Vijenac 401

Književnost

POLUGODIŠNJA PRIJEVODNA PROZNA LITERATURA

Recesiji unatoč, velik broj vrsne strane proze

Čini se da bi recesija mogla imati pozitivne učinke na filtriranje knjiškog tržišta / Nakladnici će svoj izdavački program ubuduće morati, u većoj mjeri negoli dosad, zasnovati na kvaliteti naslova / Tri glavna trenda objavljivanja stranih djela u nas jesu: potpuno zanemarivanje strane poezije, izdavački programi temeljeni gotovo isključivo na romanesknoj produkciji te posezanje za izdavanjem književnih predložaka recentnih filmskih uspješnica

POLUGODIŠNJA PRIJEVODNA PROZNA LITERATURA

Recesiji unatoč, velik broj vrsne strane proze

Čini se da bi recesija mogla imati pozitivne učinke na filtriranje knjiškog tržišta / Nakladnici će svoj izdavački program ubuduće morati, u većoj mjeri negoli dosad, zasnovati na kvaliteti naslova / Tri glavna trenda objavljivanja stranih djela u nas jesu: potpuno zanemarivanje strane poezije, izdavački programi temeljeni gotovo isključivo na romanesknoj produkciji te posezanje za izdavanjem književnih predložaka recentnih filmskih uspješnica

U prošlogodišnjem srpanjskom trobroju uredništvo Vijenca uvelo je praksu svojevrsne inventarizacije književne produkcije, vođeni činjenicom da je upravo ljeto (a ne kraj godine, kako se obično smatra) vrijeme kada završava jednogodišnji književno-izdavački ciklus. Ljeto je ujedno i vrijeme kada, rasterećeni svakodnevnih poslovnih obveza, ono malo ljudi što u nas još poseže za knjigama čita više nego inače (a kako je jedna prošlogodišnja anketa pokazala, čak 66,5 posto građana Hrvatske godišnje ne pročita ni jednu knjigu!). Stoga se pregled zanimljivih prijevodnih naslova koje su nam domaći trudbenici književno-izdavačkog ceha podarili u prvoj polovici godine može uzeti i kao svojevrsna lista preporuka za nadolazeće ljeto.

Manji broj novoobjavljenih knjiga

Krizu, recesiju i besparicu ove godine svi bolno osjećamo, pa tako i naši književni izdavači. Iako ne raspolažem statističkim podacima, na osnovi stanja na knjižarskim policama sa sigurnošću mogu ustvrditi kako je ukupan broj knjiških noviteta objavljenih u prvoj polovici ove godine svakako nešto manji od količine knjiga izdanih u istom razdoblju prošle godine. Ipak, iako je izbor novih naslova sužen, knjigoljupci nipošto nisu ostali zakinuti za kvalitetna prijevodna prozna djela. Štoviše, poznavajući način poslovanja domaćih književnih nakladnika, čini mi se da je upravo kvaliteta djela bila onaj presudan čimbenik oko izbora naslova s kojima će se izaći na tržište. No ovaj je put, čini mi se, tuđa procjena kvalitete štiva imala veći utjecaj na oblikovanje izdavačkog programa negoli je to prethodnih godina bio slučaj. U uvjetima recesije i nesigurnosti izdavači se u većoj mjeri usredotočuju na djela čiju je procijenjenu (ili je ipak bolje reći pretpostavljenu) kvalitetu Ministarstvo kulture nagradilo potporom za izdavanje (koja će, s više ili manje zakašnjenja, jednom ipak valjda biti isplaćena, pa će tako i financijska konstrukcija biti lakše zaokružena, nadaju se izdavači). Paradoksalno, ali čini se da bi recesija tako možda mogla imati i neke pozitivne učinke na filtriranje tržišta knjiga – u uvjetima veće zavisnosti o financijskim injekcijama iz državnog proračuna nakladnici će svoj izdavački program ubuduće morati, u većoj mjeri negoli dosad, temeljiti na kvaliteti naslova. Može se pretpostaviti da u uvjetima besparice izdavanje djela upitne kvalitete više neće biti poticano novcem iz državne kase, pa možda napokon doživimo da se poticaji književnom izdavaštvu više ne dijele prema načelu svakomu pomalo, da se nitko ne naljuti, nego će manji broj izdavača dobivati veće iznose od dosadašnjih, ali za knjige provjerene kvalitete. No za optimizam takve vrste možda je ipak prerano, sjetimo li se incestuoznosti naše knjižne scene, što je porok kojeg nisu imuna ni vijeća koja odlučuju o dodjelama proračunskih sredstava.

Dva neupitna remek-djela

Domaći knjigoljupci prvu će polovicu ove godine, ako ne čak i čitavu 2009, pamtiti zasigurno po dvama naslovima – nakon četiri desetljeća dobili smo novi prijevod Musilova remek-djela Čovjek bez osobina, ali i prvi prijevod Školica, koje su opus magnum argentinskoga pisca Julia Cortazara.

Zaprešićka Fraktura odlučila se na pravi izdavački pothvat, hrvatsku kulturu zaduživši novim (i novonaslovljenim) izdanjem Čovjeka bez osobina Roberta Musila (za prijevod kojega je Andy Jelčić zasluženo ovjenčan strukovnom nagradom), jednim od najvećih i najvažnijih romana 20. stoljeća i jednim od ključnih narativnih tekstova europskoga modernizma. Smješten u vrijeme prije Prvoga svjetskog rata, u državu Kakaniju, što je ironičan naziv za Austro-Ugarsku Monarhiju, koja je pred raspadom, roman je to prepun esejističkih razmatranja i ironičnih komentara tadašnjega društva, ali i ozbiljnih junakovih samoanaliza i dubokih promišljanja odnosa s drugim ljudima, a sve u bjesomučnu i uzaludnu traganju za smislom, u ozračju nadolazeće, neizbježne ratne kataklizme. Riječ je o kompozicijski vrlo kompleksnu tekstu koji se smatra anticipatorskim i vrlo utjecajnim iz mnogo razloga, a ponajprije zbog obilna, izravna uvođenja eseja u romaneskno tkivo, u ovom slučaju tekstova začudno široka tematskog raspona i fascinantnih analitičkih uvida i dosega.

Za prvi hrvatski prijevod Školica, najvažnijeg romana argentinskog majstora pisane riječi Julija Cortazara (1914–1984), zaslužan je prevoditelj Dinko Telećan i zagrebački izdavač Naklada Pelago, kojega pozorni pratitelji knjižne scene već znaju po malobrojnim, ali probranim i iznimno kvalitetnim izdanjima strane literature (John Fowles, Cees Nooteboom, Pasqual Quignard...). Čitanje Cortazarovih Školica prava je intelektualna pustolovina jer riječ je o neobično koncipiranu i kompleksno usustavljenom, kolažnom romanu, koji nudi više načina čitanja, ali i nagrađuje mnogostrukošću značenja. Bez obzira čitamo li roman po redu, poglavlje po poglavlje, ili pak napreskokce brodimo rukopisom povodeći se autorovim putokaznim napucima, bit ćemo uvučeni u bogatu fabulu prepunu izvornih rješenja. Ukratko, riječ je o jednom od najinovativnijih romana ikad napisanih, iz pera beskompromisna autorskog borca protiv književnog ukalupljivanja i stege.

Kritika rumunjskoga komunizma i Busheve Amerike

Musilovo remek-djelo nije jedina književna poslastica što je u posljednjih nekoliko mjeseci dobismo od agilne Frakture. Na police su domaćih knjižara oni plasirali još pregršt zanimljivih naslova, i to uglavnom europske proze (romani Julie Franck, Attile Bartisa, Harryja Mulischa, Isabelle Jarry...), a za posebnu je pohvalu što su se potrudili i velik broj tih autora dovesti na promotivno predstavljanje u Hrvatsku. Jedan od njih je i Gyorgy Dragoman, čiji se roman Bijeli kralj, zbog literarnog posredovanja donekle sličnih iskustava onim nedavnim našima, čini posebno zanimljivim domaćoj publici. Roman je to u kojemu, kombinirajući humor, gorčinu i ganutljivost, autor iz pripovjedne pozicije prvoga lica jednine malenoga dječačića progovara o odrastanju u uvjetima rigidnoga rumunjskog komunizma, a pritom zanimljivim i duhovitim razvojem radnje čitatelja podaruje i neobično realiziranim pripovjednim postupkom.

A da i u uvjetima recesijom nametnute besparice poduzetnički duh i hrabrost nisu nestali, dokazuje nam potkraj prošle godine u Zagrebu osnovana izdavačka kuća Novela media, koja je u nekoliko proteklih mjeseci objavila čak sedam knjiga strane proze. Među njima izdvaja se novi rukopis jednog od najistaknutijih suvremenih američkih autora; riječ je o romanu Čovjek u tami u kojemu Paul Auster oštro kritizira politiku, sada već bivšega američkog predsjednika Georgea W. Busha, razvijajući priču o Americi poharanoj krvavim građanskim ratom između Federalne Amerike pod Bushevim vodstvom i nekoliko američkih država odcijepljenih od matice zemlje. Auster se pritom ponovno pokazuje istančanim poznavateljem ljudske psihe i senzibilnim analitičarom ljudi u uvjetima izbačenosti iz svakodnevne kolotečine, ali roman ne propušta obogatiti i dodatnim slojevima, od kojih je najzanimljiviji onaj metaliterarni, putem usporedne priče o ostarjelu književnom kritičaru i njegovim obiteljskim problemima te bolnim suočavanjem s grijesima iz prošlosti.

Filmski predlošci i dvostruki prijevodi

Prilike u hrvatskom izdavaštvu ne omogućuju nam dovoljno detaljan uvid u inozemnu književnu produkciju jer su naslovi suvremene strane proze koje u hrvatskom prijevodu dobivamo tek pabirci pabiraka ukupne proizvodnje, pa je bespredmetno uopće pokušati donositi nekakve sveobuhvatne sudove o literaturi u svjetskim razmjerima. No zato o nekim trendovima iz područja objavljivanja strane proze u Hrvatskoj ipak možemo govoriti. Tri su osnovna momenta što proizlaze iz logike pretpostavljene profitabilnosti: potpuno zanemarivanje strane poezije (koja, navodno, nije profitabilna), izdavački programi temeljeni gotovo isključivo na romanesknoj produkciji (jer se zbirke priča, izdavači misle, manje rado čitaju) te trend posezanja za izdavanjem književnih predložaka recentnih filmskih uspješnica (jer, ako je film dobro prošao u kinima, valjda će i prođa knjige biti slična, nadaju se nakladnici). Tako smo u prvoj polovici 2009. dobili samo tri zbirke priča stranih autora, od kojih jednu u izdanju zagrebačke Aore (Prosinačke priče Petera Bichsela), a ostale dvije od koprivničkog Šarenog dućana – reizdanje Priča o običnom ludilu Charlesa Bukowskog i zbirka Priča iz doba jazza Francisa Scotta Fitzgeralda. Pritom je zanimljivo da zbirka Fitzgeraldovih priča između ostalih sadrži i novelu na temelju koje je David Fincher snimio svoj filmski hit Čudnovat slučaj Benjamina Buttona, a što nije i jedino ovogodišnje izdanje te iste kratkometražne proze. Ta je priča naime izašla i kao samostalna knjiga u ediciji Algoritma, koji je na tržište izbacio još nekoliko prijevoda knjiga na temelju kojih su snimljeni uspješni filmovi – Žena kojoj sam čitao Bernharda Schlinka, Milijunaš s ulice Vikasa Swarupa i Put oslobođenja Richarda Yatesa, a za filmskim su predlošcima posezali i V.B.Z. (Nema zemlje za starce Cormaca McCarthyja) te Šareni dućan (roman Horacea McCoya po kojem je Sidney Pollack snimio kultni film I konje ubijaju zar ne?).

Što se tiče već spomenuta kurioziteta domaćeg izdavaštva – istovremeno objavljivanje istog naslova od strane različitih izdavačkih kuća – njime će se osladiti pregaoci prevodilaštva jer će im vrlo zanimljivo i poučno biti uspoređivati različite prijevode istoga književnog teksta. Osim već spomenuta dvostrukog izdanja (Algoritam i Šareni dućan) Fitzgeraldove novele, nedavno smo dobili i dva različita prijevoda (V.B.Z. i EPH / Novi liber) hit-knjige slovenskoga pisca Gorana Vojnoviča Čefuri raus! (izdavači su se vjerojatno vodili mišlju kako kod naše publike knjiga koja tematizira redukcije demokracije u Deželi ne može podbaciti u prodaji), a Alfa i Šareni dućan objavili su različita izdanja Putovanja po mojoj sobi Xaviera de Maistrea, djela koje valja posebno preporučiti.

Putovanje bez kretanja

U knjizi Putovanja po mojoj sobi autor na književno vrlo moćan način razvija tezu kako se putovati može i bez kretanja, čak i bez napuštanja vlastite sobe; u svojem remek-djelu francuski plemić Xavier de Maistre (1763–1852) stvara vrlo dojmljiv i poetičan antiputopis, u kojemu nas potiče na otvaranje očiju i razdvajanje vlastite okoline od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena. Tek na taj način predmeti počinju oslobađati skrivene slojeve svojih vrijednosti te se život postupno počinje otkrivati u čitavoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti.

A putovati se, jasno, može i s pomoću dobra štiva, a takvo ćemo iskustvo doživjeti bez obzira za kojom od spomenutih knjiga posegnemo. No nepravedno bi bilo izostaviti još nekoliko knjiga koje će nam, zaronimo li između njhovih korica, pružiti užitke slična intenziteta: Otmjenost ježa Muriel Barbery, Zvijezda padalica Linn Ullmann, Gost Niklasa Radstroema, Projekt Lazarus Aleksandra Hemona, Livada crnog labuda Davida Mitchella, Milost i istina Jennifer Johnston, Arhitektura sreće Alaina de Bottona, Vragolije zločeste curice Maria Vargasa Llose, Raj Donalda Barthelmea, Digitalni snovi Edmunda Paza Soldana ili Razdvojit ću pjenu od valova Ferija Lainščeka, što su sve odreda primjerci prijevodne literature u posljednjih nekoliko mjeseci u nas objavljeni, a vrijedni pozornosti.

Božidar Alajbegović

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak