Vijenac 419

Film

Neka ostane među nama, red. Rajko Grlić, Hrvatska, 2010.

U raljama libida

piše Josip Grozdanić

Kadar iz fima

U nedavnom razgovoru u povodu premijere svoga novog filma, humorne romantične melodrame Neka ostane među nama realizirane uz scenarističku suradnju Ante Tomića, redatelj Rajko Grlić među ostalim kaže i da je njegovo novo ostvarenje posveta „građanskom Zagrebu u nestajanju“. Ustvrdivši da je „jedna tzv. građanska klasa koja je (u socijalizmu) bila beskonačno tanka“ tijekom 1990-ih praktički zajedno s njim „otišla u ilegalu“ odnosno u anonimnost, Grlić ističe da je riječ o „stoljetnoj tradiciji“ u skladu s kojom svaka (uže zagrebačka i šire hrvatska) građanska klasa kad se jednom ustoliči zapravo nestane. Prema njegovim riječima, iz želje za anonimnošću ljudi se uvlače u tišine domova, a najveće umijeće u današnjem vremenu možda uistinu i jest ostati anoniman. Toj i takvoj građanskoj klasi u nestajanju, razumljivo i očekivano dekadentnim, nesigurnim, krhkim, nezrelim i nesretnim ljudima koji se pokušavaju priviknuti na „novo novo vrijeme“ i društvene mehanizme koje istodobno sami stvaraju, Grlićev film ne daje samo nostalgičnu i smiješno-tužnu posvetu, ili možda epitaf, već se i tematski i stilski te izborom glavnoga glumaca i nekim metafilmskim dosjetkama otvoreno naslanja na neke od davnih autorovih hitova Samo jednom se ljubi i U raljama života, ali recimo i na žanrovski, temom i ugođajem prilično srodan naslov Ljubavna pisma s predumišljajem pokojnoga Zvonimira Berkovića.

Više puta se ljubi


Nije nimalo čudno što središnjeg protagonista, sredovječnog notornog ženskara Nikolu kojeg ni trudnoća mlade supruge Anamarije ni problemi s prostatom i impotencijom ne ometaju u neprekidnim osvajanjima sve mlađih djevojaka, tumači upravo Miki Manojlović. Osim što je riječ o jednom od najkarizmatičnijih i najpopularnijih glumaca nekadašnje jugoslavenske kinematografije, koji je upravo u Samo jednom se ljubi ostvario jednu od najboljih uloga karijere, Manojlović povremeno odveć manirističkom i gdjekad na rubu karikature izvedenom interpretacijom Nikole na neki način nastavlja i(li) zaokružuje lik mladoga partizana Tomislava iz spomenutog filma. Da u samoj završnici djela koje se općenito drži najuspjelijim i najzanimljivijim ostvarenjem u karijeri praškoga đaka Grlića pošteni i idealima vođeni antijunak u jednom zagrebačkom klubu uz naslovnu pjesmu Ive Robića nije počinio samoubojstvo zbog nemoguće ljubavi prema klasno neprihvatljivoj senzualnoj balerini Bebi, lako je zamisliti da bi se taj Tomislav s vremenom prometnuo upravo u Nikolu. Naime, dok je u svojoj davnoj suradnji s Manojlovićem redatelj prikazao rast korupcije i kriminala smještenih u ozračje poslijeratnog nadirućega totalitarizma i posljedičnoga gaženja osobnih sloboda neprilagodljivih pojedinaca, u njihovu novom projektu ženskar Nikola tipičan je predstavnik hrvatskih nouveau riches, poslovno zacijelo stasao upravo na korupciji i kriminalu. On je čovjek koji je početkom Domovinskog rata pobjegao u Ameriku, odakle se vratio s možda ne posve legalno stečenim novcem kojim si je mogao kupiti luksuzan ured s prekrasnim pogledom na Zagreb, ured možda smješten u poslovno-trgovačkom centru Cascade, gdje srdačno prima izaslanstvo s Kaptola. Scenarist Tomić i redatelj Grlić u film su ubacili niz takvih i sličnih ironičnih i dijelom subverzivnih detalja poput kadra u kojem Nikola na zagrebačkoj Špici kavu ispija među ostalima i u društvu odvjetnika Čede Prodanovića i novinara Željka Matića, ili sekvence sahrane Nikolina oca, uglednoga slikara kojeg na Mirogoju ispraćaju i neka znana lica iz javnog života. Osim što također funkcioniraju kao posvete aktualnom i doslovno umirućem građanskom Zagrebu, te kao efektan kontekst Nikoline poslovne i društvene okoline, ti su detalji i zgodni, duhoviti i nenametljivi socijalni komentari.

Posveta praškoj školi


Slično tomu, kratka sekvenca u kojoj kamera, krećući se Prolazom sestara Baković, jednim od mitskih zagrebačkih urbanih punktova, među parovima pred prozorom u plesnoj školi bilježi i Grlićeva kolegu Lordana Zafranovića, nostalgična je posveta prošlim vremenima, konkretno 70-im i 80-im godinama kada su Grlić i Zafranović figurirali kao istaknuti hrvatski predstavnici praške škole, skupine diplomaca filmske akademije FAMU koja se u žarište zanimanja filmofilske, kulturne pa i političke javnosti probila možda upravo zahvaljujući Samo jednom se ljubi. Vjerujem da nije nimalo slučajno ni to što najvažnija i najzanimljivija Nikolina ljubavnica, senzibilna samohrana majka Latica koju izvrsno interpretira Nataša Dorčić, radi kao farmaceutkinja u apoteci smještenoj na dnu Praške ulice. Apotekarica je i Melita u izvedbi Irine Alfjorove, naglašeno senzualna i eterično lijepa protagonistica spomenutih Ljubavnih pisama s predumišljajem, ne posve uspjela, no svakako zanimljiva Berkovićeva filma koji se također bavi složenim odnosima u ljubavnom peterokutu kontekstualiziranu u urbani Zagreb 80-ih. Poveznice s Berkovićevim djelom uočljive su i u liku Latičina kolege kojeg utjelovljuje Krešimir Mikić, u nju tajno zaljubljena mladića koji slanjem Nikolinih preljubničkih fotografija Anamariji funkcionira kao nevidljiv, no presudan okidač dramskih zbivanja. U nizu filmofilskih i inih posveta Grlić možda najdoslovniju i u cjelini najbanalniju daje svom filmu U raljama života, na koji pored odnosa među nekim likovima asociraju i sekvence seksa razočarane Marte, bivše supruge Nikolina mlađeg brata nadimkom Braco, i njezina budalasta i neodgovorna mladog ljubavnika koji u sjećanje priziva lik Velimira Bate Živojinovića iz adaptacije romana Dubravke Ugrešić.

Erotičnost žena srednje dobi


Kao inteligentnim socijalno-političkim komentarima i provokacijama dokazano sklon filmaš vješt i u izazivanju reakcija (licemjernog) javnog morala, koje uvijek zna okrenuti u vlastitu marketinšku korist, Grlić u Neka ostane među nama ide korak dalje u celuloidnom tretiranju spolnosti te kadrom Nikolina ljubljenja spolovila mlade djevojke opet očekivano provocira predvidljive reakcije kojekakvih udruga za zaštitu ćudoređa. No ono što je znatno važnije jest da Grlić i Tomić, kreirajući priču o obiteljskim, ljubavnim i općenito egzistencijalnim problemima sredovječnih ljudi, ležerno pristupaju temi preljuba i bračne nevjere, demistificirajući je i obogaćujući suptilnom erotikom. Štoviše, afirmacija privlačnosti i erotičnosti zrelih žena jedan je od ključnih, ne samo komercijalnih aduta filma. Brojne su vrline elegantno i naizgled lako režirana Grlićeva djela, pomno i proračunato koncipirana s hitoidnim pretenzijama. Pored vrlo efektno dočarana spleena urbanog Zagreba, postignuta zahvaljujući dojmljivoj fotografiji redateljeva čestog suradnika Slobodana Trninića, pred čijim objektivom gradske vedute nalikuju onima bečkima, tu su izvrsni duhoviti i životni dijalozi za koje je zaslužan Ante Tomić, sustavno proveden frivolan ugođaj zahvaljujući kojem zbivanja na ekranu nikad ne shvaćamo sasvim ozbiljno, te redom sjajni glumački nastupi. Iznimka je donekle tek Manojlović, koji uz mjestimičan manirizam forsiranjem zagrebačkog akcenta i mekim izgovorom palatala Nikolin lik čini dijelom karikaturalnim.

No zamjetni su i nedostaci filma, koji se ponajprije očituju u dramaturškoj prekonstruiranosti cjeline koja se, umrežavanjem baš svakoga lika sa svakim, doima poput komprimirane sapunice možda primjerenije malom ekranu. Zavodljiva fotografija naglašena kolorita pak gdjekad rezultira možda neželjenim kontraefektom kiča, a većini protagonista i njihovim odnosima nedostaje slojevitosti i dubine. I tu opet odskače Nikola kao neodgovoran i zaigran vječni mladić opsjednut erosom i nesvjestan propadanja vlastitoga tijela, kojemu je zgodno kontrastiran mlađi brat, zavidni i neprekidnim rivalstvom obilježen Braco u vrlo solidnoj izvedbi Bojana Navojeca. Ipak, unatoč navedenim slabostima, Neka ostane među nama film je koji osvaja ležernošću, lepršavošću i duhom te koji će zacijelo ostvariti svoje hitoidne potencijale.


Vijenac 419

419 - 25. ožujka 2010. | Arhiva

Klikni za povratak