Vijenac 419

Književnost

DOBITNIK GORANOVA VIJENCA za CJELOKUPNI PJESNIČKI OPUS – PETAR GUDELJ

Okrutnost praelemenata svijeta

piše Branimir Bošnjak

Petar Gudelj autor je dvadesetak knjiga pjesama, izbora i pjesničkih proza, od knjige Ruke, suze i čempresi (1956) pa do vlastita izbora iz pjesništva Zmija mladoženja (2007), zastupljen je u antologijama hrvatskoga pjesništva (Stamaćeva antologija iz 2007. uvrštava mu šest pjesama, od Psi i poskoci, 1960, do pjesme Da smo u dvanaestom stoljeću), ali nije bio pjesnik generacijskih grupa pa sustavnije nije kritički praćen. Velikim dijelom posljedica je to Gudeljeva boravka u Beogradu, gdje je diplomirao (1959) komparativnu književnost, stekao veliku popularnost (grupa A. Ristović, V. Lukić, A. Puslojić, S. Ignjatović), ali i istodobnih estetskih tendencija u hrvatskoj književnosti i kritici koje su zagovarale nove drukčije poetike od Gudeljevih. Iako je blizak pjesništvu V. Pope, ili čak i B. Miljkovića, prije će biti da su poetike kojima Gudelj održava autonomiju ishodišnih arhetipskih korijena, čuvajući i njihovu sirovost i primitivnost, zapravo u samu ishodišnom iskustvu, ne samo u djetinjstvu. Kritika je već naznačila pjesnikovu pripadnost arealu pjesnika cetinskoga kruga (Kaštelan, Pupačić, Milićević), ali Gudelj svjesno čuva animističku, šamansku ideju svijeta, koja se lotremonovskom okrutnošću razlikuje od mediteranizma spomenutih, bolje reći koja stvara svojevrsne nizove mitskih slika izgubljenog zavičaja, jer takva rekonstrukcija mitološke građe okuplja različite, često disparatne slike/pojmove i spaja ih u novu poruku. Očigledan je pjesnikov pokušaj otvaranja energetskog izvora, tamne energetske snage, koja je sama po sebi dio silnica prirode koja ga okružuju (Cvjetko Milanja), pa tako i „srasle s krajolikom tvore genetsku šifru“, dakle, na neki su način i predodređene. Gudeljev neonadrealizam posebno je uočljiv u knjigama Ruke, suze i čempresi (1956), Isus je sam (1961) i Suhozidina (1974), a poslije objavljuje knjige poema (Štiti, 1979, Vilkoe, 1983. te Hesperidske jabuke, 1986).

Već spomenuta antologijska pjesma Psi i poskoci pokazuje oblik pjesnikova nadrealističkog modela (koji spaja Isusa i umrlu zagvozdsku djevojku, na vidikovcu s pogledom na makarske plaže, sve to precizno datirano) tako da se začudnost slika i njihova okrutnost neprestano ironizira ili ih se čini potpuno uobičajenima. Na to upozorava i Milanja, jer ako je sama genetska šifra program ne samo svijeta nego i čovjeka, onda je zapravo sve određeno, iskustvo povijesti, egzistencije pa iz tog razloga ne postoje tragedije, nego neposredno odvijanje različitih programiranih scenarija. Upravo otkrivajući „ravnodušnost sila“ prema moralnim normama kojima se povremeno služi čovjek, Gudelj zapravo ukazuje kako tek neznalačka ili zločesta uloga lirskoga pripovjedača može tu surovost učiniti zlom.

Zapravo, pojednostavnjeno rečeno, važna je sposobnost obnove svijeta, ali ne obnove koja će krenuti od „antropološkog ili gramatičkog subjekta“ kakva i nema u Gudelja (Kravar, 1975), nego obnovom kroz jedinstvo disparatnih dijelova u prostoru kaosa. Znači li Gudeljevo prešutno upućivanje na put ka počelima svijeta/univerzuma, onih koji kao mjera stvari neprestano održavaju mlinove odmaka, ali i međusobnog djelovanja svjetova, dakle onog kaosa koji je istovremeno i nastajući red stvorenog? Milanja navodi kako „kozmogenetsko rasulo posjeduje duboku teleologijnost“, što zapravo Ladana i Maroevića navodi na zaključak kako je kod Gudelja sve u funkciji predočavanja izvornog jedinstva zemlje, životinja i ljudi. To je i razumljivo, jer se tako može sačuvati oštrina Gudeljeve knjige i njezina poruka:


Ne iščitavati se u svijet.

Svijet učitavati u se.


Biti skamenjena knjiga.


Kojoj ni munja ne će rastvoriti

korica.


Ni bura okrenuti list.

(Skamenjena knjiga)


Mitski i simbolički pojednostavnjeni i malobrojni motivski zadaci pjesme u Gudelja naizgled nude oblik ponavljanja koje je zapravo jezik reducirane sadržajnosti, koja se prostire širinom svijeta što je zapravo golema istost. Pjesnik ukazuje na to kako je od malo toga sazdan svijet koji se održava ravnodušnom pretpovijesnom okrutnošću, a ona ne dvoji o vlastitoj moralnosti ili grubosti, stoga tom svijetu pjesnik i ne može biti glasnogovornik, nego svjedok i učitavatelj.


Goran za mlade pjesnike Ireni Delonga


Prosudbena komisija u sastavu: Irena Matijašević, Miroslav Mićanović i Marko Pogačar utvrdila je da je na ovogodišnji natječaj prispjelo 69 rukopisa te donijela jednoglasnu odluku da se nagrada Goran za mlade pjesnike dodijeli pjesnikinji Ireni Delonga iz Sinja za rukopis Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti. U obrazloženju za nagradu između ostaloga stoji: „Poezija Irene Delonga jasno izdvaja svoju početnu točku, često uobličenu i naslovom, i zatim se usmjerava na pronalaženje pravog kraja. No što je tu bitno drukčije od svake pjesme? Drukčije je to što je proces vidljiv, istaknut kao njezina struktura, kao težnja smirenju, točki zaključka, poanti, koja je i olakšanje i vrhunac napetosti ujedno: klimaks.“

Uz nagrađenu autoricu pohvaljeni su rukopisi Davora Ivankovca Konstantno fulam, Gorana Milakovića Eskapaže i Maje Ručević Minus sindrom.

Goranom za literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola nagrađeni su A. Horvatin, M. Gverović, H. Korbar, E. Pintarić, M. Dumbović i A. Perić.

REDAKCIJA

Vijenac 419

419 - 25. ožujka 2010. | Arhiva

Klikni za povratak