Vijenac 430

Kazalište, Naslovnica

61. DUBROVAČKE LJETNE IGRE: Tomislav Zajec, Spašeni, red. Franka Perković

Problemi bez rješenja

piše Andrija Tunjić

Kada u nas umjetnost hoće biti moderna i kritična prema tradiciji, kada želi govoriti o učmalosti u kulturi i festivalima, kao sinonimima i metaforama kulture koja se trudi biti što nezapaženija i što obzirnija prema određenim lobijima i vlasti od koje živi, tada nam naši kulturnjaci više sakrivaju nego prokazuju uzroke i posljedice, čime uglavnom kamufliraju pravu istinu o samoljubivoj nam i samodostatnoj kulturi i društvu koje kultura malo zanima.

Tim modelom odnosa prema kulturi poslužila se i nova ravnateljica drame Dubrovačkih ljetnih igara stavljajući na repertoar Spašene, treći dio trilogije suvremenoga hrvatskog dramatičara Tomislava Zajeca, koji su na Igrama praizvedeni 31. srpnja ispred ostataka hotela Belvedere u režiji Franke Perković.

Namjera je bila, to je više nego očito, Spašenima osuvremeniti (možda i osuditi) zastarjelu koncepciju Igara (malo Shakespearea i velika količina baštinske dubrovačke književnosti) i uznemiriti nostalgičare koji se tradicije još ne mogu odreći. Odricanje bi im značilo odreći se dijela prošlosti koji je tom festivalu priskrbio povijesno pamćenje, pa i dugovječnost, što mlađi suvremenici teško razumiju.

Spašeni se bave, barem su se tako nekako javno izrazili autor teksta i redateljica, problemom osamljenosti (pitanjima tko smo i kamo idemo) i nekomunikativnošću suvremenoga čovjeka. To su problemi koji tjeraju na ozbiljno razmišljanje ne samo tzv. avangardnu publiku. Ako ne proizvode, ono sigurno provociraju dramsko, koje bi doista moglo suvremenu publiku, koja još ne stenje pod teretom tradicije, isprovocirati da se uhvati u koštac s učmalošću tradicije.

Mogla je, ali nije. Čini se da je publika premalo osjetljiva na fragilnost života suvremenog čovjeka i da malo mari za probleme kojima veliko značenje pridaje autor Spašenih i njegovi interpretatori.

Spašeni su tipičan primjer postmodernističke antidrame, radi se o nekoherentnom poetsko-dramskom eseju, bez čvrste središnje ideje koja bi vezala njegovu strukturu. Modernost pisanja kojom Zajec artikulira probleme, frustracije i traume našega doba, iako glavni agon Spašenih, istovremeno je i sklizak teren kojemu se autor teksta ne uspijeva oduprijeti snažnim autorstvom. Zato između povoda zbog kojega je drama napisana (osamljenost i nemoć komunikacije) i cilja (zainteresirati druge za taj problem) zjapi velika praznina koju nije lako ispuniti.

Umjesto da rastvori i razluči uzroke i posljedice suvremenih likova, njihove osamljeničke pozicije, unutarnje njihove dramatske dvojbe i nemoć komunikacije, on upada u kliše i spašava ih od komunikacije bijegom u općenito, stavljajući im u usta replike koje su uglavnom rečenice fraze. Rekonstruirajući i reinterpretirajući sadržaj drame montažom fragmenata, umećući prošlo u sadašnje, sjećanje u stvarnost, miješajući psihologiju i fikciju, potencira joneskovsko i beketovsko, pirandelovsko i apsurdno i od toga slaže puzzle koji se raspadne prije nego što osvijesti probleme likova i njihovih života.

Konstrukcija koju Zajec nudi, koja u literaturi itekako funkcionira, u predstavi se nije pokazala uspjelom. Raskorak između u drami napisanoga i u predstavi predočenoga itekako je vidljiv, ne ističe samo redateljsku nemoć, nego i lapidarnost likova, koji se često traže (i ponekad nađu) između rečenica fraza i dramskih situacija koje te replike nastoje učiniti uvjerljivima. Iako je riječ o zanimljivim skicama, one bez vrsne režije ostaju tek obrisi, siluete uvjerljivih likova.

Malo je to štofa za likove koji bi trebali živjeti probleme današnjega čovjeka, ponajprije njegovu osamljenost i nemoć uspostavljanja ljudskog kontakta ili bilo kakve komunikacije. Diskrepancija osobito kulminira u realističnom prostoru predstave, na napuštenom kolodvoru, kada glumci rasuti po njemu vizualno sugeriraju osamljenost i pustoš, a dramska uvjerljivost im curi u neki drugi i drukčiji imaginarni prostor koji bi možda predstavu učinio uvjerljivom.

Ostaci devastiranog hotela Belvedere, pretvorena u kolodvor (scenograf Ivo Knezović) s praznim i zapuštenim kolosijekom, vagonskim trosjedima, na užadi povješanim kovčezima i putnim torbama, mogli bi u nekoj drukčijoj predstavi značiti putovanje prema nalaženju sebe i smisla života (dvoje staraca na tom ahasverskom putovanju traže davno poginula sina, djevojka i mladić traže sebe i ljubav, dvoje supružnika s autističnim djetetom traži smisao svojoj obitelji, vlakovođa poslije skrivljene željezničke nesreće pokušava otkriti uzroke nesreće u kojoj je poginulo autistično dijete i artikulirati svoju dramu, fotograf fotografira važne trenutke putnika i krade, taksist vozi kamo putnici žele...), ali u ovoj predstavi sve to izostaje. Fizičko mijenjanje i množenje mjesta, vremena i prostora ne uspijeva proizvesti ni dramu likova, a ni njihov spas.

Spašeni su primjer predstave u kojoj i dobri glumci mogu biti loši. Ponajprije jer se cijelo vrijeme predstave traže, a ne nalaze, jer im nije jasno što bi igrali; uloge ili rečenice. Pokoji bljesak glumačke uvjerljivosti, kojega je bilo kod Vlatka Dulića, Franje Dijaka, Nataše Dangubić i Milke Podrug Kokotović, najčešće nije dolazio iz likova, nego je ponajviše bio rezultat instinktivnoga glumačkog nerva, glumačke potrebe da se pomakne iz mrtvila redateljske neinventivnosti.


Vijenac 430

430 - 8. rujna 2010. | Arhiva

Klikni za povratak