Vijenac 423

Književnost, Naslovnica

Od figure do kulture – PLEONAZAM I EPITET

Od viška glava (ne) boli

Krešimir BAGIĆ

Diskurzivno je obilje obilježje brojnih iskaza s kojima se susrećemo ili koje stvaramo. Ono se, među inim, ogleda u svjesnom ili nesvjesnom ponavljanju, utočnjavanju ili naglašavanju rečenoga. Ovisno o govorniku, konkretnom iskazu i njegovu kontekstu, proizvedeni višak informacije može biti jezična greška ili efektna stilska figura, signal manjkave ili profinjene jezične kompetencije. Iako se narečeno obilje može kreirati različitim postupcima i figurama, ovdje ću predstaviti dvije – pleonazam i epitet.


Ruža je kroz povijest uza se vezala brojne epitete

Predosjetio sam, i to unaprijed!

Grčka riječ pleonasmós izvorno i znači suvišak, preobilje. Njome se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice. Sintaktička veza među sastavnicama pleonastičkog izričaja posve je korektna; izlišno se ponavljanje događa na semantičkoj razini.


Tekstualno ponavljanje slikovne informacije


Tipičan pleonazam javlja se u rečenici Ja, osobno, mislim. Ona je informacijski svediva na rečenicu Mislim, jer je govornikovo prvo lice, koje naglašavaju i zamjenica ja i prilog osobno, već naznačeno u glagolskome obliku. Pleonazam općenito nije osobito informativan, jer ide usuprot jezičnoj ekonomiji. Recimo, u sintagmi brzo požuri prilog brzo ponavlja temeljnu semantičku sastavnicu glagola. Slično je i s izrazima mala kućica, unaprijed predosjetiti, rana zora, crvena krv i sl. Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam.


Veliki poklonik epiteta - pjesnik Ignjat Đurđević


Neosviješteni pleonazam nije figura nego pojava koja se javlja u izrazito ustaljenim komunikacijskim praksama koje, među inim, obilježavaju formulaičnost i repetitivnost. Nepotrebno bujanje diskurza najčešće je u jeziku birokracije, politike i administracije. Glavna sredstva tog bujanja imenske su konstrukcije na mjestu glagolskih, nepotrebna pojašnjavanja jedne imenice drugom, udvajanje gramatičkih oznaka i dr. Primjeri:

– vršiti potragu (→ tragati), vršiti popis (→ popisivati), vršiti popravke (→ popravljati)

– provoditi akciju prikupljanja (→ prikupljati), provoditi kontrolu (→ kontrolirati), provoditi istragu (→ istra×ivati)

– obavljati poslove zastupanja (→ zastupati), obavljati poslove projektiranja i nadzora (→ projektirati i nadzirati)

– biti u mogućnosti (→ moći); biti nazočan (→ nazočiti)

– u stanju bankrota; u stanju depresije, u stanju rastrojenosti…; u procesu preobrazbe, u procesu učenja, u procesu izgradnje… (imenice stanje i proces stoje uz imenice od kojih svaka već označava stanje odnosno proces)

– tijekom jeseni (→ ujesen)

Od Matoša do Židaka

Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, kadšto ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. U elementarnom obliku nalazimo ga u usmenoj poeziji gdje je njegova estetska uloga svediva na naglašavanje rečenoga, uporabu formulaičnih poetizama odnosno na versifikacijsko usklađivanje stihova. Luka Zima, uz ostalo, navodi i ove stihove:

U boru je slavuj tica.

Onda se je meni senja zasenjala.

On premeće te leševe mrtve.

Kako je vidljivo, pjesničku ‘informaciju’ zalihosnom čine opća imenica kada se dodaje imenici koja označuje vrstu (slavuj tica), informacijska podudarnost imenice i glagola (senja zasenjala) te značenjsko udvajanje imenice atributom (leševe mrtve). U modernoj su poeziji, pleonazmi manje eksplicitni, ekskluzivniji su i osmišljeniji. Pleonastičan je, primjerice, uvodni stih pjesme Jadikovka kamena Jure Kaštelana:

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.

Sintaktička trijada u gromade, u klisure, u spletove gorja triput naglašava subjektovu želju za povratkom u simbolički zavičaj. Uporabljene bliskoznačnice gradacijski su poredane, njihovo nabrajanje ritmizira tekst i pribavlja mu patos. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevu, Krležinu i Matoševu pjesništvu:

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran i očajan.

(T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

– Glavobolka, bogi cvet,

glava zna od nje bolet

(M. Krleža, Ni med cvetjem ni pravice)

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin

dršće, strepi i zebe kao da je zima…

(A. G. Matoš, Srodnost)

Budući da u dobroj poeziji ništa nije prepušteno slučaju, ni pleonastičnost u njoj nije puko ponavljanje nego oblik finoga nijansiranja, podcrtavanja subjektivnosti lirskoga Ja, estetizacije iskaza i sl. U prozi i drami, pleonazam može biti element govorne karakterizacije lika. Gdjekad se i u novinskome tekstu prometne u izrazito stilogen postupak. Kada je hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila Englesku u Londonu, novinar Tomislav Židak u svom je komentaru zapisao i ovo:

Dok sam u srijedu na Wembleyu gledao onu raskošnu igru i onaj zaglušujući topot hrvatske ‚lake konjice‘

Posežući za leksikaliziranim epitetima i metaforama, novinar je dvaput kazao isto (sadržaj sintagme raskošna igra ponavlja i razvija izraz zaglušujući topot hrvatske ,lake konjice‘): Međutim, to je učinio s emfatičkim pojačavanjem izraza koje u prvi plan ističe njegovu navijačku emociju a ne rezultat, pri čemu je pleonazam skliznuo u metaforu.

Vjerna Penelopa i filigranski pločnici

Za razliku od pleonazma koji je češće propust nego osviješten element autorskoga stila, epitet (grč. epitheton, dodatak, pridjevak) pridjev je koji se dodaje imenici s ciljem da se naglasi pojedino svojstvo ili vrijednost pojma, da se izraz učini snažnijim, uvjerljivijim, slikovitijim, življim. Valja razlikovati atribut i epitet. Atribut je pridjev koji pobliže označava imenicu, sužava, precizira ili terminologizira njezino značenje (kameni zid, brzi vlak, bjeloglavi sup). Epitet je, pak, pridjev koji imenicu obogaćuje poetskom karakterizacijom i nerijetko upozorava na govornikovu osjećajnost, percepciju ili specifičnu perspektivu motrenja (ugašene slutnje, nijeme oči, filigranski pločnici). Atribut je nositelj dodatne informacije, a epitet stilogene karakterizacije.

U klasičnoj retorici epitet se promatra kao stilski ukras (epitheton ornans), povremeno čak kao podvrstu pleonazma. Ističe se da je primjeren pjesničkome govoru, jer je sredstvo pojačanja izraza. „Kod govornika je, međutim, epitet suvišan i pretjeran ako nema neke svrhe.“ Opravdan je „samo onda kada bez njega ono što je rečeno, manje izražava, npr. O strašnog zločina, o gnusne požude“ (Kvintilijan). Treba ga, čak i u pjesništvu, upotrebljavati oprezno, s mjerom. Iskaz bez epiteta je škrt i neuglađen, a iskaz pretrpan epitetima razmetljiv je i težak.

Od stare Grčke govori se o stalnom epitetu (epitheton perpetuus). Riječ je o pridjevu koji uvijek stoji uz istu imenicu, tj. o frazeologiziranoj sintagmi. Takva je glavnina tzv. homerskih epiteta: ružoprsta Zora, ljepokosa Leta, brzonogi Ahil, vjerna Penelopa... U našemu se usmenom pjesništvu javlja niz stalnih epiteta: sivi soko, britka sablja, vito koplje, sinje more, noge lagane, tankovrha jela, bijela vila, vjerna ljuba, stara majka, bijeli dvori... Stalni epiteti su retorički klišeji čija je slikovitost izblijedjela. Oni signaliziraju da je riječ o pjesničkome govoru i usmenome pjevaču omogućavaju da što lakše versificira svoj iskaz. Ivan Tartalja napominje da se stalni epiteti ponekad pojavljuju u kontekstima koji ih nikako ne dopuštaju – Nestor u Ilijadi danju podiže ruke prema zvjezdanom nebu, a u narodnoj se pjesmi spominje bijelo grlo crnog Arapina. U takvim se slučajevima govori o loše upotrijebljenom ili neodgovarajućem epitetu (epitheton otiosus).

Barokna kićenost i simbolistička senzibilnost

U pjesništvu epitet je stilogeniji što je neočekivaniji, što je iznenadnija njegova veza s imenicom uz koju stoji. Posjeduje afektivni i dramatski potencijal: afektivni jer upućuje na senzibilnost lirskoga subjekta, a dramatski jer čitatelja poziva na interpretaciju kojom bi trebao razriješiti prividnu ili stvarnu semantičku napetost između pridjeva i imenice. Epitet može konkretizirati apstraktno, oživljavati neživo, humanizirati pojave, stvari ili predmete. Npr.:


O lijepa, o draga, o slatka slobodo...

(I. Gundulić, Dubravka)

Samo gordi jablan lisjem suhijem

Šapće o životu mrakom gluhijem,

Kao da je samac usred svemira.

(A. G. Matoš, Jesenje veče)

Kada u rumene zore

Ili u jasna jutra

Prolazim

Poljima rosnim

Gdje mlad vjetar njiše teške klasove

Visokog žutog žita...

(D. Tadijanović, Visoka žuta žita)

Epitet je posebno omiljeno stilsko sredstvo u baroku jer pridonosi kićenosti izraza te u simbolizmu jer sudjeluje u predočavanju iracionalnih vrijednosti (emocija, raspoloženja), posredujući pritom između stvarnoga svijeta i svijeta duše. Barokno obilje, među inim, obilježava pjesničku praksu Ignjata Đurđevića, a simbolistička senzibilnost Ujevićeve sonete.


Poslije gnušanja dugog u bunovnim snovima

mojim,

Umornog tijela ja svoj čemerni ostavih log.

Tmurna mi groza na licu i noćni se vidjeli jadi,

Ponoćna viđenja moj mirni uzburkaše duh.

(I. Đurđević, San o gospoji)


Bukom te vreve i sredine tijesne

ja uho pružam za glasove tajne

i donose mi utjehe beskrajne,

ponavljaju mi pjesme urnebesne.

(T. Ujević, Tajanstva I)

U Đurđevićevim stihovima svim je imenicama, s iznimkom imenice lice, pridjenut epitet. Karakterizirajući svaku pojedinost, pjesnik oblikuje iskaz u kojemu izraz nadmašuje sadržaj, u kojemu retoričko obilje povremeno postaje samo sebi svrhom. Epiteti u prvoj strofi prvoga soneta Ujevićevih Tajanstava nalaze se u rimi, tj. na metrički i semantički najistaknutijim mjestima, te se može kazati da se na njihovim zvukovnim i smisaonim odnosima temelji pjesnička misao.


Kitni pridavnik


Epiteti u pjesništvu često su metaforički, jer izdvajaju obilježja koja tematizirani fenomen dijeli s kojim drugim fenomenom. Kozarčaninova otrovana duša je duša koja je doživjela brojna razočarenja, Matoševi žalosni soneti su soneti koji tematiziraju iskustvo žalosti, gizdav val iz pjesme Ivice Prtenjače upućuje na govornikov ushit i priziva sliku gizdava čovjeka. Gdjekad je veza epiteta i imenice oksimoronska (npr. slijepi pogled u pjesmi Viktora Vide Odlazak bogova), te je čitatelj taj koji mora sučeliti suprotnosti, povezati denotaciju jedne i konotaciju druge sastavnice i interpretirati izraz.

Unatoč klasičnom uvjerenju da epitetu nije mjesto u proznome izrazu, nerijetko ga se zatječe u novelama i romanima. Npr.:

Blago i vama, nujni i sivi, tragični i purpurni oblaci, nebeski putnici! (A. G. Matoš, Ferije)

Što sve nije izmislila perfidna, perverzna, glupava kaplja kiše, samo da se probije do svrabljivog vojničkog mesa... (M. Krleža, Na rubu pameti)

U oba slučaja epiteti su izrazito stilogeni: poetiziraju Matoševu proznu rečenicu, a govor Krležina pripovjedača čine ironičnim, iziritiranim, krajnje afektivnim.

U širem smislu, epitet ne mora biti samo pridjev niti riječ uz koju stoji mora biti samo imenica. Epitetom se može zvati svaka riječ koja karakterizira. Uz pridjev, to može biti imenica (pšenica bjelica, voda studenica), prilog (tiho pjeva, gromko zvoni) i glagolski pridjev (šapćući čita, trepćući pozdravlja). Kako je vidljivo iz primjera, epitet može stajati i uz glagol. U najširem smislu, epitet je „riječ ili rečenica dodana imenici ili njezinu ekvivalentu, da bi se u pojavi, koja se prikazuje, istakla neka njezina osobina, karakteristična za individuum ili za vrstu“ (Simeon).

Stariji hrvatski pisci epitet su tretirali kao stilski ukras, što je razvidno iz naziva: kitni ili nakit pridavnik (Jagić, 1861), ukrasni pridavnik (Pechan, 1874), slikajući pridavnik (Filipović, 1876).


Vijenac 423

423 - 20. svibnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak