Vijenac 401

Književnost

RAZGOVOR: Valeri Stefanov, bugarski književnik

Dobra književnost govori o epopeji ljudskog

Nova bugarska književnost piše se po načelu palimpsesta na temelju popularnih oblika i zapleta književne povijesti – da bi ih preosmislila, ismijala, replicirala / Živimo u svijetu koji je iscrpno opisan, ispričan i višekratno prepričan.

RAZGOVOR: Valeri Stefanov, bugarski književnik

Dobra književnost govori o epopeji ljudskog


Nova bugarska književnost piše se po načelu palimpsesta na temelju popularnih oblika i zapleta književne povijesti – da bi ih preosmislila, ismijala, replicirala / Živimo u svijetu koji je iscrpno opisan, ispričan i višekratno prepričan. Nama preostaje da se igramo pričama, da ih preuređujemo nanovo / Otpor globalizaciji treba krenuti zajedno s otporom vlastitoj zatvorenosti / Dobra književnost ulazi u dubinu tajne koja smo mi sami / Publiku treba odgajati

Valeri Stefanov, suvremeni bugarski pisac i profesor bugarske književnosti na Fakultetu slavenskih filologija sofijskog sveučilišta Sveti Kliment Ohridski. Nedavni njegov uzvratni posjet Društvu hrvatskih književnika bio je povod za ovaj razgovor.

Kao stručnjak i kao književni autor, biste li ukratko predstavili vlastito viđenje suvremene bugarske književne scene?

U suvremenoj bugarskoj književnosti ima svačega kao što ima i u životu. Najviše ima osjećaja slobode nad kojom su cenzorske institucije bdjele predugo i prerevno. Sloboda je najprimjetljivija kad postoji netko tko je ugrožava, tko ti je oduzima. Na problemsko-tematskom planu dominira nekoliko pravaca. Jedan je od njih osmišljavanje bliske prošlosti i njezina utjecaja na sudbine ljudi.

Kako to mislite?

Prevladavaju tendencije raskrinkavanja, ali postoje i suprotni pristupi – nostalgija za svijetom u kojem je »sve bilo puno sigurnije«. Postoji i amnezija – dio pisaca, pokazalo se, lako zaboravlja da su bili dio strukture koja je dobro živjela kao uhljebljeni čuvari komunističkog sistema.

Drugi je karakterističan pravac pokušaj predstavljanja aktualne društvene i političke stvarnosti. Političke strukture i beskrupulozna elita, rastući kriminal, korupcija i sl. Čak je izmišljen i poseban žanr – vulgarni roman, posvećen kriminalnim skupinama i njihovim bossovima. Taj tip knjiga ima najveći komercijalni uspjeh.

Zašto?

Radi se o mješavini kriminalističkog romana i jeftinoga političkog horoskopa – koji se ne želi dublje pozabaviti uzrocima stanja. Zanimljivo je kako ta književnost nije lišena pretenzija da bude najvjernija i najmoćnija slika vremena. Sutrašnje klasično naslijeđe! A u biti je stereotipna, površno moralistična i priprosto proročka literatura. Jeftin tržišni proizvod. Postmoderna traženja također imaju svoje mjesto – kako u poeziji, tako i u prozi. Postoji pritisak na tradicionalne žanrovske oblike – kao što je roman, na primjer.

Nova bugarska književnost piše se po načelu palimpsesta na temelju popularnih oblika i zapleta književne povijesti – da bi ih preosmislila, ismijala, replicirala. Posebno zanimljivih stvari ima i u suvremenom bugarskom pjesništvu. Inteligentni mladi ljudi dobre književne kulture stvaraju emocionalno poticajne i intelektualno bogate poruke.

Za koje bugarske i svjetske pisce smatrate da danas imaju najjači utjecaj na bugarsko književno stvaralaštvo?

Teško pitanje. Dio stvaralaca misli da sve započinje s njima. Inače redovito se na književnom polju pojavljuju svakakve mode. Vrlo često jak utjecaj imaju upravo prevedeni autori. Zanimljivo je da europska moderna klasika dvadesetog stoljeća nije naišla na ozbiljniji odaziv – kao manira dostojna nasljedovanja. Konceptualne lekcije teško se usvajaju, usvaja se ono površno, lako. Možda ni ja nisam vidio sve, ali mislim da za jednu nacionalnu književnost nije dobro da ne prati ono što se događa u svijetu. Niti, opet, da to slijepo oponaša.

Što mislite o položaju književnosti na relativno malom jeziku u kontekstu suvremenih globalizacijskih kretanja?

Da vam želim odgovoriti s domoljubnim patosom, odmah bih rekao da nema velikih i malih jezika. Da je svaki jezik sposoban podnijeti veliki izraz stvaratelja, utjeloviti stvaralačku moć naroda. Ali ću vam nastojati odgovoriti realistički trezveno. Mislim da su mali jezici (s relativno malim brojem govornika) cvjetovi koji, usprkos sve modernijim kanalima komunikacije, teško obilaze veliki svijet. Veliki svijet pripada velikim jezicima, koliko god mi ne željeli da je tako. Postoje, naravno, i suprotni primjeri – na Balkanu također, ali oni ipak ostaju iznimke. Čak i kada se koristi univerzalnim kodovima, mali jezik često nosi nekakav marker, neku regionalnu predodređenost, egzotičnost.

Je li za to kriv jezik?

Za to nije kriv jezik, za to su krivi stereotipi globalnog, strategije popularnosti. Književnost se piše na različitim jezicima, strategije popularnosti ostvaruju se na velikim kolonizatorskim jezicima.

Što mislite o trendu autora malih jezika koji pišu na engleskom jeziku?

Pisati na engleskom znači tražiti most ne samo prema većem krugu čitatelja nego i prema globalnim stereotipima. Svatko ima pravo i priliku izbora – kojim putem krenuti. Globalna mreža uistinu je prostor u kojem se realizacija čini lakšom, djelovanje izravnijim i možda efektnijim. Ali ne smijemo zaboraviti da je Mreža i novi prostor anonimnosti. Pisanje na internetu vrši pritisak i na tradicionalni položaj autora.

Ipak, jedno je sigurno – nijedna nacija neće se odreći svoga kulturnog bogatstva izgrađena na osnovi nacionalnog jezika. Jezik je naš identifikacijski znak, naš duboki povijesni korijen i nećemo posegnuti za zatiranjem, nećemo iščupati taj korijen.

Kako biste kontekstualizirali vlastito djelo unutar nacionalne i šire europske ili svjetske suvremene književne produkcije? I kako biste opisali njegov odnos s tradicijom ili tradicijama s kojima uspostavlja dijalog?

Ja sam sveučilišni profesor, predajem povijest književnosti. Napisao sam dosta knjiga književne povijesti. Nekoliko godina pokušavam pisati beletristiku.

Zašto?

Sigurno sam poželio više slobode, više mogućnosti izražavanja i stvaranja dojma, čak i drukčiju publiku. Takav razvojni put, kao što znate, nije iznimka. Sasvim su drukčiji osjećaj i trud pri stvaranju znanstvenog i umjetničkog teksta.

O čemu pišete u umjetničkim knjigama?

Obje knjige koje sam izdao – Izgubljeni magarci, 2005. i Netko odozdo, 2008. slabo su vezane uz bugarsku tradiciju, barem po mom mišljenju. Povezane su s drugim intelektualnim i pripovjednim tradicijama – Borgesom, Umbertom Ecom, Miloradom Pavićem... Ne vrednujem, ni najmanje, jednostavno želim imenovati modele, napraviti strukturne analogije.

Moje pisanje tipično je postmoderno, ono je palimpsest. Zato sebe definiram kao pisača na zidu kulture. Na zidu kulture ostavljeno je i napušteno mnoštvo najrazličitijih tekstova, stilskih rješenja, žanrovskih modela... i ja radim s njima. Pokušavam ih sastaviti u nekakvu priču, postići dojam s onu stranu tradicionalnoga prepričavanja događaja i doživljaja. Što novo mogu ja izmisliti kad je sve već ispričano! Živimo u svijetu koji je iscrpno opisan, ispričan i višekratno prepričan. Nama preostaje da se igramo pričama, da ih preuređujemo nanovo. Pa možda ispadne nešto zanimljivo.

Koliko je važna kulturna razmjena između malih kultura danas u eri globalizacije?

Na to pitanje postoji pesimističan i optimističan odgovor. Pesimističan bi odgovor bio da će valjak globalizacije izbrisati kulturne razlike, da će uništiti i zatrti regionalne boje. To je vrlo loše jer sama kultura izrasta na razlikama, na razmjeni, na otporu, čak i na sukobu. Danas se čitav svijet obukao u traperice, nagnuo bocu Coca-Cole i zabuljio se u ekran gdje se vrte doživljaji iz Big Brothera. Takav je učinak globalizacije – svijet je ušao u stereotip.

Hoće li se iz sterotipa izvući?

Neće. Nema ni namjeru zato jer je stereotip udobnost, psihička viseća mreža u kojoj se njišeš i drijemaš. Trgovačke marke i misaoni stereotipi progutali su svijet, oni su čudovišta od kojih nema spasa.

Doista tako mislite?

Herojski odgovor, koji mogu ponuditi, jest da ipak postoje nekakvi izlazi, nada, smisleni napori. Isplati se ući u neki nov i nepoznat svijet, otkriti njegov duhovni krajolik, radovati se neočekivanom. Šansa razmjene između malih kultura jest u postojanju dobrih posrednika – ljudi sposobnih da vide, priopćavaju, stvaraju uvjerljive slike tuđe kulture. Ali ti posrednici ne smiju biti zarobljenici globalizacije. Pogotovo se to tiče balkanskih naroda koji su u dvadesetom stoljeću nasilno gurani pod različite velike ideološke poklopce. Stajali su pod njihovom sjenom i to ih je najčešće sprečavalo da se približe jedan drugom, da se upoznaju u uvjetima dostojanstvenog i učinkovitog dijaloga. Na Balkanu netko uvijek sanja vlast i moć, pjeva pjesme o slavi i oplakuje povijesne rane, a onda kada se probudi i kad prestane pjevati, vidi da ne pozna ni sama sebe. Da ne govorim da ne pozna svog susjeda.

Znači li to da se moramo oduprijeti globalizaciji?

Otpor globalizaciji treba krenuti zajedno s otporom vlastitoj zatvorenosti. Balkanski poluotok ne može i neće ostati anakronično skladište napunjeno hermetično zatvorenim kutijama za konzerviranje. Dolaze elektronske generacije i one će živjeti u drugom svijetu – ne kažem da će biti ljepši od današnjeg. Kažem samo da će biti drukčiji.

Hrvatski autori u znatno su većoj mjeri prevođeni i čitani u Bugarskoj nego što je to obrnuti slučaj. Što je uzrokovalo takav neravnopravan odnos?

Raduje me takva recepcija hrvatske kulture u Bugarskoj. Vjerojatno je riječ o onom o čemu sam maloprije govorio – o dobrim posrednicima. A i bugarski čitatelji su obično znatiželjni kad je riječ o dobroj književnosti koja se stvara širom svijeta. Balkan je opet predmet posebne znatiželje.

Što se tiče recepcije bugarske književnosti u Hrvatskoj, vjerojatno treba naći posrednike. Danas ili sutra. Pod velikim poklopcem komunističke prošlosti prepoznavanje tih dviju književnosti, istinski vrijedna u njima, očito je stvaralo probleme. Nije se zbilo, nažalost. Zbog toga su nam nužni intenzivnija komunikacija, razmjena zanimljivih ljudi, ideja, ulaganje u povjerenje.

Što je vama dobra književnost?

Dobra književnost nije jednostavno bugarska, hrvatska ili neka treća, peta. Ne podcjenjujem nacionalnu boju poruka, ali osnovna je karakteristika književnih djela njihova sposobnost da nas se dojme, da nam govore skrivene stvari. Mi smo nacionalno obojeni ljudi, ali prije nego što se obojimo na taj način jednostavno smo ljudi – muškarci, žene, dobri, zli, pametni, glupi, znatiželjni... Dobra književnost govori nam o epopeji ljudskog. Ali i o njegovoj ništavnosti. O slavi, ali i sramu. Dobra književnost ulazi u dubinu tajne koja smo mi sami.Ako postoji takva književnost stvorena u Bugarskoj ili Hrvatskoj, dobro je poznavati je. Sama čitateljska publika nešto je što treba stvarati, odgajati.

Vaša djela zahtijevaju vrlo visoku čitateljsku kompetenciju. Jesu li vaša djela teže razumljiva stranim čitateljima ili se neupućenost u bugarsku kulturu može kompenzirati u postupku aktivnog čitanja?

Kad pišeš po zidu kulture, očekuješ da čita-telj zna nešto o prijašnjim napisima. Da po-zna-je barem dio ulomaka koji su preostali od dru-gih tekstova. Iako može razumjeti napisano i bez te kompetencije. Jednostavna istina glasi: nikad ne postoji posve ispravno razumijevanje nekog teksta. Postoji duboko ili površno razu-mi-je-vanje. Budali je najbolje – kad mu nedostaju ključevi za razumijevanje poslanja, on napuhano govori: Kakve gluposti! Budala je sretan čovjek, ali ne treba mu zavidjeti na toj sreći.

O čemu pišete u knjizi Izgubljeni magarci?

Izgubljeni magarci napisana je na temelju evanđeoskih pripovijesti i ako ih netko ne poznaje, teže će razumjeti kamo idu Spasiteljevi magarci te što ih tjera da se ne zaustave. U knjigu je uklopljeno mnoštvo priča, parafraza, skrivenih citata, uputa. Intelektualna igra koja me zabavlja. Ako zabavlja i čitatelja, dobro. Ako mu je dosadna, nije dobro. Tko piše, riskira, spreman je čuti svakakva mišljenja – to se ne smije zaboraviti.

A o čemu je riječ u knjizi Netko odozdo?

Što se tiče djela Netko odozdo, stvari su dosta slične, iako je to knjiga o suvremenom svijetu, također se temelji na snopu kulturnih kodova, raspoznatljivih priča i žanrovskih shema. Ali knjiga ne može biti samo rebus – ona treba i privlačiti, treba biti emocionalni i intelektualni događaj. Treba stvoriti svijet u koji ti je zanimljivo ući, a ne nekakav labirint koji te guši.

Nijedan pisac ne bi trebao imati pretenzije prema čitateljima, premda nam povijest književnosti često pokazuje upravo suprotno. Masovni čitatelj odlazi tamo gdje su se okupili svi. Svi čitaju Paola Coelha i masovni čitatelj žuri pročitati to isto. Da bi naučio i on – što je duboko i što je plitko.

A ima čudnih ljudi, čudaka koji sjede postrani i čitaju druge stvari. Negdje tamo trebali bi se nalaziti i moji čitatelji.

Marijana Bijelić

Vijenac 401

401 - 16. srpnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak