Vijenac 411

Književnost

Od figure do kulture – ANAGRAM

Riječi pod riječima

Krešimir BAGIĆ

Snaga slova, iako je zanemarujemo, može biti iznimna. I može uzvratiti udarac. Ispod napisanoga kriju se riječi i iskazi koji se s napisanim poigravaju, koji ga nedoslovno udvajaju, potvrđuju, ironiziraju ili osporavaju. Ta se snaga krije u anagramu, figuri koja se može odrediti kao riječ, izraz ili rečenica nastala premještanjem slova koje druge riječi, imena ili rečenice. Npr.:

rat uma (← trauma)

Limar slaže krov. (← Miroslav Krle×a)

Zlato, voli me pjesnik! (← Tko pjeva, zlo ne misli)

U dugoj povijesti postupak anagramiranja javljao se u magijskim obredima, religijskim tekstovima, znanosti, pjesništvu, društvenim igrama, enigmatici i sl.

Anagram Happy Birthday

Zmija i Mesija


Porijeklo anagrama vezuje se uz grčkog pjesnika Likofrona iz Halkide (3. st. pr. Kr.) i kabaliste. Likofron je anagramirao ime svoga vladara, Ptolomeja II:

APO MELITOS (od meda) ← PTOLEMAIOS.

Anagramske su operacije sastavni dio kabale, oblika židovskog misticizma koji se temelji na ideji stvaranja svijeta posredstvom jezika. Ona se može promatrati kao način interpretacije svetog teksta – Tore. Prema pojedinim kabalistima, Tora je stajala Bogu na raspolaganju kao niz nepovezanih slova koja su se zbog Adamova grijeha oblikovala u poznatu priču; u suprotnom, priča bi bila drukčija. Kabalist, piše Eco, tekstu Tore „pristupa kao svojevrsnom simboličkom aparatu koji... govori o tim mističnim i metafizičkim realnostima i koji zbog toga valja čitati prepoznavajući u njemu četiri smisla (doslovni, alegorijsko-filozofski, hermeneutički i mistički)“. Želeći proniknuti u tekst vječne Tore, kabalist postojeći tekst iskušava trima postupcima atomizacije. Prvi, notariqon, pretpostavlja tehniku akrostiha (početna slova riječi u rečenici oblikuju novu riječ). Drugi, gematrya, zasniva se na vjerovanju da se svakom slovu hebrejskog alfabeta može pridružiti brojčana vrijednost, što je preduvjet potrage za parovima riječi s istim numeričkim identitetima koji onda postaju predmet mističkih i magijskih fabulacija (među znakovitije analogije spada ona da istu brojčanu vrijednost /358/ u hebrejskome imaju Mojsijeva zmija i Mesija). Napokon, treći postupak, temurah, zapravo je umijeće anagramiranja koje se shvaća kao postupak kojim je Bog stvarao svijet. Kabalističku je kombinatoriku u 13. stoljeću do neslućenih granica razvio Abraham Abulafia Kabalom imena. Vjerujući da svako slovo ima značenje, dapače da je svako slovo jedno od božanskih imena, rastavljao je Toru na slova, vjerujući da će – na kraju vremena – biti dešifriran savršeni sveti jezik iz kojega su izvedeni svi postojeći nesavršeni jezici.


Brazilski konkretistički pjesnik Décio Pignatari već se 1957. poigrava reklamnom porukom beba coca cola

(pijte coca colu)

Nadrealizam ili dolari?

Najčešći pojavni likovi anagrama su anagram osobnog imena i anagram kakva izraza, naziva ili rečenice. Preoblikovanje imena nikad nije puka igra. Njime se dovodi u pitanje potpis, identitet, čvrsto mjesto. Čitatelj, primjerice, sitnom intervencijom lako može destabilizirati i autora i naslov knjige koju drži u rukama. Uostalom, tijekom povijesti, mnogi su pisci strogo dijelili svoje pisanje od građanske osobe. Tako diplomat Alexis Léger, iskoračujući u prostor pjesništva, poseže za pseudonimom Saint-John Perse. U nas, državni se činovnik Ljubomir Tito Babić u literaturi pretvara u Ksavera Šandora Đalskog. Pojedini su pak pisci i umjetnici oblikovali psudonime, anagramirajući vlastita imena:

Pietro Aretino → Partenio Etiro

François Rabelais → Alcofribas Nasier

Vladimir Nabokov → Vivian Darkbloom

Jim Morrison → Mr Mojo Risin.

Napokon, Moličre je jednu komediju naslovio anagramom svoga imena – Élomire. Anagramiranje imena najčešće se ostvaruje ili kao pohvala ili kao pokuda. Kada je riječ o diskurzu pohvale, obično se anagramiraju imena bogova, svetaca, vladara, ljubljenih osoba i sl. U 16. i 17. stoljeću utjecajni i bogati ljudi običavali su za posebne prigode naručivati čitave serije anagrama. Tako je vjenčanje Louisa XIII i Ane od Austrije anagramist T. Billon, odvjetnik u parlamentu Aixa, ‘posvetio’ s gotovo 200 ekloga sastavljenih od slova njihovih imena. Drugom je zgodom isti taj Billon od imena istoga Louisa XIII sastavio 500 anagrama i – dobio stan. Francuski renesansni pjesnik P. de Ronsard prigodnom je premetaljkom povezan s grčkim klasikom: Rose de Pindare (Pindarova ruža).

Polemički intoniran anagram izrazito je ekspresivno, kadšto razorno stilsko sredstvo. Kada je ekscentrični Salvador Dalí napustio nadrealistički pokret, André Bréton se poigrao slovima njegova imena i prezimena da bi cinično prokazao slikarevu pohlepnost prema novcu:

Avida dollars (← Salvador DalÝ).

Anagramiranje izraza, naziva ili rečenice pruža različite mogućnosti stilskog i značenjskog repliciranja. Francuzi, veliki štovatelji urotničke semantike anagrama, oblikovali su više polemičkih slovnih premetaljki. Među najlucidnije ubraja se: La révolution française (francuska revolucija) → Un véto corse la finira. (Korzikanski će je veto okončati).


Anagramski se izraz nerijetko suprotstavlja polazišnom izrazu

Astronomski anagram


Postupak anagramiranja svojedobno je u znanosti bio način čuvanja nove spoznaje. Istraživač bi ju šifrirao, kupujući si vrijeme za dodatne pokuse i provjere. Kada bi se posve uvjerio u njezinu ispravnost, razrješavao bi anagram i svijetu objavljivao svoje otkriće. Na početku 17. stoljeća talijanski znanstvenik Galileo Galilei (1564–1642) uočio je da Saturn s obje strane ima dotad nepoznate dodatke. Pronalazak je najprije sročio u šifru:

SMAISMRMILMEPOETALEUMIBU-NENUG-TTAUIRAS.

Da je koji dokoni drznik pokušao razriješiti taj 37-slovčani anagram, suočio bi se s milijardama potencijalnih kombinacija. Takav se drznik, naravno, nije pojavio. Međutim, Galileiev prijatelj, njemački astronom Johannes Kepler (1571–1630) pokušao je iz zabave proniknuti u njegovu tajnu. Pretpostavljajući tip mogućega otkrića, kreirao je sljedeću latinsku rečenicu:

SALVE UMBISTINEUM GEMINATUM MARTIA PAROLES.

(Zdravo blizanci, potomci Marsa).

Kepler je pretpostavio da je Galilei otkrio dva Marsova satelita. Kada je Galilei ponudio rješenje svog anagrama, svijet je bio suočen sa sljedećim otkrićem:

ALTISSIMUM PLANETAM TERGEMINUM OBSERVAVI.

(Najgornji sam planet vidio trostruk).

On je, zbog nesavršenosti svoga teleskopa, vidio 'dodatke' planetu, a ne prsten oko Saturna. Prsten će, s preciznijim teleskopom, pedesetak godina kasnije, otkriti Nizozemac C. Huygens (1629–1695). Zanimljivo je da je i on pronalazak najprije uobličio u šifru da bi tek tri godine poslije objavio njezino razrješenje.

Coca cola i cloaca


U književnosti anagram se obično pojavljuje kao lokalni postupak unutar teksta. Zadaća mu je ukrasiti diskurz, upozoriti na autorovu spisateljsku eleganciju, oštroumnost i dosjetljivost. Prvi hrvatski anagramist je Pavao Ritter Vitezović (1652–1713). Njegovi su latinski anagrami, objavljivani u posebnim svescima, stekli svjetski ugled. U novijoj prozi anagram je element stilizacije slenga (janpipijan, žiškukužiš, ristastari i sl.). U pjesništvu u pravilu sudjeluje u zvukovnim igrama iskaza. Zanimljiv je slučaj treće strofe Slamnigove pjesme O monografiji:

– Za kormilom si slikan na „Arslanu“

(čvrst tok i čvrstu vožnju voli pisac).

Tvome je mjestu u tvome romanu

i ordinata znata i apscisa.

Apscisa je anagram pisca. Povezivanje matematičkoga pojma i naziva za osobu uz koju se vezuje nepredvidljiva kreativnost podupire osnovnu intenciju pjesme: ruganje oskudnom mentalnom sklopu autora monografija, koji sve zaključke o djelu izvode iz životopisa pisca.

U vizualnom i konkretnom pjesništvu anagram se nerijetko promeće u tvorbeno i smisaono uporište teksta. Brazilski konkretistički pjesnik Décio Pignatari već se 1957. poigrava s reklamnom porukom beba coca cola (pijte coca colu), postupno je anagramskim operacijama pretvarajući u njezinu suprotnost, sugerirajući da je coca colacloaca. Njegova intervencija upozorava da riječî „u sebi kriju druge riječi“, „slični ili posve jednaki glasovi tvore razna, čak i suprotna značenja; i u takvoj tvorbi pokazuju njihovu međuovisnost, neproizvoljnost, motiviranost“ (Vuletić).

De Saussureovi anagrami


Ferdinand de Saussure, utemeljitelj strukturalizma, jezikoslovac koji je lingvistici priskrbio epitet egzaktne znanstvene discipline, potkraj života posvetio se proučavanju anagrama. Opsesivno je čitao homersku i vedsku poeziju, latinske saturnske stihove i starogermansku Pjesmu o Hildenbrandu. Tamo je tražio i nalazio anagramirana imena bogova i heroja, što ga je navelo na ideju da ti stihovi posjeduju i dodatni znakovni sustav. O njegovu bavljenju anagramima svjedoči gotovo 15.000 stranica rukopisnih bilježaka u kojima je pokušavao proniknuti u pravilnost razmještanja slova ili skupina slova u tekstu. Primjerice, u trinaest početnih stihova Lukrecijeva epa O prirodi, koji prizivaju Veneru, otkrio je tri anagrama grčkog imena te boginje: Afrodita. Bavljenje anagramima De Saussurea je istodobno magnetski privlačilo i zbunjivalo – često se pitao upućuju li njegovi pronalasci na kakvo pravilo ili su rezultat imaginacije. Kao što nikad nije objavio svoj lingvistički nauk (učinili su to njegovi studenti), tako i o interesu za anagrame svjedoče samo njegove bilješke. Njih je šezdesetak godina poslije temeljito proučio i interpretirao Jean Starobinski u knjizi Riječi pod riječima (1971). Istaknuo je, među ostalim, da bi za De Saussurea poetski diskurz mogao biti drugi oblik postojanja imena, razvijena varijacija koja s cjelovitog imena prelazi na njegovo zagonetno rasprostiranje po slogovima stihova i pjesme.

Pojedini mislioci u veoma kasnom otkriću De Saussureove ludorije (la folie de Saussure) prepoznaju naličje lingvistike 20. stoljeća. Jean Baudrillard cinično primjećuje da je njegove anagramske hipoteze čitava lingvistika brižljivo prešutjela, jer se jedino tako mogla zasnovati kao znanost i osigurati si monopol. Roman Jakobson upozorava da pjesnički anagram dovodi u pitanje dva temeljna pravila na kojima je inzistirao upravo De Saussure – vezu označitelja i označenog i linearnost označitelja. Teoretičari poput Jacquesa Derridaa, Julie Kristeve, Michaela Riffaterrea ili Jonathana Cullera u njegovu radu na anagramima prepoznaju skretanje od znaka prema slovu tj. prekid s logocentričnom koncepcijom značenja.

Pun stila ← suptilan


U recentnim diskurzima anagram je u funkciji igre i zabave. Najčešće se pojavljuje u enigmatici (križaljke, scrabble), kvizovima (Brojke i slova) i na internetu gdje postoje programi koji u trenutku izlistavaju anagrame zadane riječi, i to na različitim jezicima. Prigodno ga se naziva premetaljka, kviskov kod i sl. Različita enigmatska udruženja organiziraju nagradne natječaje u smišljanju anagrama na slobodne i zadane teme. Pritom nastaju jednostavni anagrami pojedinih riječi ili pak anagrami složenih naziva ili rečenica. Jednostavni u polazišnoj riječi nalaze drugu riječ, izraz ili čak kraću rečenicu: tunika (← unikat); pun stila (← suptilan); Ajde, komarci! (← demokracija); Ti, ona, mrak. (← romantika).

Najzahtjevniji i najosebujniji su anagrami razvedenih izraza i rečenica. Splitski je enigmatski klub 2008. g. raspisao natječaj za premetaljku frazema: Nogomet – najvažnija sporedna stvar na svijetu. Između osamdesetak prispjelih, pobijedio je prijedlog:

Jednostavan i živ sport, nevjerojatna mu snaga! (Z. Radisavljević)

Uza nj, grafemski sastav frazema potaknuo je oblikovanje anagramske pohvale nogometu, kritike domaćega prvenstva, čak i autoreferencijalni iskaz:

Ovaj jedinstven sport uragan je snažna motiva! (B. Nazansky)

Prvenstvo nam je užasno jadno, antiigra je stav! (D. Galić)

Žiri, ne spavaj! tu je nov dostojanstven anagram! (S. Bovan).

Među hrvatskim stilističarima i književnim teoretičarima anagram su u svoje pojmovnike uvrstili L. Zima (1880), V. Biti (2000) i B. Vuletić (2005). Prvi ga određuje kao „slučaj, kad se po dvie i više rieči sastoje iz istih slova ali u promienjenom redu“ te ga oprimjeruje poslovicom Ne mari marva za jednoga mrava; drugi tumači njegovo mjesto u teorijskim konceptima 20. stoljeća, posebice u De Saussureovu i Derridaovu; treći pak ističe da je riječ o pjesničkom homofonskom postupku koji je osobito stilogen kada je slovno premetanje nepotpuno.


Vijenac 411

411 - 3. prosinca 2009. | Arhiva

Klikni za povratak