Vijenac 432

Književnost

JULIO CORTÁZAR, KRAJ IGRE, PREV. DORA JELAČIĆ BUŽIMSKI, KNJIGOMAT, ZAGREB, 2009.

Imaginarno kao okosnica stvarnosti

Božidar Alajbegović

Hispanoamerička književnost u nas je relativno dobro prijevodno zastupljena pa smo u mogućnosti na policama domaćih knjižara i knjižnica pronaći brojna djela Gabriela Garcije Márqueza, Marija Vargasa Llose, Ernesta Sabata, Josea Luisa Borgesa, Felisberta Hernándeza ili Carlosa Fuentesa. Ipak, jedan je pisac, vrlo važan predstavnik latinskoameričkoga književnog modernizma, donedavno bio gotovo nepoznat hrvatskoj čitalačkoj publici. Srećom, i ta je nepravda nedavno ispravljena pa smo sredinom prošle godine u izdanju Naklade Pelago i vrhunskom prijevodu Dinka Telećana dobili magnus opus argentinskoga pisca Julija Cortázara, roman Školice, a do kraja 2009. na police knjižara dospjele su još dvije knjige toga latinskoameričkog maga pisane riječi – Sysprint je u knjizi Progonitelj i druge priče objavio izbor ponajboljih Cortázarovih pripovjedaka, a u izdanju udruge za kulturu Knjigomat i odličnom prijevodu mlade Dore Jelačić Bužimski dobili smo knjigu priča Kraj igre, izvorno objavljenu 1956.

Argentinski pripovjedač i romanopisac Julio Cortázar rođen je 1914. u Bruxellesu, prve godine djetinjstva proveo je u različitim europskim zemljama, a školovao se i zaposlio kao nastavnik u Buenos Airesu. Godine 1951. odlazi u Pariz, gdje živi do smrti 1984, izdržavajući se prijevodima sa španjolskog. Osobito se zanimao za jazz i njegove je ludičke elemente vješto unosio u svoju prozu. Od Borgesa je preuzeo supstrat metafizičke tjeskobe i koncepciju pisanja kao intelektualne igre preko granica zbilje i fikcije, te ga zbog toga gdjekad svrstavaju među neofantastičare. Svjetsku slavu Julio Cortázar zaslužio je izvanrednim romanom Školice, čitanje kojega je prava intelektualna pustolovina jer je riječ o neobično koncipiranu i vrlo složeno usustavljenu, kolažnom romanu, koji nudi više načina čitanja, ali i nagrađuje mnogostrukošću značenja. Bez obzira čitamo li roman po redu, poglavlje po poglavlje, ili pak napreskokce brodimo rukopisom povodeći se autorovim putokaznim napucima, bit ćemo uvučeni u bogatu fabulu prepunu izvornih rješenja u jednom od najinovativnijih romana ikad napisanih, iz pera beskompromisna autorskog borca protiv književnog ukalupljivanja i stege. No Cortázar je podjednako velik majstor i kratke forme, čega su odličan dokaz priče iz zbirke Kraj igre.

Riječ je o knjizi koja okuplja osamnaest kratkih priča u kojima Cortázar izbjegava opširnost i baroknost karakterističnu za hispanoameričku književnost magičnog realizma, već ustrajava na jednostavnosti, nepretencioznosti i lepršavosti pripovijedanja te na detaljističkoj deskripciji stvarnosti kod koje, baš u trenutku kad ustrajavanje na vjerodostojnosti prikaza (ambijenta, slijeda događaja, postupaka djelovanja) pomalo počinje zamarati, realnost iznenada poprimi odlike nadrealnog, a protagonist neopazice i nenadano iz stvarnosti klizne u snovit, pomaknut svijet mašte. Ta su odskliznuća u nadrealno redovito vrlo blaga, gotovo neprimjetna, a fantastika nije temeljena na folkloru i mistifikaciji kao kod magičnog realizma, nego je najčešće u funkciji kritike stvarnosti i njezinih devijacija, ali svrhu ima i u psihološkoj analizi i komentiranju protagonistova emocionalnog i mentalnog stanja. Odnosno, nerijetko dolazi kao nadgradnja karakterizacijskog postupka. Odličan primjer takva odskliznuća u nadrealno metafikcionalna je prozna minijatura Besmrtnost parkova, koja otvara knjigu i u kojoj protagonist, zadubljen u čitanje napete kriminalističke proze, iznenada u liku knjige koju čita prepoznaje sebe, a na koncu postaje i žrtvom ubojice sa stranica romana u koji se zadubio, zamijenivši stvarnost svijetom mašte, odnosno literature. Isti postupak Cortázar rabi u još nekoliko priča iz zbirke, kao npr. u vrlo dojmljivoj kritici otuđenja suvremenoga čovjeka u priči Aksolotl, gdje protagonist, opsesivno zainteresiran za život antropomorfnih bića (umnogome nalik čovječjim ribicama) iz naslova priče, zbiljski svijet iznenada zamjenjuje onim iz akvarija, što je uspjela kritička metafora života lucidna čovjeka okružena otupjelim, razmišljanju i kritičkom promišljanju života nesklonim dvonožnim stvorenjima. Motivom skliznuća iz stvarnosti u snovitost Cortázar se dobro koristi i u priči Noć nauznak, gdje motorist, žrtva prometne nesreće, ležeći u bolnici, u predsmrtnoj agoniji, stvarnost zamjenjuje mitom i u smrt odlazi u obličju žrtve aztečkim bogovima.

Verbalnu virtuoznost Cortázar vrlo sugestivno dočarava u duhovitoj, na igrama riječi i verbalnoj akrobatici zasnovanoj priči (Nitko nije kriv) o čovjeku koji u klaustrofobičnoj skučenosti kabine za presvlačenje u trgovini nikako ne uspijeva obući pulover, neprestano se zaplećući u labirintima rukava, a apsurdna bezizlaznost te situacija tragikomična je metafora njegove egzistencijalne krize i nezadovoljstva životom. Priča Menade pak satirički je impostirana i u njoj autor duhovito ismijava snobizam publike na koncertima ozbiljne glazbe, čiji delirični doživljaj izvedbe orkestra na koncu poprima groteskna, kanibalistička obilježja, a ushit ljepotom izokreće se u suprotnost, u ubilački poriv, destrukciju i mržnju. Ipak, najdojmljivije su i najuspjelije priče one koje za protagoniste imaju djecu, u čijim životima i inače nema razdjelnice između stvarnosti i mašte, ali čiji nevin i neiskvaren pogled na svijet u Cortázarovim prozama redovito biva narušen i poljuljan otkrivanjem nepravde i zlobe kao bitnih obilježja svijeta odraslosti, zasnovana na egoizmu, kompeticiji, zavisti i nepovjerenju. Pritom mali protagonisti, na vlastito iznenađenje, počinju sličiti svojim roditeljima, i čine stvari onkraj dobrote, privučeni magnetskom privlačnošću zla.

„Imaginarno nije ono što nas udaljava od realnosti, nego ono što realnost osmišljava i čini bogatijom“, riječi su Julija Cortázara koje možemo uzeti kao pokretački moto njegova pisanja i koje potvrdu imaju u njegovim asocijacijama bogatim, višeslojnim i višeznačnim, sofisticiranim, napetim i posve nepredvidljivim prozama u kojima se na svakoj stranici isprepleću stvarnost i mašta, jeza i komika, kritika i humor, a protagonisti istodobno obitavaju u više stvarnosti, plutajući u limbu između dviju dimenzija, nespremni konformistički se predati svakodnevici koja guši nepravdom, banalnostima, besmislom i ispraznošću, od čega je ipak, srećom, moguće pobjeći – u umjetnost.


Vijenac 432

432 - 23. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak