Vijenac 418

Književnost

Kako prevoditi poeziju – Mladen Machiedo

Sedam flasheva o prevođenju

Mladen Machiedo

1. Razlozi prevođenja (pozitivni)


Čovjek prevodi zato da sebi bolje rastumači tekst, dapače da se suživi s piscem čitanim u izvorniku. Prevodeći, uči se pisati ili se barem učilo (izlažem se opasnosti da budem generacijski „datiran“), vježba se stil, govor, leksik… često onkraj prethodnog osobnog obrazovanja i iskustva. U odabirima se pak (vrijedi za antologičare) odmjerava vlastita elastičnost i propusnost. Napokon, prevoditi znači podijeliti s drugima radost otkrića, „zadovoljstvo u tekstu“. Prevođenje se, dakle, kreće od subjektivnog nagnuća prema altruizmu i time, idealno uzevši, ono opravdava svoju kulturološku funkciju.


2. Posljedice prevođenja (negativne)


Za onoga tko je objavio i desetke vlastitih djela nema goreg pitanja negoli: „A što sad lijepo prevodite?“ Pa vam još – kao privagu – dometnu naslov poznat od prije 30 godina! I kako da se sad mrgodite sučelice ozarenu sugovorniku! A i odgovor „ništa!“ bio bi tek napola istinit. Dobro je još kad vam sugovornik ne pripiše tuđi prijevod uz komplimente, pa nakon vašeg poricanja, usklikne: „Dobro, dobro… ne smeta. Znači, bio je to netko drugi!“ A neki drugi (plural, premda malobrojan!) „kolege“ katkad ponovno prevode vas (žedne preko vode!), mijenjajući vam „poput“ u „kao“ ili obratno i sl., a uz to vas zataje kao raniju bibliografsku jedinicu, držeći da bi takva (makar fusnota) bila ravna prosudbenoj počasti. To, naravno, nitko ne primijeti, jer gotovo i nema recenzija na strane književnosti. A tek na kreativnu ili manje kreativnu ulogu posrednika…!


3. Sumnja u prijevod kao takav


Odavno neaktualna i bespredmetna! Kriterij izražajnosti, poticajnosti, izazovnosti (čak!) potisnuo je pitanje o „vjernosti“ prijevoda. Dakako, prevoditelji su nužno nevjerni u onoj mjeri u kojoj su jezici jedan prema drugom u otklonu. Na nekom davnom „Književnom petku“ (tribini koja me očito već „pokopala“) upitao me provokativan glas iz publike: „Kako Vi možete prepoznati pjesmu napisanu na jednom jeziku prevedenu na drugi?“ Uzvratio sam protupitanjem: „Prepoznajete li Vi istu melodiju izvedenu na dva različita instrumenta?“ Pragmatično, prijevod je moguć iz jednostavnog razloga što ga potvrđuje praksa. (I visoka, ne samo komercijalna i trivijalna.) Uostalom, koliko bi osoba ikako moglo govoriti o Homeru da ovise o starogrčkom!


4. Sjeta nakon prijevoda


Jedina moja (točnije „moja“) nerecenzirana knjiga – dobro prodavana, kažu (tiskana u biblioteci Parnas MH, 2007) – začudo je rani Ungaretti, Pokopana luka / Il porto sepolto. A četiri hrvatske sveučilišne talijanistike zajedno broje oko 70-80 nastavnika. Stotine studenata (ne računajući komparatistiku, kroatistiku itd.) čitaju Ungarettia. O kojem bi i lingvo-stilisti (ne samo literati) mogli razmišljati: recimo o bjelinama/pauzama u glasnom čitanju. Moju antologiju O da sam… (Hrvatski pjesnici 20. st., DHK, Zagreb, 2007), po domaćem izdanju nakon talijanskog, recenzirala je ovdje jedna jedina osoba. Na žalost pokojna. (A talijansko nitko; u Italiji ipak nekoliko osvrta.) Nakon nagrade Monselice pitali bi me apeninski prijatelji kako je ona odjeknula u mojoj domovini. Morao sam priznati da je (kao uglavnom i prethodne za različite žanrove) jedva jedvice primijećena. „Pa znaju li tvoji zemljaci – govorili bi mi tada – da je to najveća nagrada za prevođenje u Italiji!?“ A ja bih – premda mi se to rijetko događa – ostajao bez teksta.


5. Moralizam uz prevođenje


Nema u literaturi bolje škole skromnosti. Srećom prevoditelji, zadugo quantité négligeable, danas su (ipak!) sve uvaženiji, strukovno i medijski (podsjetnik: uzlazna nagrada I. Velikanović pored „komornije“ nagrade DHKP-a). Neki pomalo i pretjeravaju, ali bolje da se i njihove slike vide na ovitcima, nego da ih nema. Neki čak domeću termin „priredio/priredila“ (uobičajen za antologije i zbornike) tamo gdje se radi o jednom jedinom gotovom djelu koje, kao takvo, nije trebalo „priređivati“. Nisu prevoditelji uvijek nepogrešivi, ni virtuozi kao izvođači glazbe u Lisinskom, premda ih zapravo – u odnosu na izvornu „kompoziciju – zapadaju i aranžman i izvedba u istoj osobi. A zamislite plakate bez solistâ i orkestara! No katkad zlobnici iz publike samo vrebaju na krivu notu…


6. Solidarnost s drugim prevoditeljima


Sve su to uglavnom ozbiljni ljudi (barem u mojem strožem vidokrugu), koji su svoje sposobnosti dijelom ili čak potpuno stavili u službu „općeg dobra“ (bez obzira na osobne ambicije). Čak i njihov autizam, ako se pojavi, ne može se, sretnim stjecajem okolnosti ograničiti na jedninu. A kako su područja različita, štošta vam nužno izmiče, pa uvijek s onih susjednih možete podosta toga naučiti i izbjeći jednoličnost, jalovost i solipsizam tzv. uže struke.


7. Poetika i funkcija prevođenja


Prvi se pojam, stručnije rečeno, tiče traduktologije. Na tu je temu (bar glede „hrvatskih prijevoda talijanske poezije“ u podnaslovu) Iva Grgić Maroević objavila pionirsko, teorijski relevantno djelo Poetike prevođenja (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2009), ravnopravno uzimajući u obzir „ponovno pisanje poezije“ (na liniji kombolovske tradicije) i „autorsko čitanje poezije“ (u pozamašnoj mjeri mojom „krivnjom“, premda ne bez francuskog i drugih pokrića). Nedvojbeno, „kombolovci“ su (prvenstveno Tomasović) obilno nadmašili uzor, što je posljedica osobnih kvaliteta, ali i povlastica idućeg vremena: Kombolovo je hiper i hipoprevođenje (parafraza izvornika ili pojednostavnjeno skretanje) bilo sukladno intuiciji Benedetta Crocea, a nastavljači su se osvježili strukturalizmom, inter i infratekstualnošću, novom semantikom i fonologijom. Prvotna ili ranija opasnost preslikavanja uzora očitovala se u opasnosti da od Petrarce do romantizma svi pjesnici zvuče gotovo isto, jer su im nametane apriorne metričke sheme. Moj pristup, međutim, zahtijeva svaki put drukčije rješenje: vrijedi za Leonarda, Michelangela, G. B. Marina, Montalea, Cergolya… odnosno na talijanskom za Šopa, Ivaniševića, Dizdara, Ivšića… Ne mogu ono što mogu drugi mnogo sposobniji versifikatori (tek vrlo rubno Ujević i Cesarić i još ponetko na talijanskom prisilili su me da im se malčice približim), ali katkad možda vrijedi i obratno: u odnosu na moje načelno nastojanje da se poticajnim prijevodom pomakne tuđe pisanje na odredištu. (Vrijedi dvosmjerno: ovdje i – utopijski – prema Italiji.) U svakom slučaju Hrvatska ima bogatu prevodilačku povijest i razgranatu praksu, dostojnu neke mega-disertacije u očekivanju.

Vijenac 418

418 - 11. ožujka 2010.

Klikni za povratak