Vijenac 418

Književnost

Marćel Kušar, Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga, Pergamena, Zagreb, 2009.

Stoljeće pravopisnih polemika

piše Blaženka Martinović

Sedamnaesta knjiga biblioteke Croaticum u izdanju Pergamene iz Zagreba donosi o stotinu i dvadesetoj obljetnici pretisak pravopisne knjižice, koja je bila prekretnicom u godinama previranja i propitivanja različitih pravopisnih koncepcija, pod naslovom Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom) Marćela Kušara. Početke hrvatske pravopisne norme naime smještamo u drugu polovicu 19. stoljeća te vežemo uz imena Josipa Partaša, Marćela Kušara i Ivana Broza, kojima počinje gotovo svaki kronološki slijed pravopisnih priručnika u nas te je, nakon pretiska Pravopisa jezika ilirskoga Josipa Partaša 2002, Nauka i očekivana i iščekivana. Reprint nije ostavljen sam među koricama, naime prati ga vrijedan i opsežan pogovor na 58 stranica (s citiranom i konsultiranom literaturom) jezikoslovke Lade Badurina, redovite profesorice na Odsjeku za kroatistiku u Rijeci, koja se dugo i temeljito bavi pravopisnom problematikom i metodologijom rada na pravopisu. Njezina monografija Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja iz 1996, niz članaka o toj temi te suautorstvo na Matičinu Hrvatskome pravopisu svjedoče o pozvanosti da poprati pretisak.

Izdavač nastavlja ono što je i godinu prije učinjeno Antibarbarusom Joze Dujmušića – pretisnuta djela postaju vrijedna izdanja s kritičkim i iscrpnim raspravama. Pretisak Partaševa Pravopisa iz 1850, koji je također pripremila Lada Badurina i koji je izdao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobiva još više na važnosti jer je pretisnuta Kušarova Nauka iz 1889. zaokružila i približila vrijeme u kojemu se smjenjuju dvije pravopisne koncepcije: morfonološki/morfemski (Kušarovim riječima „etimologijski“) i fonološki („fonetički“) pravopisni tip. U prvome se ne bilježe promjene na granicama morfema, a u drugome se slovima bilježe funkcionalni glasovi, tj. fonemi, osim na granicama riječi. Autoru prve hrvatske pravopisne knjige, u metodološkom i strukturnom smislu, Ivanu Brozu, put je tako bio već naznačen i olakšan (što i sam priznaje u predgovoru drugome pravopisnom izdanju 1983) – današnji hrvatski fonološko-morfonološki/morfološki pravopisni tip bio je zacrtan.

Svestrani jezikoslovac


Marćel (Marcel) Kušar (1858–1940) bio je svestrani jezikoslovac, bavio se poviješću hrvatskoga jezika, dijalektologijom, standardološkim temama, jezikom hrvatskih pisaca, folkloristikom, sastavljao je školske čitanke i vježbenice, na što u pretisku upućuje i Badurinin prilog Biografija u naznakama. O Kušaru se već podosta pisalo, posebice iz pera Zlatka Vincea, Josipa Lisca i Ljubomira Popovića, a i drugi su ga se jezikoslovci posredno i neposredno doticali, no pogovoru je svakako prethodilo autoričino istraživanje koje je prikazala i približila u radu O pravopisnoj koncepciji Marćela (Marcela) Kušara na Zadarskim filološkim danima 2007. te u suautorstvu s Mihaelom Matešić u članku Teorijsko-metodološka uporišta jezikoslovnog rada Marćela (Marcela) Kušara u Fluminensiji 2008, a na koncu i svi ostali radovi o metodologiji pravopisanja neobilazno svoje početke smještaju i u vrijeme Marćela Kušara.

Nauka o pravopisu objavljena je u piščevoj nakladi u Dubrovniku, tri godine prije Brozova Hrvatskoga pravopisa i u vrijeme kada odbori raspravljaju o jedinstvenome školskome pravopisu, o „umjereno etimološkome“ ili „osnovanome na načelima fonetičkoga pisanja“. Kušar se ne zalijeće s konačnim pravopisnim rješenjima, naime donosi pravila za pisanje po dvama načelima – fonološkom i morfonološkom/morfemskom (što je i naslovom naznačio spominjući oba pravopisna tipa), iako je bio uvjeren u prednosti fonološkoga, što iz njegove nauke i doznajemo (a i u naslovu čitamo hrvacki). Uspostavljanje pravila dvaju pravopisnih tipova unutar jednoga pravopisa („etimološkoga“ i „fonetičkoga“) nije metodološki zadatak suvremenih pravopisaca, a ne bi bio ni Kušarov da nije bilo taktičkih razloga. Prilike, društvene i političke, koje su vladale u vrijeme nastanka knjižice opisane su u dodatku pretisku, čime studija o pravopisnim koncepcijama Lade Badurina postaje informativna i cjelovita. Oni koji posegnu za knjigom neće prepoznati pravopisni priručnik u današnjemu smislu riječi, iako je rasprava bila namijenjena „za učeničku i privatnu potrebu“, naime pravopisna knjižica Marćela Kušara obaseže osamdesetak stranica, započinje opsežnim Pristupom i ne završava pravopisnim rječnikom, ona je studija o teorijskim i praktičnim pitanjima pravopisne norme.

Razlike hrvatskog i srpskog


U pristupnome poglavlju Kušar popisuje razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (u morfologiji, alfabetu, ortografiji) jer su ga postilirska filološka zbivanja (i različite filološke škole) nagnala na traženje najprihvatljivijega načina da se one premoste. Odnos književnoga/standardnoga jezika i organskih idioma (unutar štokavštine) u Kušarovim je razmišljanjima jasno razgraničen i sveden na pravu mjeru, onu koja ide u smjeru autonomnosti standardnoga idioma (koliko je to moguće!). Prigovara Gaju što se za grafijske reforme ipak odlučio za neke digrafe (dj, nj, lj) i prihvaća Daničićeva jednografemska rješenja (zaživjela u tzv. Akademijinu rječniku) te tako jasno naznačuje sklonost i fonološkome (fonemskome) slovopisu i fonološkome pravopisu. Pitanje grafijske razjedinjenosti Hrvata i Srba Kušar je obrazlagao i u svojim prijašnjim radovima, o čemu doznajemo iz iscrpnih podrubnih bilježaka pogovora, koje već uposebljuju autoričin stil i strukturu znanstvenoga teksta kao koherentne cjeline. Promišljanja o metodologiji pravopisnoga normiranja i pisanja pravopisne knjige zaokuplja retke i Kušareva Nauka, koji ju je respektabilno zacrtao, i autoričinih radova pa ne čudi da su ukoričeni u jednoj knjizi. Ipak je najviše redaka pristupnih stranica, razumije se, posvećeno pravopisu (ortografiji) – normi koja i nije jezična norma, rekao bi akademik Radoslav Katičić, jer je konvencionalnija od drugih, manje je zadana jezičnim danostima, pa ne čudi što i danas raspiruje strasti.

Pravopis kao izvanjezična norma


Kušarov pravopisni nauk podijeljen je u dva dijela: Nauka o fonetičkom i etimologijskom pravopisu (razrješuje odnose dvaju pravopisnih tipova, unosi i pisanje riječi iz stranih jezika) i opsežnija Općenita ortografijska nauka (donosi sastavljeno i nesastavljeno pisanje riječi, pisanje nekih pravopisnih znakova, veliko i malo početno slovo, pisanje alternanata nekadašnjega jata, pisanje č, ć, đ, h, slogotvornog r itd.). U tim cjelinama autorica pronalazi otvorena pitanja koja su zaokupljala Kušara, primjerice odnos ortoepije i ortografije, suodnos pravopisne i leksičke norme standardnoga jezika te ih motri i sa suvremenog stajališta jer su i suvremene pravopisne knjige i pravopisci suočeni sa sličnim metodološkim problemima. Posebice se pokazalo zanimljivim da je Kušar primjerice dobro intuirao da je dužina sloga s jatom uvjetovana morfološki, što upućuje na morfonemski status jata i na današnji teorijski koncept, čijih je pregaoca sve više, među kojima je i autorica pogovora. Lada Badurina također ističe Kušarova stajališta o izgovornim vrijednostima alternanata glasa jat, o kratkoj alternanti glasa jat iza takozvanoga pokrivenog r, o pisanju spojnice i o (ne)sastavljenom pisanju riječi, upućujući tako na suvremene dvojbe i moguća razrješenja zacrtana već u Kušara. Takva cjelovita slika i ocjena Kušarova rada dohvatljiva je širemu krugu čitatelja upravo bilješkama koje prate pretisak, posebice oni reci koji govore o utjecaju pravopisne studije na pravopisnu djelatnost Ivana Broza, a potom, posredno, i na ostale hrvatske pravopisce, jer se Nauka iščitava i prikazuje kao „teorijska i metodološka predradnja zahtjevnu poslu kodifikacije pravopisne norme“.

Stotinu i dvadeset godina nakon objavljivanja Kušar je i danas, pokazalo se, iznimno zanimljiv jer rasprave o ingerenciji pravopisa i o tome koje teme ukoričuje pravopis kao knjiga nisu još utihnule pa je dijelom i u tome vrijedan trud da se nauk vrloga Rabljanina približi čitateljima. Desetljeća su se nataložila, a burna zbivanja oko pravopisnih knjiga ne jenjavaju; prilike su i teme ponešto drukčije, no nerijetko i danas propitujemo pravopisnu tradiciju. Otvorena pitanja ponovno svjedoče da je pravopis iznimno važno sociolingvističko pitanje, kao što je bilo i u 19. stoljeću, i u tome leži važnost i aktualnost pretiska i opsežna pogovora koji ga prati. Vrijeme je i za pretisak (ili novo izdanje) Brozova pravopisa, čime bi to vrijeme bilo potpuno zaokruženo.


Vijenac 418

418 - 11. ožujka 2010. | Arhiva

Klikni za povratak