Vijenac 426

Književnost

SIBILA PETLEVSKI, VRIJEME LAŽI, FRAKTURA, ZAPREŠIĆ, 2009.

Izvrsno otvaranje koje obećava

piše Strahimir Primorac

„Oboje smo bili fascinirani životnom pričom Viktora Tauska i odlučili smo je istražiti, svatko na svoj način“, kaže negdje na početku pripovjedačica romana Sibile Petlevski Vrijeme laži, prvoga u nizu od tri romana (uz Bilo nam je tako lijepo! i Stanje sumraka) u nekrografiji pod zajedničkim naslovom Tabu. Onaj drugi fascinirani iz citirane rečenice hrvatski je pisac Tvrtko, lik koji, dakako, pripada svijetu romaneskne stvarnosti, a koji je, prema Popisu stvarnih, izmišljenih i domišljenih likova dodanom na kraju knjige, domišljen lik: „Tvrtko iz Vremena laži je lik sastavljen od elemenata biografija i svjedočanstava jednog Tvrtka (T. Zane) i jednog Vlade (V. Gotovac).“ U njegovu literarnom oblikovanju autorica je naime vješto uklopila dokumentarnu građu – neke iskaze Branimira Donata (pseudonim Tvrtka Zane) o zatvorskom iskustvu izrečene u jednom intervjuu te dijelove optužnice protiv Vlade Gotovca podignute 1972.

Na jednom drugom mjestu u romanu pripovjedačica, pozicije uglavnom poklopljene s autorice, naglašava i razliku u njihovu pokušaju da odgovore na pitanje „Tko je zapravo bio Viktor Tausk?“: dok je Tvrtko zainteresiran za priču o njegovu životu („Za što je taj čovjek živio?“), pripovjedačicu zanima priča o njegovoj smrti („Čemu? Čemu baš tako?“). Tausk je naime okončao život neobičnim, dvostrukim samoubojstvom – pucnjem iz pištolja u glavu i vješanjem. Zato autorica govori o nekrografiji, a ne o biografiji. Disparatnost tih interesa odredila je smjer i logiku njihova istraživanja. Radoznali Tvrtko/Donat, oduvijek sklon izvlačenju iz tame nepravedno zaboravljenih ili zanemarenih stvaralaca, trudio se da iz duboke sjene izvuče pravnika i liječnika psihoanalitičara Viktora Tauska (1879–1919), jednog od najdarovitijih učenika i štićenika Freuda, oca psihoanalize, inače čovjeka mladošću, školovanjem i radom vezana uz ove krajeve. U svom tekstu „Viktor Tausk, Sigmund Freud i hrvatska moderna okupljena oko zagrebačko-bečkoga časopisa Mladost“, uvrštenu u knjigu Središte na rubu (2007), Donat iznosi Tauskove osnovne biografske podatke i podcrtava frojdovski kontekst u kojem se u Beču formirao i djelovao kao psihijatar i psihoanalitičar. Ipak, osnovna je Donatova nakana da upozori na njegove literarne sklonosti te na stanovite veze s hrvatskom modernom (secesijom) i pokretačima časopisa Mladost. No Tauskova predočena književna bilanca vrlo je mršava, a i podaci o njegovim vezama s mladostašima vrlo su oskudni, pa ispada da je njegova književna avantura više projekcija dobrih želja nego stvarnog literarnog potencijala.

O Donatovu istraživanju rekao sam koju riječ više nego što se u prvi mah čini da je ovdje potrebno. Želio sam time naglasiti, da i njegova i spisateljičina fasciniranost životnom pričom Viktora Tauska proizlazi iz istog poriva – potrebe da se javnost upozori na zaboravljene važne pojedince, a pritom da se istraže i mehanizmi koji dovode do toga da su neki „genijalni duhovi osuđeni na tihi, maćehinski prezir povijesti“. A drugo, u fikcionalnom svijetu ovog romana Sibile Petlevski lik Tvrtka nije samo paradna figura i lakmus-papir koji u povremenim dijalozima s pripovjedačicom otkriva što misli o pojedinim postupcima ili čvorišnim točkama u Tauskovu životu; zasnovan uglavnom na nekim elementima iz Donatove biografije, taj se lik dobro uklapa u autoričinu osnovnu ideju, a istodobno se doima i kao svojevrsni hommage Donatovu duhu samosvojna intelektualca.

Roman Vrijeme laži napisan je u slogu postmoderne paradigme, karakterizira ga uporaba različitih tipova citata, oslanjanje na dokumentarnu građu, a i miješanje tzv. visoke i niske književnosti: u knjizi naime nalazimo elemente povijesnog, psihološkog, ratnog, špijunskog, ljubavnog, kriminalističkog romana. Tipično za postmodernu umjetnost, spisateljica se ograđuje: unatoč veliku udjelu povijesnih činjenica i stvarnih osoba, Tabu je fikcionalno djelo, a Tauskov život poslužio je samo kao nadahnuće. Izvlačeći priču o tom ne realiziranu geniju psihoanalize, Sibila Petlevski doista ne piše biografski roman u tradicionalnom smislu. Čitatelj će se doduše u tekstu susresti s nekim važnijim točkama Tauskove biografije – studij i ženidba u Beču, povratak u Bosnu pa ponovni odlazak u Beč i rastava, boemski život i posao u Berlinu, treći dolazak u Beč, susret s Freudom i studij medicine, proboj među najvrsnije psihoanalitičare, traumatična medicinska iskustva na frontama Prvoga svjetskog rata, zadnji povratak u Beč i samoubojstvo. No narativna struktura Vremena laži daleko je od takve kronologije: dapače, Petlevski primjenjuje načelo vremenskog i prostornog diskontinuiteta, narativne rezove i ustrajava na fragmentarnosti, čime dobiva na dinamici priče i intrigantnosti, a čitateljevu pozornost stalno drži budnom i napetom.

Sličnu funkciju imaju i brojni likovi romana iz različitih društvenih slojeva i krajeva svijeta s kojima Tausk stupa u izravnu ili posrednu vezu i koji, svaki na svoj način, utječu na njegov život. Mreža je tih odnosa vrlo složena pa je od najveće važnosti kako će taj puzzle autorica Tabua složiti tako da uvjerljivo objasni što je protagonista dovelo do onako brutalna čina suicida. Već smo naime vidjeli: sama pripovjedačica romana kaže da je, „za početak“, u prvom redu zanima zagonetka Tauskove smrti i da će cjelokupna priča težiti njezinu objašnjenju. Nije nimalo slučajno što se s protagonistovim samoubojstvom čitatelj susreće već na prvim stranicama romana, i što završava upravo opisom njegova pokopa.

Jasna je spisateljičina nakana da u individualnoj sudbini Viktora Tauska i u sudbinama bliskih mu ljudi, ponudi čitanje znakova koji su odredili ili obilježili sudbine ljudi u cijelom 20. stoljeću, prije svega u srednjoeuropskom prostoru, ali i znatno širem. Ti su znakovi rat, progoni, osjećaj iskorijenjenosti, državna prisila, navođenje ljudi na ludilo politike, represivni sustavi, manipuliranje znanošću, bolesti, hipokrizija.

Pred čitateljima je dakle Vrijeme laži (nedavni dobitnik tportalove nagrade), prva knjiga najavljene trilogije. Premda se u sličnim slučajevima obično kaže da se ona može čitati kao samostalno ostvarenje, ipak je to otvoreno pitanje pa je načelno teško dati cjelovitu ocjenu (neke su teme u prvoj knjizi samo naznačene, još vise jer čekaju razradu; treba npr. vidjeti hoće li autorica ponuditi neku književno logičniju motivaciju buđenja austro-ugarskog vojnika iz 1916. u ročniku jugoslavenske vojske 1972). Uz tu ogradu, mogu reći da je prva knjiga Tabua izvrsno otvaranje koje obećava, iz kojeg zrače zanatska vještina, spisateljska inteligencija i pripovjedačka zrelost. I da: Vrijeme laži jedna je od malo naših knjiga za kojom bih rado ponovno posegnuo radi užitka u čitanju.


Vijenac 426

426 - 1. srpnja 2010.

Klikni za povratak