Vijenac 401

Književnost

HRVATSKA POEZIJA U PRVOM POLUGODIŠTU 2009.

Poigravanje autentičnom ljepotom

Na sceni je paradoks: hiperprodukcija pjesničkih naslova koji su već pri samu izlasku osuđeni na nijemost / I nadalje se nameću opisno-promatračke govorne perspektive, a izbjegavaju estetski predznaci lijepog, uzvišenog i univerzalnog

HRVATSKA POEZIJA U PRVOM POLUGODIŠTU 2009.

Poigravanje autentičnom ljepotom

Na sceni je paradoks: hiperprodukcija pjesničkih naslova koji su već pri samu izlasku osuđeni na nijemost / I nadalje se nameću opisno-promatračke govorne perspektive, a izbjegavaju estetski predznaci lijepog, uzvišenog i univerzalnog

Dramatična društvena i političko gospodarska gibanja u Hrvatskoj naprosto su osnovni profil vremena u kojem živimo, a strastvena pjesnikova želja za komunikacijom završava u uzaludnim pokušajima da se nešto pjesnički nesvodljivo pretoči u uobičajene okvire poetskoga. Na sceni je paradoks: hiperprodukcija pjesničkih naslova, novih i starih imena i njihovih dobrih knjiga, koje su već pri samu izlasku osuđene na vlastitu nijemost jer ne žele izreći ono što govor i jezik sam po sebi nikada ne može izreći, tražeći sam sebe, već se želi biti odslika trenutačnih radnji, opisa i zapletaja u našem društvu. Nakladnici pak poeziju uključuju u izdavačke projekte samo kao nužno zlo, kao popudbinu važnijih programa koji donose ipak neku zaradu, a poetski rukopisi, eventualno, samo potporu Ministarstva, a potom zadobiju osobni zapećak na nekoj od polica. Zasigurno, pjesnik griješi želeći biti pristupačan jer tek tada njegov utilitarizam, koji se poigrava autentičnom ljepotom, nikomu ne treba i može se reći da je bez društvene važnosti.

Poezija kao da je postala dio spletke između pjesnika i svijeta s njegovim neizbježnim repertoarom svakidašnjeg i potrošnog. I nadalje se, većinom, nameću opisno-promatračke govorne perspektive, a izbjegavaju estetski predznaci lijepog, uzvišenog i univerzalnog. Ali još jedino može izmamiti uzvratni pogled na relaciji poezija i osamljeni (rijetki) čitač. Između onih čiji je pjesnički izričaj uvijek prekomjeran, onih koji misle da u potpunosti izražavaju ono što žele reći i onih koji se zakrivaju u vlastitim mislima i vječnim istinama postoji, donekle, ravnoteža. Na tim graničnim mjestima prepoznajemo istinski zanos i osobnost koja preispituje vlastita i tuđa stajališta o svijetu te u izokrenutoj perspektivi, s povećalom u ruci, nudi novi prostor i čitanja i pisanja.

Izvrsni Bajsić

Bilo je takvih knjiga i u prvom polugodištu 2009, koje još mogu pobuditi naše zanimanje (senzibilnošću, artizmom, transcendentnošću, ekstraktom tekućeg života, igrom, povjesnicom, slikovitošću pa i s posve tradicionalnim vrjednotama). Od čak pedesetak novoizišlih naslova izdvajamo njih dvadesetak, koji zaslužuju dostojnu kritičku verifikaciju pa makar i minimalan osvrt jer su nam se na lirski način primaknuli i zaslužili našu pažnju. Pjesnik kojemu svakako treba podariti pozornost jest Tomica Bajsić, koji je u raskošno opremljenoj knjizi zagrebačke Frakture objavio pjesme pod naslovom Pobuna obješenih. Knjiga ima pet ciklusa, ali je formalno i žanrovski zapravo podijeljena na pjesme u slobodnom stihu i na pjesme u prozi koje se ozbiljno približavaju poetskoj prozi. Bajsić umije poistovjetiti poeziju i život slikovitošću koju bi mogla zabilježiti i kamera. Akcijom oka on bilježi dojmove, ponekad i u nadrealnim zahvatima (pjesma Slonovi marširaju). Iako se nameće imperativ slike, vrlo je snažna sintetička obrada umjetnosti kroz cendrarsovsku opijenost putovanjima i preispitivanjem dalekih kultura. No iako nije preteča ekskluzivne estetike novog, kao svojedobno Blaise Cendrars, jer ne poseže za »tajnom lirskom algebrom«, Bajsić zna napisati dotjeranu pjesmu, jaka izraza i suzdržane emocije. Intertekstualna komunikacija očituje se u preuzimanju naslova Gašpar noćnik, karizmatičnog Aloysiusa Bertranda za jedan od ciklusa.

Literariziranje svakodnevice

Bilingvalna pjesnikinja Evelina Rudan objavljuje dvije knjige pjesama, na hrvatskom jezičnom standardu (Pristojne ptice) i na istarskoj čakavštini (Breki i ćuki). Kritika smatra da je njezin svijet osviješteno reduciran, pa i namjerno oazično izdvojen na polje tzv. normalnosti i običnosti: svakodnevni okoliš i pripadni komunikacijsko-fizički odnosi, prijateljstvo, izlasci, kupovina, posao, obitelj. Osjeća se diktat čežnje za literariziranjem svakodnevnih stanja.

Milko Valent predstavio se zbirkom pod naslovom Tihi alati i nemalo nas je iznenadio. Naime, on je godinama imao vrlo malo osobnih poetikoloških metamorfoza, njegujući uvijek slično jezično i leksičko polje – njegovu semantičku i pojmovnu fragmentarnost, verbalnu i formalnu energetsku ekstremnost te prenaglašenu erotičnost. Sad on svoj ustaljeni jezik želje i užitka u tekstu, odjednom, uz tematsko središtenje, mijenja za smirenije i promišljenije djelovanje: ulaganje sebstva u traganju za vlastitom istinom i iskustvom.

Zbirku Daleki vlak objavljuje svakako najnagrađivaniji pjesnik u proteklom razdoblju – Miroslav S. Mađer. Prvo je primio nagradu u Drenovcima za najbolju pjesničku knjigu Beskrajni kraj, potom nagradu Tin Ujević (koju dodjeljuje DHK) za knjigu Stihovi dugih naslova i na kraju Nagradu grada Zagreba za životno djelo. Iako se koristi sasvim slobodno ukrštenim, obgrljenim i isprekidanim rimama, Mađer, čini se, visoki stupanj pjevnosti postiže i mimo tako raspoređena rimarija. Ljepotne fenomene prirode, faunski, floristički i zoološki svijet, ali i čovjek pod kapom svemira podjednako zauzimaju mjesto u tim pjesmama i potpomažu pojmovnim i mudroslovnim meditacijama, bez distance u suočenju s mnoštvom temata. Posvema novi – stari Mađer.

Moderni klasici i klasične forme

U ediciji Male knjižnice DHK knjigu Svjetleća tijela objavljuje i Jakša Fiamengo. Maritimni temati uglavnom se izmjenjuju sa simbolima i metaforama svjetlosti, što može značiti »isporuku noći« ili pak »disanje mora«. Čiste slike toga vještog pjesnika preplavljuju nas jednostavnošću, ali se nakon čitanja još jednom propitkuju. Višnja Stahuljak ne odustaje od soneta i tom je formom zaista majstorski ovladala i u knjizi Melodija nesanice. Njezini nježni, porculanski stihovi, mogli bismo reći, »blažene su zamke« koje »kuckaju pod kožom«. Još je jedan raspjevani i kvalitativno provjeren pjesnik uspio u razdoblju od godinu dana objelodaniti čak tri knjige. To je Enes Kišević. Zadnja njegova knjiga Voda je moja mati doseže metafizičke uspone i lirsku, kiševićevsku, recitativnost. Zatim njegova likovno vrlo lijepo opremljena knjiga haiku poezije Zelene piramide ispisana posve u klasičnoj japanskoj tradiciji, a opisuje doživljaj prirode i čovjeka u njoj. Nije nedostajalo ni knjiga s ljubavno-erotskim nabojem. Tomislav Domović, nakon poduže pjesničke apstinencije, ponudio je vlastitu Pjesmu nad pjesmama, neiscrpiv prostor ljubavnog udivljenja pred ženom i to kroz učestale metaforičko simboličke interakcije u kojima je žena, primjerice, prikazana kao nemirno more i koja je obdarena dojkama kao spasilačkim bovama.

Veselko Koroman koncipirao je knjigu Stariji od vremena dekaloški, kao deset zapovijedi Božjih te je svoja dosadašnja baštinska i književna očuvanja napokon posve obrubio svemirom koji je »stariji od vremena«. U tim je pjesmama pohranjen spiritualni univerzum inteligentna smijeha i pod koprenom prigušene boli koja je rezultat nekog gubitka i uopće svjetskog nagiba. U svojoj posljednjoj knjizi, Svrhe malih stvari, Branimir Bošnjak (ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca) kao pjesnik dekonstrukcije i intelektualnih zahtjeva odjednom piše o svemu i u skladu s time blizak je svima. Pred nama je uznemiren i iskren pjesnik novonastao na temelju čitanja i carevanja vlastita života. Kuriozitet je pjesnikinja Anka Žagar, koja je za knjigu Stvarnice, nemirna površina ovjenčana dvjema uglednim nagradama: nagradom Vladimir Nazor i godišnjom Vjesnikovom nagradom za književnost I. G. Kovačić. Pjesnikinja kao da obasjava svaku riječ koja stanuje u nekom wonderlandu koji se uvijek iznovice osvaja. Prati nas osjećaj da je sve nekako nebesno, u posvemašnjoj spontanosti čudesno slikovitih izraza kojima ne možemo pristupiti s pozicija površnog (izvanjskog) shvaćanja spoznaje. Pjesnikinja paralelno prati vibrantne jezične podražaje i svoju unutrašnju pobuđenost te se radi o fantaziji začeća sama sebe i svijeta koji je okružuje. Anđelko Vuletić s knjigom Vražja igračka još jednom podsjeća hrvatsku kritiku na zaboravljena sebe. Riječ je o poeziji koja dokazuje vječnu starost svijeta, ali i neiscrpno pjevanje o njemu. Vuletić razara i ruševine, ali sustavno gradi i upravlja osjećajima izopćena čovjeka. Osobni smisao, usprkos smrti, udahnut će kaotičnom besmislu i ograničenoj slobodi.

Pjesnik jasnih motiva

Arsen Dedić, također jedan od dobitnika Goranova vijenca, već odavno nadilazi margine izričito laka stiha pa tako i u netom izišloj knjizi Zidne novine. Iako mjestimice koristi metriku spremnu za glazbeno izvođenje, ponudit će i misaoni podtekst kojim pitko predočava pozornicu života, onako dedićevski, ispunjen samokritičnošću i kritičnošću prema drugima. On je pjesnik jasnih motiva, bistrih slika te povišena emocijskog stava, za kojega je uobičajeno reći da mu je pjesma ujedno i jedan njegov udisaj i izdisaj. Treba svakako pohvaliti i novopokrenutu Biblioteku poezije Hrvatskoga društva pisaca, u kojoj je u kratkom razdoblju izišlo desetak pjesničkih naslova. Izdvajamo Ivana Rogića Nehajeva (Iz zapisa slobodnog suhozidara 2005–2008), Anu Brnardić (Postanak ptica) i Damira Šodana (Pisma divljem Skitu). Rogić još jednom piše knjigu u naoko narativnim i nezadrživim jezičnim impulsima obogaćenim različitim transliterarnim dodacima. Nezamislivom energijom nabijene bujice riječi naprosto preskaču jedna drugu ne bi li odmah otvorile prostor za novi smisao. S osjećajem za jezičnu kinetiku, zvučnošću, a posebice egzistencijalnim iskustvom, taj žestoki pjesnik, ne pazi na izričajnu ekonomiju, ali to neće pobuditi nevjericu u pjesnikovu kakvoću.

Svojom trećom knjigom Ana Brnardić opravdava svu onu pažnju s kojom je dočekana u samom vrhu mlade hrvatske poezije. »Suptilnom stilizacijom trenutka i privatnom duhovnošću koja se podastire kao izvješće o stanju svijeta i vremena« ona ozbiljno pridonosi krizi stvarnosnoga pjevanja, a to nije slučaj s Damirom Šodanom, koji je tipični pjesnički izdanak naraštaja devedesetih. Dakle, stilizirano prepisivanje svakodnevnih prizora, lirska kolokvijalizacija, intertekstualnost, izjednačenost privatnog i javnog, svijest o informaciji i izvješću koji mogu biti pjesma, izostanak figurativnosti i hinjena ravnodušnost spram sadržaja koji je predmet pjesme, samo su neke označnice Šodanove poezije kojoj ne možemo poreći šarm čitljive komunikativnosti. Nadalje, dočekali smo i dvije knjige koje su izišle posthumno. To su knjige Ante Lisice (1944–2008) Palme i tvoje rane: izabrane pjesme (izbor i pogovor Hrvoje Čulić) i Nestvarna djevojčica: pjesme u prozi Marije Čudina (1937–1986), koje je priredila Tea Benčić Rimay. Lisica, smatra Čulić, kao samonikli pjesnik, potisnut i osamljen, efektno metaforičan i apsurdno logičan, počesto je i gorko fantastičan. Čar skrivanja i bljesak otkrivanja, ljepota suzdržane tuge i tuga nezapažene ljepote, sve nas to dočekuje pri susretu sa stihovima ovog pjesnika. Drukčija je temeljna odlika čudesnoga svijeta Marije Čudina – jednostavnost, piše u predgovoru Tea Benčić Rimay: »Svaka pjesma u prozi otkriva nove slojeve Marijinih tajni i svaka je nadogradnja već uspostavljene poetike koju je ispisivala s čežnjom i okorjelom patnjom. Danas bismo mogli reći da je ova mjesečarska duša imala tu vjeru i strast da zapisuje sve svoje moćne i mračne opsesije otvorenom maštom i priviđenjima te grozničavim i mahnitim predviđanjem svijeta koji je nakon nje iz svoje predigre prešao u gladnu i animalnu igru stvarnosti.«

Nove pjesme munjevitom je brzinom ukoričio Mile Stojić (Među zavađenim narodima), angažirano, ukazujući na suvremeni društveni stratum, a pred nama je i knjiga samozatajne pjesnikinje Vesne Biga (Sjenka na uzici), o kojoj će se zasigurno još čuti i pisati. I, na kraju, knjigu pod naslovom Molitve objelodanio je ovogodišnji dobitnik nagrade Tin Ujević Tomislav Marijan Bilosnić. Riječ je o suptilnoj lirici duhovnoga karaktera.

Sead Begović

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak