Vijenac 409

Književnost

DRAGO ŠTAMBUK, PIERRE NOCTURNE, PREV. BORKA OREB-LEGRAS I TOMISLAV RAJIĆ, CARACTERES, PARIZ, 2009.

Poetska etika pažnje

Suočeni smo s mitom polovice puta. Ono što neprestano obnavlja oblikovna snaga pjesničkoga govora, u prihvaćenoj nedovršenosti, jest međuprostor između nostalgije staroga poretka koji se nikada nije povratio i nadanja novom poretku koji se nikada nije dogodio

Guillaume Métayer

Odmah želim naglasiti koliko mi je teško govoriti o pjesmama Drage Štambuka. Ne toliko zato što osobno ne poznajem čovjeka, koliko zbog toga što gotovo ništa ne znam o hrvatskoj poeziji, kako o tradicionalnoj tako o suvremenoj, a osobito zbog toga što ne razumijem hrvatski. Nemam izravna pristupa onomu što se općenito drži najvažnijim u poeziji: materinskom jeziku autora i njegovoj osobitoj uporabi toga jezika. Stoga ne mogu govoriti o Dragi Štambuku bez stanovitih posredovanja.

Prvo posredovanje odnosi se na kvalitetan prijevod Borke Oreb-Legras i Tomislava Rajića. Uviđam da njihova francuska verzija vrlo vjerno predočava uređenje i strogu preciznost izvornoga teksta, te nam uspijeva prenijeti sliku, a čak i malo kolorita jedne lijepe poetske konstrukcije. Istančana finoća njihova prevoditeljskog rada, čipka osvojena u otporu kamena dvaju jezika koji su podjednako udaljeni i precizni, odmah zadivljuje čitatelja.



Drugo je pak posredovanje u tome što, otkrivajući pjesme Drage Štambuka, rođena 1950, vjerujem da u njima pronalazim crte koje su zajedničke suvremenoj europskoj poeziji, a naročito glasovima one središnje Europe koja je dugo vremena bila odvojena od zapadnjačkog mainstreama i time, po mojem shvaćanju, za nas bogata neistraženim mogućnostima.

Središnja Europa vjerojatno je sama po sebi najpostmoderniji dio Europe, ako se pri tome misli na onu Europu koja odbija modernu ideologiju raskida koji je upoznala u najužasnijem obliku. Njezini pjesnici žele živjeti u vremenu obnove. Jasno, nije da oni imaju Amfionov optimizam, odnosno optimizam graditelja koji podižu gradove snagom lire. Predugo su živjeli u klaustrofobičnu sustavu a da ne bi stekli naviku zadovoljavanja i najmanjim. Odsutnost slobode govora vjerojatno je razvila evanđeosko naginjanje paraboli, kao u slučaju stare dame iz Dekaloga Krzystofa Kieslowskoga, koja šepajući, sporo i redovito, odlaže svoju vrećicu s otpacima kao da je sićušni kamen u nevidljivoj građevini Dobra, urez nade u Carstvu Zla. Ti dugo vremena tajni pjesnici zadovoljavaju se skupljanjem komadića mogućega poretka, zadovoljeni malim i beskrajnim poslom, sretni zbog njegove unaprijed zacrtane nedovršenosti.

Vjerojatno je da prisutnost i sjećanje na rat u bivšoj Jugoslaviji pojačavaju temu spore obnove u Štambuka više nego u mnogih drugih pjesnika toga područja, manje izmučenih povijesnim prilikama. Zbirka nas stalno nenamjerno podsjeća da jedno apstraktno i nevino vrijeme nije jedini razlog uništenja stvari, nego da i grubo nasilje, sirovo i neizbježno, pritom također ima svoju ulogu. Ponavljano ga priziva upletanje užasnih zmija u Štambukovim stihovima, a i slika strepnje zeca koji čuje i osjeća drhtanje ”zvuka bušilice u petradi“ i ”valjanje kamena niz brijeg“.

No pri suočenju sa Zlom i Strahom ne ističe se junaštvo, nego mirotvorno strpljenje i odabrana bol:


Anhel strpljivosti obnavlja soren hram. / Kamen po kamen.


Veličina nije u činu kratke i brutalne radnje, nego u upornoj konstrukciji neizmjerno malenoga:


Iz bola školjke / rađa se biser. / A klesar brački / čovjek je / koji gradi katedralu.


Uostalom, ove konstrukcije uvijek sadrže jedan faktor iznenađenja, a i ublažene su motivom otvaranja. Po svom radosnom nastojanju, jedna prozna pričica nudi poučnu pripovijest: pripovjedač, koji je najvjerojatnije veleposlanik Štambuk, zabrinjava se oko jedne nepopravljene pukotine na hrvatskom groblju u Egiptu, ali uskoro otkriva da je taj vidljivi nedostatak zapravo dobrodošao prozor u svijet, “uska vrata” koja primaju i puštaju da prolazi zrak pučine, pa čak i dah života simboliziran “gnijezdom pustinjske ptice”.

Slično tome, vrata se otvaraju na kraju pjesme Sir, lijepak i krletka, u bajci čiji naslov naznačuje originalnost napuštanjem tradicionalnih imena životinja u korist čudnoga trojstva nesrodnih materija. Time je čitatelj pripremljen na osmišljeni završni obrat pjesme: nakon što je pokazao broj životinja uhvaćenih u zamku, “pčelu zarobljenu medom / mušicu u jantaru”, zatim “osu s paučinom / pantera u živom blatu”, ova planina veselo rađa miša koji “napušta trapulu / i odlazi u bijeli svijet”. Time nas preplavljuje nježna i drska radost u spektaklu najjednostavnijega, najponiznijeg, najskakutavijeg od bjegunaca.

Strpljiva i dragovoljno nepotpuna obnova odbačenih mitova, koja je sasvim čovječna, djelo je pobožnosti sina. Prvi put nakon dugo vremena pjesnici žele biti sinovi. Baš je to Očeva kuća koju oni trebaju ponovno izgraditi nakon njegove smrti:


Kako obnoviti, bez tvojih zlatnih ruku, / naš urušeni dom?


Pita se Ruševna palača.

Isto tako, kod mađarskog suvremenika Istvána Keményja, u sivljem i skromnijem kontekstu, manje uzdignutu od dragulja i sunca, u Predgrađu Pešte, prizvana je “Ta / kuća (koja) još uvijek nije dovršena” i ta snivana arka prepuna raznovrsnoga tereta koji nas također podsjeća da nakon Općeg potopa strašnih godina, srednjoeuropska poezija, manje dotaknuta, uostalom, dekristijanizacijom nego volterovska Francuska, voli sastavljati časoslove na sjecištima margina svakodnevnoga života i biblijskih sjećanja.

Kod Štambuka, Očeva misao potiče velika i bolna pitanja, unutarnja obraćanja bez odgovora:


Sada kada te nema što da učinim / s tvojim čekićem, pilom, cirkularom / svijetlim?


A i u Keményja sinova se svijest okrutno ispituje:


Tata, zašto ne primjećuješ, da će se iznenada / grmovi otvoriti, / svjetiljke se udvostručiti, / nasilna nevolja napasti / sa strane Dunava, / da se nešto urušava ili / je obuzeto vrtoglavicom / u vrtu do nas, / da postoji mučnina i vitalnost / strašna ovdje, posvuda!


Teme su smještene u lokalno ozračje koje pobuđuje posebni izgled zemlje svakoga od pjesnika. U Keményja taj je izvor kopneni, kontinentalni. On ne donosi sredozemnu, čak egejsku, otvorenost koja zbližava Štambukovu “ruševnu palaču” s Laertovom, onom Odisejeva oca, na Itaci – sličnoj otoku Braču, koji je nadohvat mora. Jer Štambuk, prije nego je pjesnik-diplomat i Hrvat u egzilu, otočanin je koji dodiruje Grčku, i stvarno i imaginarno. Otac je “kralj otoka”, a njegove “zlatne ruke” tomu pridodaju mitski, gotovo mikenski element. Dunav je, s druge strane, rijeka “kopna”, teška i gusta, tako usporena da “odvodi čak i svoje vode”, ljulja ih i tješi kao da su njezina vlastita djeca i odvodi ih sve do nevidljive točke obzora, prema “tamo”. Dunav, poput vodene izrasline iz zemlje, klizanje tla koje je postalo rijeka, nikada nije doživjelo isparavanje materije u sredozemnom blistanju, veličanstvenosti čiji trag nose baš Štambukove pjesme.

“Kuća” ni ovdje nikada nije “dovršena”. Suočeni smo s mitom polovice puta. Ono što neprestano obnavlja oblikovna snaga pjesničkoga govora, u prihvaćenoj nedovršenosti, jest međuprostor između nostalgije staroga poretka koji se nikada nije povratio i nadanja novom poretku koji se nikada nije dogodio i, napokon, rezignacija koja strpljivo slijedi, nastavlja zadaću, a da i ne čeka njezin dovršetak.

Jer, pored dumézilijanskih (Georges Dumézil, francuski akademik, poznati proučavatelj indoeuropskih kultura i religija) sanjarija toga diplomata, a i pored prihvaćanja univerzalnih mitova što su ih omogućila njegova putovanja u Indiju, Egipat i Japan, ovdje postoji univerzalna i doslovno katolička organizacija Božanske Riječi, koju je pokušao i ocrtao, iz nutrine svih drugih mitova. Mješavina mitova nosi nadu da bi iz nje mogao izroniti mit svih mitova, univerzalna i iskonska riječ providnošću pronađena u/po zaobilaznom putu. Apologetika poprečnih putova kulture Drugoga zahtijeva gipkost poetske imaginacije koja može ujediniti i modelirati različito u jednu cjelinu, kakvoću koja se pronalazi u sposobnosti stvaranja kontinuiteta među najheterogenijim duhovnim carstvima, najudaljenijim područjima, kao što se dostiže nebo udarcima podignutih vesala:

Sjene veslača i zlatni / faraon u središtu, / sinkronim uzdasima / prate zaveslaje i plove / nebeskim Nilom prema / Orionu, prema Orionu.


Ovdje se pojavljuje drevna slika oceana neba, ali zanimljivost leži u specifičnoj uporabi metafore koja omogućuje da doživimo transgresiju među različitim područjima i divnu lakoću bića podvrgnuta svemoći Božje Riječi. Ta zar Božja Riječ, koja je sposobna za takva čuda, ne bi znala pronaći Boga, jedinoga i u svim drevnim legendama? Motiv zlatne kiše Zeusa, Danajina zavodnika, slika je koja se ponavlja u pjesmama, potvrđuje nedokučive putove i poganske stranputice kojima se koristi poetska apologetika:


Rasipljući zlato / ljubavi – tvoja dobrota kiši po suhom / otočkom bilju, čvrsti i / zatamnjuje / lišće maslina.


Stranputica po slikama Drugoga pomaže približavanju neizrecivoj prisutnosti božanskoga. U Crnom obelisku drevni zemljopis zamjenjuje paskalovsku geometriju koja je predstavljala Boga kao “kuglu čije je središte svuda, a opseg nigdje”. Francuski je matematičar obznanio beskonačan nerazmjer čovjeka prema Bogu, a ova pjesma prikazuje našu zemaljsku situaciju kao blago decentriranu i nedokazivu blizinu Boga:


Središte je svijeta, / a možda i rub / ekscentrične Zemlje


Prvi stih Atmana, što je sanskrtski naziv za dušu, nudi jedan drugi, sretni pokušaj prikazivanja neiskazive prisutnosti:


Bezimena je vječnost, njoj smjera Bog.


Nakon što nas je, u tri riječi, podigao u apstraktno i neprikazivo i time nas suočio s apsolutnom tišinom beskraja vremena, pjesnik nam predstavlja jednostavan spektakl Boga koji se kreće. Tim kontrastom metafizički dekor predočava Božju osobnost, njezinu sličnost s našim humanitetom napravljenim po njegovoj slici i prilici. Iznenada, pjesnikovim posredovanjem, čini se da su se i beskonačnost i vječnost nama približili. Sam Bog, kao i pjesnik obnovitelj i postmodernistički subjekt, bio bi angažiran u dugom kretanju, uvijek u pokretu usred nedovršene geste, koji tješi i sličan je čovjeku.

Bog je sigurno na putu svoje vječnosti, ali mi možemo samo tražiti njegov trag u svijetu, i to ne samo u različitim kulturnim utjelovljenjima, nego u svim fenomenima, osobito u onima najmanjima i najkraćima. Dakle, riječ je o jednoj poetskoj etici pažnje na koju nas upućuju neki od njegovih tekstova: “a mogao / sam ga vidjeti i na Braču / da sam bio pažljiviji”, kaže se u Lingamu.

Poetski oblik pažnje, one kojoj je dužnost da prima i prikuplja ove znakove na cesti, vrsta je haiku–poezije koja se ovdje često izmjenjuje sa složenijim pjesmama koje kombiniraju mitove, poput igre s fragmentom. No te haiku–pjesme, daleko od “opisa koji preslikava prirodu” kakvima ih je odredio njihov teoretičar Shiki, stavljaju nas pred stvari samo zato da bi nas dovele do simboličke vizije:


Ljudi se boje trnja / a mene pozlijediše cvjetovi


Štambukov kršćanski sinkretizam pretvara vrstu haiku–poezije u poslovičan produžetak evanđeoske riječi:


Ako imaš dva kruha / daj jedan siromahu, / drugi prodaj / i kupi jasmin / da nahraniš svoju dušu.


Krajolik haiku–poezije postaje čak i uspio prikaz teološkoga misterija trojstva:


Bor koji raste / kroz klobuk / plavoga neba / šilji se pri / vrhu i cijepa / na troje. / Otac je / sin, a / duh je svet.


Dakle, nada se može ponovno roditi za moje Ja koje se pojavljuje u strašnoj zebnji na ovim stranicama, pjesnik koji vidi sebe kao oblik sarkofaga (Zlatna šupljina) i često se prikazuje kao inertan i izgubljen, bez milosti znakova. To Ja je često opisano kao jedna cjelovita težina koja tišti, neodoljiva privlačnost zemaljskoga elementa, zov za nestajanjem u smrti:


Grad vrtova, zidovima opasan. Grad zgrumenjen. / Jedar. Odar umornoj duši i mom i tvom slomljenom srcu. (Zahrade, 7)


Ovo osjećanje teškoga tereta može podsjećati i na nesretnoga mađarskog pjesnika kršćanske orijentacije Pilinszkoga, izuzevši završnu grozotu:


Naše rušenje je zazidano / za jedan trenutak i zauvijek / jastuk tvrđi nego hrid / i naše tijelo teže nego hrpa otpadaka


A kako je Pilinszky dodao da “Za to živimo. / Na neki način smo za to rođeni na ovom svijetu”, Štambuk u Noćnom kamenu također iznosi takvu viziju zatvaranja u sebe i sabiranja kamena u sebi (koji podsjeća na slavni Razgovor s kamenom Wislawe Szymborske), no tako da u njoj zemaljsku težinu zamjenjuje nebeska vrtoglavica:


Jedna obitelj i jedna misal od teže zemljine i lakoće / svemira. / Noć jest da bi postojale krijesnice.


Alkemija Božje Riječi već je dugo vremena, a i ostat će zadugo, povezana s evanđeoskim obratima.


Prevela s francuskoga Maja Peterlić

Vijenac 409

409 - 4. studenoga 2009. | Arhiva

Klikni za povratak