Vijenac 432

In memoriam

In memoriam: Zvonko Todorovski (1960–2010)

Srcem dječaka, maštom pravog pripovjedača

piše Tonko Maroević

Osobno nenametljiv i skroman, biografski pretežno vezan za manja mjesta hrvatskoga sjevera i juga, a žanrovski najviše ostvaren u romanima pisanima za djecu, Zvonko Todorovski je napustio ovaj svijet – iznenadno i u relativno mladoj dobi – a da književna javnost nije u punoj mjeri spoznala njegove darove i domete. Istina, dobitnik je nagrada Grigor Vitez, Mato Lovrak i Sfera te nominiran za međunarodnu nagradu Mali princ, ali sa svojih sedam proznih knjiga u svega osam godina objavljivanja stvorio je zapravo cjelovit i autentičan literarni univerzum s odvaganim elementima prepoznatljive zbilje i začudne bajkovitosti, sa sretnom slitinom suvremenosti i mitsko-fantastičnih ili pikarsko-pustolovnih svojstava.

Rođen u Prizrenu 1960, osnovnu i srednju školu pohađao je u Koprivnici i Varaždinu, s kojim je sredinama ostao duboko vezan. Kreativna znatiželja najprije ga je vodila modernom likovnom mediju, grafikama, ilustracijama i opremi, a najviše stripu. Startao je na izložbi Novi kvadrat nekad i danas 1984. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, a posljednju samostalnu izložbu održao je 1997. u Varaždinu, gdje je vodio galeriju Forum mladih. U Zagreb dolazi 1999, živeći i radeći zajedno sa slikaricom Magdom Dulčić, koja ilustrira većinu njegovih knjiga, a 2009. sele se u Koprivnicu, tražeći povoljnije uvjete za nesmetani rad i boravak s minimalnim zahtjevima. Uključuje se u podravski spisateljski krug, obnavljajući i stare prijateljske veze iz mladosti. Nažalost, tamo je u noći 10. rujna preminuo u svojoj pedesetoj godini.

U književnost je ušao 2002. objavljivanjem mladenačkog romana Mirakul od mora, smještena u hvarski Stari Grad, Magdinu zavičaju, što ga je srcem posvojio. U isti ambijent smješta i drugi roman fantastičnih protega Prozor zelenog bljeska, a i treći, Mrlja, aktualne ekološke tematike. U tri romana za djecu afirmirao je zadivljenost neobičnim aspektima stvarnosti i potrebu aktivna djelovanja kao korektiv njezinih ograničenja, pa je poželio i nove, složenije izazove. Našao ih je u romansiranju biografije Petra Hektorovića, knjizi i za odrasle, zamišljenoj kao široka povijesna freska, očuđena istančanim pomacima norme. U Vjetrovima Lampeduze poslužio se pak brodskim dnevnikom jednoga starinskog jedrenjaka, pridodavši fakticitetu fikcionalni lik maloga Marina, kao protagonista i izazivača emotivno nosivih zbivanja. Konačno, odraslima se definitivno obratio kratkim romanom More pravog kapetana, smještenim u milom mu Varaždinu i ambijentiranom u staračkom domu, gdje se pomalo humorno – no bez ikakve poruge – poigrava nostalgijom prema dalekim putovanjima, s izmišljanjem pustolovina i ljubavim zapletom dvoje domskih stanara.

Tko je poznavao Zvonka, posebno tko ga je susretao u Varaždinu, Koprivnici ili Starome Gradu, iskreno će žaliti za dragim čovjekom i više nego dobrim piscem. Naročito će nam nedostajati u Šiberiji i na Škoru, na Ploči i pred Tvrdaljem, gdje nas je zadužio i svojim dramskim ostvarenjem Komedija od Petra ili noć čudesnih krijesnica. Doista, njegovo otkriće mora i Hvara obogatilo je genius loci Hektorovićeva zavičaja, ali i čitavu hrvatsku književnost.


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak