Vijenac 401

Književnost

Uz osamdesetu obljetnicu rođenja Feđe Šehovića

Poruke koje vrijede za sva vremena

Tako je to na ovom svijetu i u životu: iza sagorjelih ljudi ostaje pepeo dostojan poštovanja, neizbrisiv trag ljudskoga prkošenja moći zla, a iza ljigavaca samo slinavi trag koji vrijeme brzo i lako izbriše / Silnici su uvijek u pravu, ma koliko se to kosilo s ljudskim i Božjim zakonom, za sve lako nađu opravdanje pa i za zločin

Uz osamdesetu obljetnicu rođenja Feđe Šehovića

Poruke koje vrijede za sva vremena

Tako je to na ovom svijetu i u životu: iza sagorjelih ljudi ostaje pepeo dostojan poštovanja, neizbrisiv trag ljudskoga prkošenja moći zla, a iza ljigavaca samo slinavi trag koji vrijeme brzo i lako izbriše / Silnici su uvijek u pravu, ma koliko se to kosilo s ljudskim i Božjim zakonom, za sve lako nađu opravdanje pa i za zločin

Na predstavljanju svoga posljednjega romana pod naslovom Prokleta ergela, koji je ovih dana izišao u nakladi zagrebačkog V. B. Z.-a, Feđa Šehović je na pitanje voditeljice: jednom ste izjavili da ste bili dubrovački galeb, da ste galebarili, kako sad stoje stvari? – duhovito odgovorio – »ja sam još uvijek galeb, samo što više ne mnogu letjeti, ne dižem se dovoljno u visine, iz mene se samo čuje glasanje ga, ga, ga, ga, ga«. Jedno je sigurno, taj iskusni hrvatsko-bošnjački književni bard, pripovjedač i dramski pisac vrlo bogate biografije i biobibliografije još piše s istom mladenačkom žestinom, iako, također ovih dana, bilježi i proslavlja obljetnicu s više od četrdeset godina književnog rada i sedamdeset i devetu godinu života. Dovoljno je spomenuti njegovu jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju, humorističko-satirički portret jednoga grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja koji je oslikao u šest svojih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka. Zbirku pučkih komedija, drama i dramoleta objavljuje kao svoju prvu knjigu godine 1962, u već zrelim muževnim godinama, a tijekom Domovinskoga rata, u kojemu se nesebično angažirao, piše Ratni dnevnik, koji se u prvom izdanju iz 1992. zvao Zla kob zaborava.

Kritika ističe da je riječ o jednoj od najreljefnijih stranica suvremene hrvatske književnosti i autoru koji je većinu svojih interesnih temata vezao uz Dubrovnik, njegovu povjesnicu ili suvremenost, njegove ljude i njihove sudbine, život i običaje, navike i predrasude. Kritičari također ističu književne relacije prema Ecu i Gainsbourgu, što nije mala stvar kada je riječ o domaćoj književnosti i o njegovim ponajboljim romanima kao što su Gorak okus duše, Oslobađanje đavola, Uvod u tvrđavu, Prokleta ergela i uspjeli krimić-triler Zločin u samostanu, u kojemu »povijest na nov način priziva naše vrijeme, ali još nije sve poručila našoj suvremenosti jer temeljne ljudske vrijednosti često bivaju potisnute na račun velikih ideja« (Ivan J. Bošković). Zasebnu tematsko-motivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1962, da bi sintezu pripovjedačkog stvaranja ostvario romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – cronica travuniana. No posebno mjesto u njegovu opusu zauzima romaneskna referencija Marin Držić, kojemu posvećuje romansiranu biografiju pod naslovom Vidra.

Pisac kao što je Šehović, ponekad posežući i za postmodernističkom strukturom romana, jedan je od prvih koji je pripovjedno umio učiniti razliku između romana o povijesti i povijesnog romana, jer posljednji može biti podjednako i povijesni ljubić, krimić ili romaneskna fantazmagorija, dok će roman o povijesti označiti i razotkriti epohu. Stoga je Šehović ne samo jednom isticao: »Tako je to na ovom svijetu i u životu: iza sagorjelih ljudi ostaje pepeo dostojan poštovanja, neizbrisiv trag ljudskog prkošenja moći zla, a iza ljigavaca samo slinavi trag koji vrijeme brzo i lako izbriše.« Svoju povijesno romanesknu, kronikalnu građu u Prokletoj ergeli, kao i u većini romana, Šehović je koncipirao dvojako, iako na više razina – kao sukob literarnosti i života, kao korelat onodobnoga svijeta (kraj 16. i početak 17. stoljeća), kao komunikaciju odigrane povijesti i našeg doba, u kršćansko-muslimanskoj dualnosti Istoka i Zapada. U njega je unekoliko posve drukčija rekonstrukcija povijesti (u ovom slučaju oslobađanje kliške tvrđave od Turaka), bez naglašene ideološko-političke potke u temi i sadržaju, bez jezične poetizacije, manirizma i bez esejiziranja. U tom se romanu osjeća postojanost skriptora, smirenost fabule, a time i veći ustupak tradiciji pripovijedanja, primjerice, bez tuđih bilježenja i bez citatnih umetaka. Šehović i nadalje zadržava sukcesivne, naraštajne veze glavnih aktera, da bi se povijesni tijek pretopio u fino predivo priče. Osjeća se toplina, ljudskost, koloritna snaga sredine – kao u petoknjižju o Ilijasbegovićima.

U cijelom opusu on emitira poruke što vrijede za sva vremena i za sve civilizacije i kulture. Križaju se različita iskustva što se tiče izvornosti i univerzalnosti na ljudskoj i teološkoj razini, kada je riječ o nauku Svetog Franje Asiškog. Komunikacija i interakcija s današnjicom dolazi do izražaja u mudrim i lapidarnim izrekama o silnicima: »Silnici su uvijek u pravu, ma koliko se to kosilo s ljudskim i Božjim zakonom, za sve lako nađu opravdanje pa i za zločin.« Prostor proklete ergele pod Klisom, gdje je za odmazdu, usprkos ugovoru o predaji, na najokrutniji način pobijeno 1200 turskih vojnika (mahom Bosanaca i Hercegovaca, kao što su u mletačkoj vojsci bili uglavnom Dalmatinci) aluzivno se suodnosi s prostorom Manjače, Omarske, Trnopolja i Keraterma i svih takvih zlogukih mjesta nepravične egzekucije i neljudskog mučenja. Usprkos tomu, svijetli lik u romanu, fra Andrija, pronosi nauk Svetoga Franje o snošljivosti među narodima, no upravo zbog toga, tužno i paradoksalno, u romanu stradavaju svi glavni likovi. I tek kada mu ponestaje dojmljivih i potresnih riječi da opiše zlo, Šehović će posegnuti za slikovitošću: »…cviljenje spaljenih knjiga kao daleki plač ugrožene djece…« ili »Čovjek okrugle glave, sitnih očiju s tri jednaka podvaljka poredana kaskadno ispod zasaljene brade«, Ipak, prevladava izričajna ekonomija i rečenice su skladane u funkciji onoga što se želi reći. Autor kao da je spoznao staru maksimu: U lijepim slikama ne piše se povijest.

Heretičke misli u tom romanu (život je vječna borba dobra i zla te istine i laži, a vjere nisu isključive i nepomirljive) pronose karakterni likovi u romanu – fra Andrija i Ali-beg. Da li je pred nama povijesni ili novopovijesni roman (zbog inovativne intertekstualne komunikacije), manje je važno i uglavnom će biti predmet hrvatske povijesti književnosti. Za nas je važno da je pred nama odličan roman o povijesti. Uostalom, kao što je to razvidno u petoknjižju Ilijasbegovići – cronica travuniana u kojem se autor vraća u 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan. Neiscrpnu događajnu naraciju, dobro uočene ambijentalno etnološke navike ljudi i iskustvo posredovano jezikom te suvremenu historiografsku fikciju nalazimo i u opisima iz razdoblja austrijskih vlasti u Bosni, a zatim se s istom uvjerljivošću razlaže vojnička sudbina Hasan-bega, koji je dospio u talijansko zarobljeništvo, kao i njegov brat kojeg zarobljavaju Rusi. Obitelj napušta svoju bosansku begovinu i preseljava u Dubrovnik, a potom sudjeluje na dvjema stranama u sljedećem ratu. Roman završava događajima iz hrvatsko-muslimanskog rata, a razrješava se u Haagu.

Feđa Šehović (Bileća, 1930) nakon studija u Zagrebu odmah dolazi u Dubrovnik, ali s tom sredinom nerijetko nije bio u skladnim odnosima, osobito s tamošnjim političarima, iako je ustrajno pridonosio kulturi Grada i Hrvatske. No bilo je i zagovarača njegova djela i osobnosti kao što su Nedjeljko Fabrio, Igor Mandić, Krešimir Nemec, Julijana Matanović, Slobodan Prosperov Novak odmah je prepoznao i štitio autentičnog stvaraoca čije se prosudbe zasnivaju na načelima etike i estetike, a ne na načelima koja su utemeljena na političkim, religioznim i rodovskim osjećajima pojedinaca ili grupe. Stoga ne čudi naglašena orijentacija prema Držiću, uz kojega ga veže zajednička negativna stigmatizacija različitih stigmatora. No najveći zagovaratelji Šehovićeva djela njegovi su čitatelji širom Lijepe naše, a kada bi već zatražio neku zaštitu, zatražio bi je od sama sebe, kako je jednom zgodom izjavio.

Gorak okus duše mnogi kritičari smatraju remek-djelom povijesnoga romana, u vrijeme kada se pojavio pa sve do danas, a pisan je na temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Na kraju romana priložena je i odlična poema (kao izraz duše koja krvari), u kojoj je sadržan sav emotivni i duševni život glavnih likova – fra Vincenca i njegova nećaka Vicka, koji sa svojim pjesmama želi preletjeti more očaja. Koliko je već zarana Šehović obnovio kompoziciju povijesnoga romana, dovoljno govori činjenica da je Gorak okus duše objavljen godinu prije romana Umberta Eca Ime ruže. U dva rečena romana, ali i na drugim mjestima, taj će pisac ustrajno promicati multikulturalnost bosanskih franjevaca, no za opsade Grada u posljednjem ratu o takvim njegovim aktivnostima nitko nije ni zucnuo, i začudo, dok je on promicao toleranciju i međusobnu snošljivost među narodima i vjerama, drugi su dobivali nagrade i priznanja. Naime, u vrijeme rata, on je predstavljao nešto kao dubrovačku savjest, a upravo će to izvrsno projicirati njegov potresni, aktualni i angažirani roman »četiri jahača apokalipse«, koji je pisan bez isforsirana patosa i himnične nacionalnosti, pa i kad se dotiče trebinjskoga četnika Vučurevića. Riječ je o apokalipsi koja je pogodila neke narode i narodnosti bivše Jugoslavije i u kojoj se otkriva sve ono o čemu se tada nije smjelo govoriti, a kamoli pisati.

Šehović se nije dvoumio da uoči prvih demokratskih izbora, kada se to nitko nije usudio, istupi i progovori na jednom od predizbornih skupova (pred crkvom Svetog Vlaha), stoga ne čudi da ga je već 1971. okružni javni tužitelj tužio da svojom prozom ismijava i vrijeđa Narodnooslobodilačku borbu. Neki su takve njegove ispade hvalili kao »veličanstveni hepening«, koji je nalikovao na sat iz hrvatskog, jer se, kako kaže, »masa naše čeljadi pretvorila u njegove bivše učenike«. Naime, predložio je da na takvu satu dekliniraju imenicu Hrvatska. On je postavljao pitanja: Tko ili što vam je u srcu? – a gomila je odgovarala – Hrvatska!

Kada su ga urednici u hrvatskom izdavaštvu nagovarali da piše pod pseudonimom (Raul -Mitrovich) činilo mu se to više zabavnim nego što je ispalo promidžbeno efektnim. Zapitao se: Pa jesam li komediograf ili nisam? Potom je napisao izmišljenu biografiju Južnoamerikanca dubrovačkih korijena i da se vlasti ne dosjete dao mu je deset godina više od sebe, jer je navodno taj u Drugom svjetskom ratu služio u britanskom RAF-u. Tad se digla velika frka te se stalo nagađati tko je novo spisateljsko otkriće, a nikomu nije padalo na pamet da bi to mogao biti pseudonim već ugledna i ozbiljna hrvatskog pisca Feđe Šehovića. Spominjali su se, kao mogući autori, uglavnom akademici Rafo Bogišić i Frano Čale, iako su oni pisali znanstvena djela o Dubrovniku. Šehović je, dakle, volio uzburkati i provocirati ustajale mentalitete o kojima se počesto brinu sve vjerske institucije sa svojim ideologijama i koji će još dugo populizam smatrati bitnom odrednicom našega postojanja. Pravo će vrednovanje njegova djela pospješiti tek vrijeme, koje mu očito ide na ruku. Neka se njegova djela igraju u teatrima i nakon nekoliko desetljeća, na isti se način tiskaju i njegove proze, a zahvalni čitaoci i obožavatelji ustrajno se s njim dopisuju.

Mogu puhetati novi vjetrovi u književnosti, pa bili isključivo stvarnosni ili figurativni, fantastični ili povijesni, postmoderni ili realistični – osvježavajuća će biti tek njihova kvaliteta, koju je Feđa Šehović, u četrdesetogodišnjem razdoblju, uspio sačuvati.

Sead Begović

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak