Vijenac 409

Književnost, Naslovnica, Razgovor

TOMICA BAJSIĆ, PJESNIK I PREVODITELJ

Ljubav nas drži na površini

Umjetnik se maštom može oteti jednodimenzionalnoj stvarnosti kojom smo predodređeni, i približiti nas životu kakav je zapravo / Rat je ugradbeni element u svakoj od civilizacija, i dok se toga ne riješimo, o tome se mora pisati, kako bi ljudi iz prve ruke bili upoznati s njegovom pogubnošću / Žalosno je što se i kod nas želi nametnuti neistina da smo svi jednako odgovorni za rat na prostoru bivše Jugoslavije. Pomodna teorija o ravnoteži krivnje za rat u suprotnosti je sa svime što sam doživio, apsurdna je i zlonamjerna / Poezija je danas pomalo izvan vremena i prostora, a pjesnik je stranac u ovakvu svijetu

Razgovarao Luka Šeput


Tomica Bajsić autor je četiri zbirke pjesama i više knjiga prijevoda. Dobitnik je nagrade Goranova proljeća 1998. za zbirku Južni križ te nagrade Dobriša Cesarić 2008. za zbirku Zrak ispod mora. Ove je godine bio jedan od književnika koji su predstavljali Hrvatsku na nedavno završenu Sajmu knjiga u Frankfurtu. Bio je to povod za razgovor s njim.

Nedavno ste se vratili s Frankfurtskoga sajma knjiga, gdje ste bili jedan od dvoje, od planiranih troje, hrvatskih predstavnika. Kako vidite ovogodišnju prezentaciju Hrvatske?

Mislim da je bila jako dobra, i drago mi je da sam bio. Za nju je u prvom redu zaslužna Alida Bremer, koja od 2001. sudjeluje na takvim programima, a pozvao ju je predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Zdenko Ljevak. Veoma poštujem rad Viktora Žmegača, profesor je trebao doći, no nažalost nije mogao. No bilo mi je drago biti u društvu Sanje Lovrenčić, koja je jedinstvena pojava u našoj kulturi.

Ima li prostora za napredak? U kojim segmentima?

Nisam upoznat sa svime što se poduzima, i na koji način, postoje Ministarstvo kulture i Zajednica nakladnika koji se time bave, i ne želim se plesti u njihov posao. Po meni, prije svega bilo bi to umrežavanjem u suvremene svjetske tokove, i na tome se, koliko mi je poznato posredovanjem Alide Bremer, počelo ozbiljno raditi. Također, potrebno nam je više zajedništva. Kod nas se događa da ljudi otišavši na književne manifestacije u inozemstvo ne prepoznaju jedni druge u prolazu, ili su veći Englezi od Engleza, veći Francuzi od Francuza, veći Nijemci od Nijemaca, ili su zauzeti osobnim probitkom. Zato mislim da nam je potrebno više zajedništva. Vidljivo je da se male zemlje, i one velike, ali siromašne, trude održati na osnovi onog autohtonog u kulturi, što se da prepoznati i u globaliziranom svijetu.

Kako hrvatska književnost može konkurirati na svjetskom tržištu?

Mislim da se treba općenito kloniti tema koje su zanimljive samo nama, iako moramo znati svijet upoznati i s onim stvarno dobrim što nam je u srcima, a u sebi nosi i univerzalne vrijednosti važne svima. Rado bih zato vidio knjigu Siniše Glavaševića Priče iz Vukovara prevedenu na njemački, engleski, francuski. Vjerujem da će se Matica hrvatska u to uključiti, jer bi se u svijetu bolje razumjelo što se dogodilo na ovim prostorima u vrijeme nastanka hrvatske države.

Kako su se druge zemlje predstavile? Čiji biste nastup izdvojili?

Kinu, kao počasnoga gosta, ne može se zaobići. Iz Kine potječu prve tiskane knjige i o razvoju papira, tinte i tiska napravili su jako zanimljivu izložbu. Pismo na žadu, bambusu, od prve tiskarske preše do digitalnoga tiska. Crteži također, gdje je kist bio slobodan raspustiti lasi i zaigrati se tintom na papiru, nastala su izvanredna djela. Svako je slovo njihova pisma umjetničko djelo i priča za sebe. Mnogo je toga iz njihove drevne kulture nama još nepoznato, primjerice vrhunska i izvanvremenska poezija iz doba dinastija.

Bilo je dosta polemika upravo oko nastupa Kine zbog njihova odnosa prema političkim neistomišljenicima.

Da, bilo je na sajmu i žrtava kineskoga represivnog sistema, disidenata koji se u egzilu bore za slobodu riječi u Kini. Oni su nekako bili u sjeni, u kutovima, ali tko ih je tražio, mogao ih je naći. Vidio sam i Kaisera Abdurusula, glavnoga tajnika Ujgurskog PEN-a. Govorio je kako se u cijeloj Kini internet strogo nadzire i filtrira, a u Xinjiangu potpuno je blokiran. Kineske vlasti tu pokrajinu u kojoj žive Ujguri žele isključiti od svih veza s vanjskim svijetom, zabranjuju se njihove knjige, čak i spaljuju, ne samo publicistika i povijest nego i poezija i beletristika, zemlja im se oduzima, u gradovima rade samo kao najamni radnici. Vijestima se manipulira na štetu žrtava. Svako pozivanje na poštivanje osnovnih ljudskih prava službeni mediji markiraju kao terorizam. Tamošnji urednici novina, učitelji i odvjetnici bili su podvrgnuti indoktrinaciji u prokušanu stilu iz doba Kulturne revolucije, razornim seansama samokritike, što bi se moglo opisati i kao psihološko mučenje. Ove je godine i dvadeseta godišnjica pokolja na trgu Tiananmen, kao i pada Berlinskog zida. Treba naglasiti da su najviše zbog djelovanja Mihaila Gorbačova i pape Ivana Pavla II. srušene totalitarne komunističke vlasti u Istočnoj Europi. A nedugo zatim Slobodan Milošević upregnuo je generalštab JNA i šaku učenjaka i krenuo u agresiju na Hrvatsku i Bosnu.

U borbu za slobodu Hrvatske i sami ste se uključili...

Da, dobrovoljno sam se na trećoj godini studija 1991. priključio obrani, borio sam se u profesionalnoj vojsci na mnogim ratištima u Hrvatskoj i Bosni, bio sam ranjavan i izgubio sam mnogo prijatelja, bio sam i instruktor i vodio sam grupu za izviđanja u neprijateljskoj pozadini sve do Oluje.

Koliko vas je iskustvo rata obilježilo kao pjesnika?

Bavio sam se najviše grafikom, koju sam studirao, poglavito litografijom, no u ljeto 1993, kada sam se ležao kod kuće nakon povratka iz bolnice u Gospiću i na Rebru, gdje sam operiran nakon teškog ranjavanja pri izviđanju blizu Gostovače i Donjih Lulića u Lici, čitao sam u krevetu Eliotovu Pustu zemlju i mislio sam da je autor čarobnjak, i kako je to moguće na tako malo prostora sažeti toliko, da je istovremeno protočno i bistro, i nacrtao sam flomasterom na vrata figuru čarobnjaka Merlina i četiri stiha Puste zemlje. Osjetio sam da ne mogu likovnom umjetnošću predočiti proživljeno, nego samo poezijom, a to su bili za mene gotovo neprehodani prostori, iako sam od djetinjstva mnogo čitao. Mislio sam kako bi bio sretan čovjek kada bi uspio izraziti se poezijom, i tako je, istodobno, uz čitanje i čitanje poezije svih prostora i vremena, nastajala moja prva zbirka Južni križ.

Upravo je u Južnom križu ratna tematika česta, a javlja se i u kasnijim zbirkama. Može li se ona uopće iscrpsti?

Kako ratove zaustaviti? Rat je ugradbeni element u svakoj od civilizacija, i dok se toga ne riješimo, o tome se mora pisati, kako bi ljudi iz prve ruke bili upoznati s njegovom pogubnošću. Rat se ne događa samo nekima, on je duboko u svima nama. To su korijeni, od Kaina i Abela. Što je rat, u srži? Stanje u kojem se nekažnjeno može ubijati. Ima ljudi, i to svagdje u svijetu, koji uredno plaćaju parkiranje i pridonose mjesnim zajednicama, ali ako budu mobilizirani, a znaju da neće biti kažnjeni, ubit će i ako nije riječ o samoobrani, ili očuvanju života nemoćnih i napadnutih. Samo da naplate svoju nadnicu za strah. Strah rađa okrutnost. Osim u ratu nekažnjeno se može ubijati u zatvoru, ako je politička klima takva, ili u represivnim sustavima. Ne možemo reći da civilizacijski napredujemo ako smo razapinjanje na križ samo zamijenili električnom stolicom.

Jeste li zadovoljni odnosom današnjega društva prema ratu?

Mnogo je toga i uzaludno komentirati. Žalosno je što se i kod nas želi nametnuti neistina da smo svi jednako odgovorni za rat na prostoru bivše Jugoslavije. Pomodna teorija o ravnoteži krivnje za rat u suprotnosti je sa svime što sam doživio, apsurdna je i zlonamjerna. I Hrvatska i Bosna bili su žrtve brutalne agresije od strane JNA predvođene Miloševićem. Neki su krenuli u agresiju na Hrvatsku zato što su bili zaluđeni nacionalističkom retorikom i idejama Velike Srbije, neki zato što pod svaku cijenu nisu htjeli dopustiti da se cijepa Jugoslavija, neki zato što su bili mobilizirani, ali svi su započeli i završili rat kao agresorska vojska, iako su na kraju poraženi. Davidova praćka u Hrvatskoj i Bosni pobijedila je mehaniziranog i oklopljenog Golijata i njegove beskrajne tenkovske brigade, avione brže od zvuka i sve rakete koje ostavljaju kratere u zemlji veličine jedne škole, sve projektile s topovnjača i tone topovskih punjenja.

Uz ratne motive u vašoj se poeziji javlja i socijalna tematika. Kako uopće vidite društvo u kojem živimo?

Ostarjeli smo zajedno s raznim političkim ili gospodarskim elitama koje su kao slonovi marširali nad našim glavama posljednjih dvadeset godina. Stotine tona ispraznih retoričkih akrobacija otišlo je u reciklirani papir ili je prosuto po televizijskim ekranima, a državotvorni se novac slio u privatne džepove. Ta često ponavljana kovanica privatnik kojom se legalno privatiziralo tisuće ljudskih sudbina i nada, na engleskom postoji kao privateer, a označava gusare koji nude bilo kakve usluge raznim vlastima u zamjenu za vlasništvo nad dijelom stečenoga. Život je lijep, ali ljepotu sigurno ne valja tražiti u prljavim igrama dnevne politike.

Gdje se, po vama, ona nalazi?

Treba je potražiti u bojama jeseni, u mirisu proljeća, u oblacima, koji su uvijek otvorena i besplatna galerija najnevjerojatnijih eksponata koji se mijenjaju iz dana u dan. U nepoznatom treba naći spokoj umjesto nemira. Na nevolje treba gledati samo kao na sjene, a ne kao na čvrstu materiju koja će nas izbaciti iz ležišta. S balkona na kojem imamo i drvo limuna i drvo mandarine gledam tragove aviona na nebu koji odlaze na nepoznata odredišta, i nije me briga što nemam novaca za put i nisam unutra, veselim se zamišljati kakve su to zemlje i gradovi kojima ti ljudi hrle, da li im se balkoni otvaraju na krošnje nebodera, na planinske lance, nepregledne pampase ili su obrubljeni morem, i kojim jezicima govore kolporteri novina i kakvi su zvukovi truba i zvona. Ljubav, samo nas ljubav, i to ona nesebična ljubav koja ništa ne traži zauzvrat, drži na površini.

Kakav je položaj pjesnika u suvremenom hrvatskom društvu?

Isti kao i drugima koji se bave nečim neprofitabilnim. Loša startna pozicija, a cilj neodređen, gotovo da se ne može razabrati. Za kulturu jednog društva poezija je nedvojbeno nužna, okosnica je književnosti. Poezija može i mnogo, a može i ništa, ovisno o pjesniku i čitatelju. Vjerujem da svaka dobra knjiga nađe svoj put do čitatelja.

Je li slična situacija s poezijom i vani?

Mislim da jest. Na Frankfurtskom sajmu zapazio sam jako malo poezije, najviše na argentinskom štandu, gdje su čak i izložili jednu cijelu ilustriranu pjesničku ediciju iz Buenos Airesa, i u još nekim zemljama Latinske Amerike, a bilo je zbirki poezije i na španjolskom štandu. Ali sve u svemu poezija je tu malo izvan vremena i prostora, a pjesnik je stranac na ovakvu sajmu knjiga, jer poezija nije tržišna roba.

Osim nedavno u Frankfurtu, u lipnju ste također bili gost u Njemačkoj. U Edenkobenu i Mainzu bili ste na susretu hrvatskih pjesnika. O čemu se radi?

U Edenkobenu i Mainzu bio sam zbog rada na projektu Poezija susjeda. Pjesnici prevode pjesnike, koji je jedan je od najvažnijih kulturnih projekata vezanih uz poeziju u Njemačkoj, a riječ je o tome da svake godine izađe zajednička knjiga šest njemačkih pjesnika i šest pjesnika iz gostujuće zemlje. Prevoditeljsko-pjesnička radionica na njemačkom jeziku tijekom dvadeset i dvije godine rada pozvala je pjesnike iz mnogih europskih zemalja, a ove godine pozvani su iz Hrvatske: Gordana Benić, Ivana Bodrožić Simić, Branko Čegec, Zvonko Maković, Delimir Rešicki i ja. Zajednička knjiga, o kojoj smo govorili i sada u Frankfurtu, izaći će u Njemačkoj u ožujku, a bit će predstavljena na sajmu knjiga u Leipzigu.

Osim u samoj Umjetničkoj kući u Edenkobenu, čitali smo u prostorijama Radija Mainz, što je u trajanju od sto minuta reproducirano na radiju, a snimalo se uživo, u popunjenoj dvorani. Prigodom svih čitanja uvijek smo u razmacima imali i glazbenu pratnju, većinom jazz-improvizacije, a publike nikada nije nedostajalo, pratili su projekt u nastajanju s velikim zanimanjem. Svaki dan od 9 od 5 trajale su prevoditeljske radionice, a pojedine naše pjesme prevelo je po nekoliko njemačkih pjesnika, tako da je na djelu bio svojevrstan eksperiment, jedna pjesma imala bi nekoliko izvedbi na njemačkom, raznovrsnih po senzibilitetu i imaginaciji pjesnika koji prevodi. Uglavnom, prevođenje poezije nužan je, ali samotnjački posao, tako da su takvi susreti, osobito ako na kraju rezultiraju i zajedničkom knjigom, prava stvar.

Pjesme su vam prevođene na više svjetskih jezika. Pomažu li pritom kontakti ostvareni na spomenutim susretima i sajmovima?

U Njemačkoj, poezija mi je objavljivana u časopisu Die Horen, 2008, a proza u zborniku Kein Gott in Susedgrad, Neue Literature aus Kroatien, naklade Schöffling & Co., po izboru Nenada Popovića, a prevodili su Matthias Jacob i Blanka Stipetić. U svijetu izlazi masa knjiga, tko bi ih sve pohvatao, tako da je više stvar slučaja, ili dobronamjerne preporuke, kada se prevodi nešto izvan zone komercijalnoga, kao što je to poezija. Jasno je da su gore spomenuti projekti dobar i prijeko potreban put. Zajednička zbirka poezije pjesnika iz dviju zemalja, interakcija na prevoditeljskim radionicama, povezivanje glazbe i grafike s poezijom i nastupi na radiju i pred zainteresiranom publikom, sve je to dobro. Pogledajte knjižare, ne samo kod nas nego i na zapadu, poezija se većinom nalazi stiješnjena u kutu, ako se ne hvata humusa i zaborava u skladištu. I takva jedna mala polica u kutu svagdje je jednaka, U Nizozemskoj, Poljskoj i u Njemačkoj, i Austriji, Švicarskoj, i Engleskoj: prednjači Alfred Lord Tennyson, koji je bio arhaičan i za svoje viktorijansko doba u kojem je stolovao i predano služio kraljici istog imena.

Kako poezija uopće može naći put do publike?

Upravo su kontakti između pjesnika iz raznih zemalja, koji su često i prevoditelji, najbolji način za održavanje žive književnosti, a javna čitanja najbolji su način upoznavanja s poezijom koja se danas piše.

I sami ste prevoditelj ste poezije? Je li prevođenje dobra škola za pjesnika?

Prevodim, dakle postojim. Priznajem da volim više prevesti neki zanimljivi pjesnički tekst nego napisati neku svoju črčkariju, i volim to doživljeno podijeliti s drugima, i mislim da nam je prevođenje nužno da se ne bi učahurili u samima sebi. Upravo radim na velikoj antologiji koja bi trebala izaći do kraja godine, riječ je o Izboru svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu…, a u tom projektu, gdje ima više od sto autora od Afganistana do Zimbabvea, osim mene kao prevoditelji sudjeluju i Miroslav Kirin, Vojo Šindolić, Damir Šodan i drugi. Radim to u koordinaciji sa Hrvatskim centrom PEN-a, uz potporu Ministarstva kulture.

Teme antologije zvuče vrlo aktualno.

Represija i rat lančano su povezani, a ropstva nikada nije bilo više nego sada, samo sada je zakriveno raznim lukavim formulacijama, no cvjeta i kao trgovina ljudima i kao rad u neljudskim uvjetima s bijednim nadnicama u tvornicama strukturiranim poput logora, tamo gdje korporacije doživotnim ucjenama vežu zaposlenika, u ropskom položaju žene u mnogim zemljama svijeta i u nemogućnosti izbora muža, u prisili djece na rad, u sustavu kasti itd. Što se tiče rata, važno je prikazati da su se iste stvari događale ljudima u različitim razdobljima i na različitim zemljopisnim lokacijama, i da nečija muka, osobito što se tiče posttraumatskoga sindroma, nije isključivo njegova, i da strada i obitelj i društvo u cjelini, što se dogodilo već mnogima svuda na svijetu od stare Kine do danas. Mislim da smo puni volje zauzeti se za žrtve i reagirati na nepravdu koja se dogodila prije nego što smo rođeni, ali da često okrećemo glavu od onoga što se događa u naše vrijeme, jer to onda zahtijeva i neku vrstu angažmana.

Kritičari su zapazili da u svojoj poeziji nastojite dati nov pogled, novo viđenje, bilo kad je riječ o nekom naoko efemernom događaju iz svakodnevice, bilo kada likove iz pučkih legendi ili književnosti prikazujete u drukčijem svjetlu. Vidite li svrhu književnosti upravo u otkrivanju onoga što se inače ne vidi?

Mislim da se s pomoću mašte umjetnik može oteti jednodimenzionalnoj stvarnosti kojom smo predodređeni, i približiti nas životu kakav je zapravo, odvojiti se od površine i uroniti dublje u nepoznato.

Daleki prostori također su vaše često tematsko područje. Doživljavate li se kao kozmopolitski pjesnik ili se promatrate u kontekstu hrvatske pjesničke tradicije?

Nisam kozmopolitski pjesnik. Samo onaj tko živi u nekoj drugoj zemlji, tamo radi i piše na drugom jeziku, može biti društveno relevantan izvan svoje domovine. I opet, ne mora tako biti. Kada je umro Boris Maruna, primio sam e-mail od gospođe koja ga je u Americi dobro poznavala i s njim prijateljevala, ali nije znala da je on bio pjesnik. To je sudbina poezije, to ne znači da pisati poeziju nema smisla, naprotiv. Vjerujem da treba pisati o univerzalnim temama, tako ćemo se najbolje razvrstati u suvremenom svijetu, ali jasno je da nisam kozmopolitski pjesnik. Hrvatsku pjesničku tradiciju poštujem, A. B. Šimića, Šopa, Šoljana, Slamniga, Pupačića, Kovačića, Vidu, i masu drugih, ali nisam njezin dio, niti sam umetnut u kanone, pa se ne mogu promatrati u kontekstu hrvatske pjesničke tradicije. Dio sam svoje generacije, ali generacije u širem smislu, dakle ne samo po pisanju, generacije izgubljene i pronađene i opet izgubljene, kada je srednji sloj razbijen i umrvljen kao glazura na sve dublju koru siromaštva u Hrvatskoj.

Smatram da u povijesti poezije postoji poseban tip pjesnika kod kojih se životno i poetsko iskustvo tijesno ispreplelo u svijesti čitatelja tako da se ta dva aspekta često ne daju razdvojiti. Mislim na pjesnike poput Rimbauda, Villona i drugih, možda Kamova kod nas – što mislite, biste li i vi pripadali u tu skupinu?

Mislim da sam nedostojan usporediti se s tim velikim pjesnicima, ali zašto ne, rado bih ušao u vlak s njima kao slijepi putnik i dočekao zoru negdje pred nepoznatim nebom. Pitao bih ih što ih najviše obilježava, to što su previše, ili to što su premalo voljeli, ili što nisu uspjeli uskladiti svoje mogućnosti s težnjama društva, pa ih se često prikazuje iskrivljeno preko svake mjere, kao likove bizarnih starogrčkih tragedija koji nisu imali lijepih dana u životu.

Čće no ostale spominjete modernističke i avangardne pjesnike. Privlači li vas nešto posebno u njihovim odrješitim gestama?

Što se tiče poezije, i likovne umjetnosti općenito, zanimalo me gotovo sve, nevezano uz geografsku lokaciju i vrijeme u kojem je nastalo djelo, a kategoriziranje po izmima nezahvalno je, ali reći ću da modernizam ne nestaje s postmodernizmom, i ništa ga ne može ukinuti jer je samorodan, protočan je kroz raznovrsne rukavce i ne može se tek tako omeđiti. Modernizam je mlađi od postmodernizma. Poput je jazza, koji s lakoćom prehodava stoljeće zato što je i životni stav i umjetnost, ne samo glazbena nego i pisana i slikana. Gledajte jednog od najdojmljivih pisaca prošlog stoljeća, Blaisea Cendrarsa, „Homera Transsibirske željeznice“, kako ga je nazvao John Dos Passos, ili „Božjeg reportera, mješavinu knjiškog crva i pustolova“, kako se on sam nazivao. Razigranost i osnovna životna radost čine ga relevantnim i danas kao i prije sto godina, a ja sam, zahvaljujući Frankfurtskom sajmu i Alidi Bremer, pronašao moguću potporu fundacije Pro Helvetia kako bi objavio još nešto njegovih knjiga u Hrvatskoj.

Pavao Pavličić u Maloj tipologiji moderne hrvatske lirike donosi, po meni, vrlo dubok uvid: premda su suvremeni pjesnici opsjednuti medijima, mediji su poeziju ignorirali. Pjesništvo je danas, često se ističe, marginalizirano kao nikad dosad. Slažete li se s takvom ocjenom?

Mi živimo u digitalno, gotovo virtualno doba, navođeno pokretnom slikom i elektronskim medijima. To je naša stvarnost. Ne znam je li to dobro ili loše, to je tako. Ne znam ni da li je bilo bolje pisati tintom ili pisaćim strojem ili računalom, a još malo, kako znanost trči, pisat ćemo mislima izravno u memorijski disk. I, bojim se, misli će nam biti zbrkane. Mediji su poeziju ignorirali vjerojatno zbog toga jer su strukturirani prije svega kako bi namaknuli profit za investitore. Tu nema sentimenta ili posebne namjere, osim one da bi se zaradilo i dobro živjelo i zabavljalo, ali to vrijedi i za mnoge nakladnike. Pogledajte što se događa s knjigama za školu, novo izdanje uskrsne svake godine na raznim mjestima po peterostrukim cijenama, a torbe su školske sve teže i teže, katkad i teže od samih učenika koji ih nose.

Nije li neobično da isti stupanj realnosti u suvremenoj poeziji često imaju zbiljske pojave i izmišljeni likovi, poput Homera Simpsona ili Corta Maltesea?

Neku varijantu Homera Simpsona vidjet ćete na dovratku svake treće kuće, zagledajte se malo u okvire prozora mnogih stanova, tako da je njegov lik čvrsto ugrađen u svakodnevno. Također, ako uzmemo, na primjer, Corta Maltesea, istina je da je on lik iz mašte, ali to ga ne čini manje stvarnim. Umjetnost je uspjela kada nam uz pomoć mašte prikaže stvarnost u više dimenzija, i zbilja nam je onda i oštrija i dublja. Hugo Pratt, kreator antiheroja Corta Maltesea, jedan je od najzanimljivijih umjetnika 20. stoljeća, i to se ne odnosi samo na umjetnost stripa ili grafičke novele. Odnos crnog i bijelog u njegovim je crtežima ravnopravan najvećim istraživačima u likovnoj umjetnosti. A Corto Maltese moju je generaciju osim o nelinearnoj povijesti priučio i etici i odnosu pojedinca i društva. A o odnosu društva prema pojedincu najviše smo naučili u strip-seriji Alan Ford, u neponovljivu prijevodu Nenada Brixyja.

Kakav je danas odnos društva prema pojedincu?

Običan je čovjek između čekića i nakovnja, ako nije upregnut u kola raznih političko-interesnih skupina. Višestranačje je, čini se, samo multipliciralo pohlepu vladajućih kasti. Ali istinska je demokracija jedini put, pitajte Sokrata, koji je zbog demokracije žrtvovao i glavu, iako je bio nepravedno osuđen.

Koga cijenite od suvremenih hrvatskih pjesnika?

Volim različite pjesnike, i generacijske, i starije i mlađe, i one meni bliske i one suprotne, razne me vrste lirike obogaćuju i kao čitatelja i kao pisca, ne volim samo one koji od poezije stvaraju karijere i koji se koriste svojim položajima kako bi sudili drugima, najčešće iz prizemnih, osobnih interesa.

Vijenac 409

409 - 4. studenoga 2009. | Arhiva

Klikni za povratak