Vijenac 427

In memoriam, Likovna umjetnost

POSEBNA HVALA ZA ALFREDA PALA (1920–2010)

Stvaralačka radionica u Matici hrvatskoj

Tonko Maroević

S Maticom hrvatskom, odnosno s njezinim Nakladnim zavodom, Alfred Pal podijelio je mnoge svoje radne godine i, još više, vrijedna kreativna iskustva. Kao grafičko-likovni urednik djelovao je u Nakladnom zavodu kontinuirano od 1971. do umirov-ljenja 1984, ali je suradnja bila još znatno dulja, a išla je od 1967, kada je startao s dizajnom korica i ovitka za knjigu Većeslava Holjevca Hrvati izvan domovine, da bi se nastavila tijekom cijeloga Palova djelovanja kao slobodnoga umjetnika, praktički do posljednjih godina njegova plodnog i nesmanjeno dinamičnog života. Osim mnogobrojnih opremljenih knjiga Alfred je u Matici, u Nakladnom zavodu i oko njega, ostavio neizbrisiv ljudski pečat, trag iznimne, duhovite i mudre osobnosti, te stekao opravdano neizbrisiva prijateljska osjećanja, sad iznimno draga sjećanja.


Alfred Pal u dvorištu ispred atelijera


U ime toga duga, pristrano i kao pars pro toto, moramo na ovom mjestu evocirati makar dio Palova radnoga učinka, ne zaboravljajući njegov ne manje važan ulog u inim sredinama i na drugim mjestima. Primjerice, ni sam nisam bio svjestan kako je upravo Pal dizajnirao korice male pjesničke biblioteke Lykosa, dalekih pedesetih godina prošloga stoljeća, što je u ono doba značilo i modernistički prodor na tom području. Osim toga kako zabora-viti opremu biblioteke Itd za Znanje, u kojoj je došla do izražaja slikareva naglašena karikaturistička žica, sposobnost i vrlina da jezgrovito i ležerno, nepretenciozno i komunikativno uputi na potencijale teksta iza korica. Dobro je zapazio naručitelj, zaslužni urednik Zlatko Crnković, kako je Pal – i ne čitajući rukopise, samo zagledajući u sadržaje – uspije-vao gotovo uvijek pogoditi intovativne registre knjige.


Kažnjenik na čekanju, 1975.


Nekoliko ciklusa knjiga rađenih za Nakladni zavod Matice hrvatske obilježilo je razdoblje. Naš najkozmopolitskiji autor umio je slobodno i nesputano reagirati na zahtjeve trenutka, opremajući primjereno i dostojanstveno publikacije koje su afirmirale kontinuitete nacionalnog divljenja, riječ je ponaj-prije o monumentalnim povjesnicama (Klaić, Šišić), kojima je na naslovnicama naš umjetnik znao sačuvati i određenu patinu, a ujedno dati biljeg suvremenoga senzibiliteta (reduktivnog, sinteznog, efikasnog). Kod knjiga vezanih uz dramatičnu noviju zbilju (Nikolaj Tolstoj, Franjo Tuđman) iskoristio je vlastita slikarska ostvarenja, vezana uz tragična iskustva logora, da bi knjigama stavio odgovarajući likovni predznak. Zlatnu knji-gu hrvatskog pjesništva Vlatka Pavletića obogatio je baroknom verzijom nacionalnoga grba, što mu je omogućilo da izbjegne tada neizbježne tzv. socijalističke oznake, a publikaciju Preporod hrvatskih sveučilištaraca okitio je karikaturalnim prepletom raznobojnih strelica usmjeravanja, što je itekako govorilo o nedoumicama i kontrastima uvjerenja, što do danas nije ništa izgubilo na aktualnosti.

Nećemo propustiti spomenuti elegantnu opremu časopisa Kri-tika, raznolike postupke za serijske zadatke, komplete (Kaleb – solariziranim fotografijama, Tolstoj – razgledničkim vizurama, Raos – karakterističnim detaljima), nekoliko uzoraka za pokretanje novih edicija (l2/20, Shakespeare, Zlatna knjiga). Možda poseban spomen zaslužuju korice koje je Pal posvetio svome vjenčanom kumu Krsti Špoljaru, ponudivši na koricama romana Vrijeme i paučina pravu paradigmu svojega ironično-melankoličnog postupka, kumulativne poetike disparatnih sastojaka.


Jedan od vrhunaca Palova djelovanja u Matici hrvatskoj bila je suradnja na spomen-knjizi Vukovar 1991–2001, koju je ispu-nio nizovima svojih autentičnih slikarskih ostvarenja, simbo-ličkim izrazom individualnoga i kolektivnog stvaranja. Sreća je što se Matica hrvatska Palu potom uspjela odužiti izdavanjem slikareve monografije (2004), a meni je ta okolnost omogućila s Palom se učestalije družiti, biti s njime i u Vukovaru i na Hvaru, bolje upoznati čovjeka s kojim je bila čast susresti se.


Vijenac 427

427 - 15. srpnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak