Vijenac 418

Glazba

Prvak hrvatske etnomuzikologije Jerko Bezić ostavio je znatan znanstveni opus

Akademik Jerko Bezić i njegovo djelo

piše Emil Čić

Jerko Bezić potekao je iz hrvatsko-slovenske obitelji (rođen 10. lipnja 1929. u Kranju, preminuo 9. siječnja 2010. u Zagrebu). Školovao se u Zagrebu i Zadru, a u Ljubljani je studirao etnologiju i muzikologiju. U diplomskom radu (1956) bavio se proučavanjem glazbenoga kazališta u Zadru u 19. stoljeću, a tema njegove doktorske disertacije bila je usmjerena prema istraživanju glagoljaškog pjevanja, što je postalo jednim od Bezićevih područja od posebnog interesa. Disertaciju je obranio 1970. u Ljubljani pod mentorstvom Dragotina Cvetka. Već 1964. pozvan je da na mjestu umirovljenoga profesora Vinka Žganeca preuzme mjesto pročelnika odsjeka za folklornu glazbu na Institutu za narodnu umjetnost (Institut za etnologiju i folkloristiku), a do umirovljenja 1993. Bezić se pokazao njegovim dostojnim nasljednikom. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je uveo etnomuzikologiju kao kolegij (što je omogućilo znanstveno formiranje i stručnu i znanstvenu nadogradnju u poslijediplomskim i doktorskim studijima), obrazovao je brojne generacije etnomuzikologa. Među njima su bili i Svanibor Pettan, danas svjetski putnik i redovni sveučilišni profesor u Ljubljani i Krešimir Galin, jedini etnoorganolog koji, danas također jedini, posjeduje golemu zbirku hrvatskih glazbenih instrumenata predstavljenih na pedesetak izložbi u domovini i svijetu.



Godine 1981. Bezić je izabran za člana suradnika JAZU, 1988. za izvanrednog člana, a 1991. za redovitog člana Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, gdje je obnašao više dužnosti. Godine 1992. zajedno sa Stanislavom Tuksarom, autorom ovog članka i drugim muzikolozima osnovao je Hrvatsko muzikološko društvo. Godine 1999. Društvo mu je uz 70. rođendan posvetilo svečani zbornik, a 2008. dodijelilo mu je nagradu Dragan Plamenac za životno djelo. Bezić je bio dugogodišnji član Društva folklorista Hrvatske i znanstvenim prilozima sudjelovao je na brojnim međunarodnim skupovima.

Akademik Bezić bavio se i oživljavanjem i održavanjem glazbene narodne baštine u puku te je bio bitni sudionik Zagrebačke smotre folklora.

O razvoju djelatnosti Instituta za etnologiju i folkloristiku Bezić je kazivao da je „institut u početku bio In-stitut za narodnu umjetnost, zatim Zavod za istraživanje folklora, (od sedamdeset sedme u zajed-nici sa Zavodom za jezike i Staro-slavenskim zavodom). Ono čime smo se mi bavili, pedesetih godina su bila regionalna istraživanja (južna Dalmacija....). U početku se radilo zajednički, tako da su stručnjaci raznih grana istog znanstvenog područja naizmjence bili na terenu koji se obrađivao. Kasnije čvrsta organizacija popu-šta i rad nije toliko povezan. Izda-vali smo rezultate cjelovitih istraživanja. Tako imamo monografiju sinjske krajine, otok Brač, Gubčev kraj itd. (...) Načelo je ‘obrađivanje neke regije i objavljivanje rezulta-ta’ .“


Povezanost djela Bezića i Žganeca


Jerko Bezić bio je nasljednik Vinka Žganeca i pobrinuo se da se djelo njegova prethodnika dostojno obradi te je s Grozdanom Marošević za tisak priredio veliku zbirku akademika Žganeca Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja. Prvi put JAZU je Žganecu objavila zbirku dvade-setih godina 20. stoljeća. Po Bezićevim riječima, „Žganec je bio istražitelj koji je u radu na terenu po-znavao pjevače i svirače, ne samo više godina nego i više desetljeća, tako da je za neke pjesme uspio skupiti i stotinjak varijanata. To nam pokazuje moguć-nost oblikovanja mo-dela u narodnom stvaralaštvu. U ovom radu navedeni su primjeri, te se vidi na koji način hrvatska umjetnost živi u narodu. Osim to-ga, kroz različite inačice dobiva-mo i osobnost pjevača. Vještiji i spretniji pojedinac izvodi tu glazbu kićenije. Vidi se da su načini izražavanja u hrvatskom folkloru jako bogati.“

Bezić sa suradnicima organizirao je veliki međunarodni skup u čast Vinka Žganeca (1890–1976) te je predstavljena zbirka kojom je Žganec znanstveno konzervi-rao samosvojnost hrvatskoga na-roda međimurske regije. Akademik Jerko Bezić izdanjem ove zbirke napjeva – dovršava životno djelo Vinka Žganeca, Bezić ga time osobno afirmira i nastavlja istim putem, omogućavajući održanje i razvoj hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaralačke invencije.

U povodu sedamdesetog rođendana akademika Jerka Bezića trideset i dvoje muzikologa/folklorista, koji su s akademikom znanstveno surađivali, dalo je svoje znanstvene priloge za Svečani zbornik za Jerka Bezića pod naslovom Glazba, folklor i kultura. Zbornik je tiskan potkraj 1999, a sastavljen je od znanstvenih članaka na više svjetskih jezika i govori o raznim temama.

Izak Špralja, spominjući se i Bezićeva djela, govorio je o glagoljaškoj psalmodiji: „Mada ima svjedočanstva iz prvih stoljeća naše kršćanske ere da su kršćani pjevali Kristu Bogu, izravni podaci (zapisi) o kršćanskom pjevanju nastaju tek koncem prvog tisućljeća. Slično bismo, ali za drugo tisućljeće, mogli zaključiti o pjevanju ‘svećenika i klerika glagoljaša, koji su liturgijske čine obavljali obredom zapadne (rimske) Crkve na crkvenoslavenskom jeziku Hrvatske redakcije’ (Bezić 1971:686) – iako postoje tragovi o glagoljaškom pjevanju iz prvih stoljeća drugog tisućljeća, prvi zapisi napjeva nastaju tek koncem drugog tisućljeća (...) Do danas se pitanje zapisa glagoljaškog pjevanja ipak pomaklo: nastalo je, dijelom i tiskano, više radova s tog područja (...) Tako se iz zapisa o glagoljaškom pjevanju dade naslutiti da su postojali različiti načini pjevanja s obzirom na glazbeni izričaj.“ I za to je zaslužan Jerko Bezić, koji je u doktoratu priložio opsežan popis literature o glagoljaškom pjevanju, a osobno i sa suradnicima na terenu snimio je brojne primjere glagoljaškog pjevanja koji se sada više ne izvode te je taj originalni način hrvatskoga liturgijskog pjevanja ostao sačuvan zahvaljujući baš akademiku Beziću. Glagoljaško pjevanje prije toga nije se zapisivalo, a poslije Bezića ono više ne može biti zaboravljeno.

Bezićevo životno djelo, na tragu Vinka Žganeca, sastoji se u očuvanju nacionalnog identiteta u hrvatskoj tradicijskoj (glagoljaško pjevanje) i narodnoj glazbi (pjevanje, sviranje, instrumenti, plesovi i običaji), koju sve više potiskuju glazbeni oblici civilizacije glazbenog konzumizma 20. stoljeća, što autentičnoj kreativnoj narodnoj kulturi ne pripadaju. U vrijeme globalizacije i razvodnjavanja nacionalnih identiteta s utjecajem „međunarodnih glazbi“ i slično Bezić je poput Žganeca bio „staromodan“, a zapravo autentičan: svojim radom dao je bitan doprinos očuvanju hrvatskoga narodnog identiteta.


Vijenac 418

418 - 11. ožujka 2010. | Arhiva

Klikni za povratak