh čela”, s podsjećanjem na vrijeme kada je „domaći naš pisac i pjesnik, veliki prijatelj naroda, blaga duša Mato Topalović pregao, da pod tim imenom turi u svijet narodni zabavnik za godinu 1842.” Već u sljedećem svesku (1919), uz faksimil prve stranice Gajevih Novina horvatzkih reproduciran je Topalovićev Oglas k predplati na to njegovo (neostvareno) izdanje zabavnika Jeka od Osijeka. O neuspjeloj inicijativi oko pokretanja književnog godišnjaka u Osijeku sredinom 19. stoljeća pisat će Josip Bösendorfer: „Jeka od Osijeka imala je biti slična Gajevoj Danici. Pothvat nije uspio, Narodna čitaonica naumila ga je 1845. ponovo oživjeti, no bez rezultata. Osijek je još uvijek grad njemštine, pa nije bilo nade da bi uspjela neka publikacija na hrvatskom jeziku.“

Članovi kluba, aktivnosti


Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku okupio je širok krug književnih, kulturnih i javnih radnika, a u njegovoj upravi i klupskim sekcijama nalazili su se: Franjo Sudarević (prvi i zatim počasni predsjednik), Josipa Glembay, Pavao M. Rakoš, Ante M. Evetović, Dragan Melkus, R. Švagel-Lešić, Jovan Gojković, Mato Medvedović, Josip A. Crepić i dr. Već u prvoj godini rada izišao je u izdanju udruženja zbornik za književnost i umjetnost Mi (1910), da bi se poslije izdavačka djelatnost proširila objavljivanjem drugih klupskih edicija. Među izdanjima osječke udruge posebnu paozornost zaslužuju tri sveska Književnog priloga (1911–1914). U okviru Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, koji je djelovao sve do početka Drugoga svjetskog rata, bila je razvijena široka izdavačka, predavačka i druga aktivnost (književna sijela, likovno-etnografske izložbe, koncerti, proslave važnih obljetnica, distribucija knjiga, brošura, letaka, spomen-spisa, kataloga). Život i probrane pjesme S. S. Kranjčevića (1918) i Ogrizovićevu dramatizaciju romana Osvit K. Š. Đalskog pod naslovom Prve novine (1920) valja zabilježiti kao najznačajnija izdanja udruge koju je osnovao i godinama usmjeravao R. F. Magjer. Među pjesničkim zbirkama zavičajnih pisaca vrijednošću se izdvaja zbirka S iste žice Iločanina Mladena Barbarića, koju je Klub objavio 1918. Mladenu Barbariću, koji je rodno mjesto zadužio i radovima Iločke starine i Povijest crkve iločke, izdala je osječka udruga i Fragmente iz autobiografije (1934). Oko KHKU i njegove revije Jeka od Osijeka bili su angažirani brojni pisci slavonskog književnog kruga prve polovice 20. stoljeća. Premda gotovo nepoznat izvan regionalnih okvira, Josip Aurel Crepić isticao se suradnjom u tome osječkom časopisu. Rođen u Trnjanima, osječki đak (četiri razreda gimnazije), Crepić je početke svog književnog djelovanja vezao uz grad na Dravi. U okviru Kluba prvi put se predstavio publici, a i prvu samostalnu knjigu objavio je u Osijeku: (Rusvaj i druge pripovijesti, 1918). I njegovoj drugoj knjizi pod naslovom Batalija (1924) također je izdavač bio KHKU u Osijeku. O vezama Josipa Lovretića s Osijekom i o njegovu sudjelovanju u izdavačkim programima KHKU najbolje govori podatak da Jeka od Osijeka već u prvom broju za 1918. donosi na nekoliko stranica njegove stihove. Svojim prilozima on se pojavljuje i u ostalim brojevima časopisa. U upravi Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku nemalu ulogu imali su Vinkovčani Mato Medvedović i Vladoje Ivakić. Šumarski nadsavjetnik i osnivač vinkovačkog muzeja Medvedović bio je osobito aktivan u historijsko-arheološkoj sekciji kluba. Medvedović je vodio dopisivanje s mnogim istaknutim kulturnim i znanstvenim radnicima, a bogatu ostavštinu pohranio je u Historijskom arhivu Osijek. Vladoje Ivakić, bratić Joze Ivakića, isticao se suradnjom u osječkim listovima i časopisima, redakturom beletrističkih izdanja KHKU, a zapažen je kao autor knjige Šokadija u slici, pjesmi i prozi (Osijek, 1934). Zaslugom Kluba hrvatskih književnika i umjetnika otkrivene su u Osijeku spomen-ploče i poprsja J. J. Strossmayeru, Franji Kuhaču, Paji Kolariću i Franji Markoviću. Spomen-ploče Josipu Runjaninu, Josipu i Ivanu Kozarcu (u Vinkovcima), Isi Kršnjavom (u Našicama), Anti Benešiću i Mladenu Barbariću (u Iloku) i Anti M. Evetoviću (u Valpovu) također su pothvati što ih valja pridodati aktivnostima ovog udruženja, prvog te vrste u nas poslije neuspjelih nastojanja ilirca Mate Topalovića da u Osijeku osnuje književno društvo i učini taj grad književnim središtem Slavonije.

Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak