Vijenac 420

Glazba, U sjećanje

In memoriam Stjepan Radić (1828–2010)

Odlazak gospodina odana glazbenoj ljepoti

piše Zlatko Madžar

U Zagrebu je 22. ožujka u 82. godini umro istaknuti pijanist Stjepan Radić, koji se u zrelim godinama – nakon polustoljetne karijere koncertanta i pedagoga – jednako predano bavio i političkim radom. Kao član i potpredsjednik Hrvatske seljačke stranke Radić je bio djelatan kao saborski zastupnik (1995–2002) i potpredsjednik Hrvatskoga sabora (1995–2000), a 2000. imenovan je počasnim predsjednikom HSS-a.

Stjepan Radić rođen je u Zagrebu 1928; iste godine kad je u Beogradu ubijen njegov slavni djed po kojemu je dobio ime. O glazbenom školovanju dječaka, u komunističkoj Jugoslaviji nezgodno stigmatizirana djedovim imenom, zdušno se brinula njegova baka Marija, pa je Stjepan Radić već kao šestogodišnji učenik profesorice Margite Matz prvi put javno nastupio pred zagrebačkom publikom (1934). Njegovi klavirski pedagozi potom su bili Petar Dumičić, Ivo Maček i naposljetku presudni Svetislav Stančić. Godine 1953. Radić je osvojio prvu nagradu na Natjecanju glazbenih umjetnika Jugoslavije, a dvije godine poslije diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao najbolji student u generaciji. Poslijediplomski studij završio je 1959. na rimskoj akademiji Santa Cecilia u razredu velikoga pijanista i dirigenta Carla Zecchija.

Premda je Stjepan Radić ostvario brojne nastupe u domovini i u petnaestak zemalja diljem svijeta, ipak je najviše recitala održao u omiljenoj mu dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. U istoj zgradi umjetnik je kao student, a potom i profesor zagrebačke Muzičke akademije, proboravio (s jednim petogodišnjim prekidom) punih pola stoljeća: od 1940. do 1995! Pedagogijom se započeo baviti 1961. kao asistent profesora Svetislava Stančića, a desetljeće poslije stekao je zvanje redovnog profesora. Od 1988. do 1992. obnašao je dužnost pročelnika klavirskog odsjeka. Kao iskusan pedagog, koji je odgojio tridesetak profesora klavira, Radić je često bio član prosudbenih sudova na hrvatskim i inozemnim klavirskim natjecanjima.

Umjetnik je na repertoaru imao više od dvadeset klavirskih koncerata u široku stilskom rasponu od Bacha do suvremenih skladatelja, pa je tako upravo on ostvario hrvatske praizvedbe zahtjevnih partitura Dmitrija Šostakoviča, Igora Stravinskog i Jeana Françaixa. Na tome umjetničkom planu Radić je uspješno surađivao s najistaknutijim hrvatskim i uglednim inozemnim dirigentima (Lovro von Matačić, Milan Horvat, Antonio Janigro, Boris Papandopulo, Berislav Klobučar, Mladen Bašić, Igor Gjadrov, Stjepan Šulek, János Ferencsik, Paul Kletzki…).

Sedamdesetih godina Stjepan Radić inicirao je i organizacijski vodio zamašan projekt javnog izvođenja i studijskog snimanja svih Beethovenovih klavirskih sonata, koji je uspješno i u potpunosti ostvario u suradnji s najistaknutijim hrvatskim pijanistima onoga vremena (Darko Lukić, Ranko Filjak, Melita Lorković, Jurica Murai, Zvjezdana Bašić, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan). Taj divovski koncertni pothvat, koji je bio zaokružen integralnom izvedbom Bachove zbirke Dobro ugođeni klavir, ujedno je bio i svojevrsna posveta najvećem hrvatskom klavirskom pedagogu Svetislavu Stančiću. Nastupivši u listopadu 1995. na svečanom koncertu u povodu stote obljetnice Stančićeva rođenja, Stjepan Radić se nakon punih šest desetljeća oprostio od koncertnog podija. Za svoje umjetničke dosege dobio je Nagradu Grada Zagreba, Nagradu Milka Trnina i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Rezimirajući svoju pijanističku karijeru sâm je Radić prije nekoliko godina izjavio: „Znam da nisam bio nepogrešiv, no nastojao sam pridonijeti vjernom tumačenju kvalitete djela. Primarno mi je bilo istaknuti i publici približiti ljepotu same skladbe – glazbe, a ne njezina interpreta. Najveće zadovoljstvo bilo mi je kad se čulo, ne kako Radić svira, nego kako je lijepa kompozicija!“ A upravo je to, davnih dana, u svojoj prvoj glazbenoj kritici jasno prepoznao svestrani Zvonimir Berković: „Svoju izvanrednu interpretaciju nije Radić sazdao na nekoj velikoj zamisli, ideji, koncepciji. Veliko to su bili susreti, beskrajno mnogo susreta s malim, neznatnim, sasvim neprimjetnim stvarima. Veliko to je bio strpljiv i savjestan rad na obradi materije, rad na svakoj muzičkoj rečenici, na svakoj pasaži; analiza, brižljivo rastvaranje djela, traganje za posljednjim ljepotama. Neuznosit, skroman (a opet duboko ličan u smislu obilja zdravlja, umjetničke svježine, snage); Radić je kao pravi i tipični zagrebački pijanist na svom nedavnom koncertu puštao romantičnog majstora Schumanna ispred sebe…“


Vijenac 420

420 - 8. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak