Vijenac 400

Znanost

Helena Peričić, Tekst, izvedba, odjek, Naklada Erasmus, Biblioteka Manualia Universitatis, Zagreb, 2008.

Uzorna dramska historiografija

Ivan J. Bošković

Helena Peričić, Tekst, izvedba, odjek, Naklada Erasmus, Biblioteka Manualia Universitatis, Zagreb, 2008.

Uzorna dramska historiografija

Ako je komparatist proučavatelj književnosti koji pojave jedne književnosti motri u ozračju istodobnih, širih europskih / svjetskih pojavnosti, onda Helena Peričić to uistinu jest. I ne samo ovom knjigom studija, nego cjelokupnim znanstvenim i kritičkim djelovanjem, ali i autorskom književnošću u kojoj recentni književni kolorit gradi prepoznatljiv autorski svjetonazor.

Kao znanstvenicu, Helenu Peričić obilježuje vrsno poznavanje književnih praksi u europskom književnom ozračju. Već u knjigama Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnosti i književnoj kritici (1914. do 1940.) (HFD, 2003) te U potrazi za Weimarom (Meandar, 2006) autorica je pokazala istinski komparatistički nerv i sposobnost da utjecaje stranih književnosti prepozna u hrvatskim književnim prilikama i okolnostima; iako bi tradicionalna komparatistika te odjeke odčitala kao manje vrijedne i kao znak nezrelosti sredine, autorica je tu prepoznala znakove koji su pripomogli emancipaciji efemerne literature i njezina odmaka od provincijalnosti. Književna znanost, posebno kroatistika, cijenila je autoričino otkriće nekih zaboravljenih i prešućenih književnih imena (Vinko Krišković), koja upozoravaju da je domaća šekspirologija veća i bogatija nego se to obično misli i stidljivo priznaje.

Prezentacija hrvatskog kazališta

Tekst, izvedba, odjek sadrži trinaest studija i obu-hva-ća širok prostor dramske književnosti i kazališta, od književnoga teksta, dramske izvedbe (pozornice/uprizorenja) do recepcije i odjeka u kulturnoj sredini i javnosti te utjecaja na dalji razvoj književne i kazališne umjetnosti.

Kako i sama autorica u uvodnom slovu piše: »prvi dio, pet studija, bavi se poviješću i sociologijom kazališta i kazališnoga repertoara u hrvatskoj sredini«, a drugi, osam studija, »pitanjima hrvatske dramske proizvodnje druge polovice XX. stoljeća«, suvremenom kazališnom proizvodnjom i postmodernističkim poetikama s naglaskom na tekstualnom sloju i njegovim implikacijama.

U prvom članku, Tragedija Trogirski vojvoda Dimitrija Vasiljeviča Averkieva, govori se o djelu pisanu u stihu i prozi; autorica uočava povezanost s Kažotićevim djelom o Miljenku i Dobrili ili pak Manzonijevim Zaručnicima. Na temelju toga dramskog teksta autorica otvara pitanja o utjecajima / poticajima, odnosu književnosti prema predaji i povijesnoj građi, na tragu tzv. valterskotovskoga sindroma, koji književnu praksu ugrađuje u šire književno ozračje, nedostatno istraženo i vrednovano.

Drugi članak u knjizi, koji autoricu legitimira pouzdanim proučavateljem književne baštine, jest onaj o gostovanju talijanskih kazališnih družina u Zadru od osamdesetih godina 19. do dvadesetih godina 20. stoljeća, a temelji ga na analizi povijesne i arhivske građe, analizi plakata s najavama predstava i gostovanja tiskanih u Il Dalmati, Corriere Nazionaleu i Smotri dalmatinskoj. U navedenom vremenu autorica ne propušta naglasiti: Zadar je bio upravno središte Dalmacije, grad s naglašenim talijanskim / talijanaškim utjecajima, pa ne iznenađuje da Narodni list – glas hrvatskoga pučanstva, nije najavljivao talijanska gostovanja i dramska događanja. U gradu, navodi autorica, dramska su se zbivanja odvijala na nekoliko lokacija (Teatro Nuovo; Arena di Zara; Arena Vitaliani…), a djelovalo je i nekoliko kazališnih družina. Važan je podatak da je u to doba gostovalo više od 35 (talijanskih) družina s repertoarom u kojem su pored talijanskih autora (Carlo Goldoni, Vittorio Alfieri, Paolo Giacometti, Girolamo Rovetta, Roberto Bracca i Gabrielle D’Annunzio), francuskih autora (Sardou, Feydeau, Dumas sin, Augier i Victor Hugo), često prikazivana Shakespearea, na kazališnim daskama bili prikazivani i slavenski pisci: Turgenjev, Tolstoj, Gorki, Sienkiewicz.

Razvidno je da je Zadar, unatoč nepostojanju kazališta, bio važno, drugo središte književnih zbivanja u Hrvatskoj, uza Zagreb. Vidljivo je to i na razini književnosti i nakladništva, što će posebno odjeknuti kada u Zadru, idućih godina, budu djelovali Begović, Vojnović, Nehajev.

Treći autoričin članak posvećen je Halerovim napisima o Shakespeareu, kao primjerku istinske »psihološko-stilske interpretacije« njegovih djela; Haler, pravi kročeanac u hrvatskoj književnoj kritici i estetici, objavio je niz članka o Shakespeareu, objavljenih u knjizi Iz tuđe književnosti (1941); u njima autorica vidi otklon od tada dominantna pozitivizma, marksizma i vulgarnog materijalizma te isticanje autonomnosti umjetničkog djela, što će se odraziti i u sudbini sama autora članaka, Halera.

Baveći se temom hrvatske književnosti na repertoaru zadarskoga kazališta lutaka devedesetih godina 20. stoljeća, autorica podastire podatak o dvadesetak predstava, od kojih je jedanaest utemeljeno na hrvatskom književnom predlošku – kako onome pisanom za lutkarsko kazalište, tako i na adaptacijama. Među navedenim lutkarskim predstavama autoricu posebno intrigiraju Muka sv. Margarite i Judita, koje po njezinu sudu imaju dublje poruke, prispodobljene s povijesnim događajima stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata; to samim predstavama priskrbljuje simboličko značenje, vidljivo kao umjetnička transpozicija zadarske zbilje.

Književno je povijesnoga karaktera i članak o Bernardu Shawu iz aspekta sociologije književnosti, a govori o piscu kao najizvođenijem dramatičaru, čemu kao prilog autorica donosi i iscrpnu bibliografiju članaka u hrvatskoj kritici od 1914. do 1940.

Suvremenost

Drugi tematski blok vremenski je bliži suvremenosti i aktualnim pitanjima dramske riječi i kazališta, a otvara ga članak o radiodramama Ivana Slamniga i u njima ostvarena odnosa stvarnoga i nestvarnoga na podlozi drame Knez. U toj drami, ističe autorica, dolazi do stvaralačkoga prožimanja domaće književne baštine i stranih utjecaja, što je vidljivo i u cijelomu Slamnigovu djelu, a odčitava ga na tragu pirandelovske motivacije i kalderonovskih baroknih dramskih intervencija (struktura sna); u njoj vidi i svojevrstan eskapizam, ali i brojne oblike poigravanja raznim civilizacijskim i književnim sastavnicama: otklanjajući se od tradicionalne, realističke drame o/kreće se novoj avangardnoj dramaturgiji bliskoj Ionescu i Beckettu.

Članak o Paljetkovu dramskom stvaralaštvu (za odrasle) autorici je povod analizi dramskoga rukopisa koji još čeka svoju pravu obradu. Nakon što podastre p/opis autorova dramskoga pisma, Peričićeva njihov dramski potencijal iščitava na svim razinama dramske artikulacije: kompozicijske, na razini posebnosti didaskalija; glazbenosti, esejističnosti te intertekstualnosti / citatnosti. Analizirajući i argumentirajući svaki od sadržajnih elemenata, autorica zaključuje kako drame Luka Paljetka predstavljaju posebno vrijednu književnu građu.

Šoljanovoj dramskoj književnosti, kao i samu autoru, Helena se Peričić utjecala često. Slučaj je to i u članku Romanca o tri ljubavi; podnaslovljen kao sentimentalna farsa, članak svoju intrigantnost temelji na intertekstualnim konotacijama u kojima autorica odčitava mnoštvo (auto)ironizacijskih sastavnica, oslonjenost na književnu odnosno dramsku tradiciju. Pisac izdašne kulture tako otkriva nove dimenzije svoje tekstualnosti te posreduje nove smislove dramskoga govora.

O Tončiju Petrasovu Maroviću uglavnom se govori kao o iznimnu pjesniku, dok se o njegovu dramskomu djelu govori uzgredno. To je, podastire autorica, svojevrsna nepravda, tim prije što elementi njegova pjesništva svoj oblik nalaze i u njegovu dramskom djelu, u kojem se izdvajaju dvije drame: Antigona, kraljica ili Antigona, kraljica u Tebi (tebi). Već u samim naslovima drama Peričić ustanovljuje piščevu vezanost uz antičku književnost, a vidljiva je na nekoliko razina: intertekstualnosti (izabiranju i korištenju primarnih tekstova); mitologiji (preuzimanju ili prosuđivanju likova ili fabularnih sklopova koji pripadaju rimskoj/grčkoj mitologiji i mitu); metonimijskoj razini (izabiranju relevantnih motiva vezanih uz istaknute povijesne događaje, povijesne osobe i njihove živote i djela); citatnosti / posuđivanju i preuzimanju citata u dramsko tkivo… U navedenim sastavnicama – pojedinačnima ili isprepletenima – autorica vidi Marovićevu nakanu da posreduje dramska pitanja koja u vremenu kada se drama događa, osamdesetih godina prošloga stoljeća, imaju značenje upozorenja. Povijesni predtekst, likovi i sudbine uspostavljaju dodirnice s našim vremenom i pitanjima koja ono nosi kao svoj dramski teret, podjednako intrigantan i dramatičan kao i u doba mitskih likova i sudbina.

Kao dio sustavna promišljanja aktualne dramske produkcije predstavlja tekst o Gavranu (o ocjeni čijega dramskog djela još ne postoji konsenzus!), zatim opet o Šoljanu, Slamnigu i Paljetku; u sustavnom preglednom članku piše o odnosu domaće tradicije i njihovih zahvata, potom o odnosu antike i suvremenosti na podlozi dramaturgije druge polovice 20. stoljeća (Marović, Gavran, Brešan, Paljetak…) nalazeći u njima tekstove čija se tragika odražava u tragici suvremenoga, s politikom koja ubire svoje zlo.

Krivnja ideologije

Vrijedan je i članak o Desničinoj drami Ljestve Jakovljeve, čije tkivo pletu teška pitanja o izdaji, krivnji i ideologiji, što dramu čini bliskoj suvremenosti.

Ovako opisan, sadržaj knjige govori o preokupacijama autorice i o imenima koja u njezinu rukopisu imaju svojevrstan prioritet. Naime, lako je vidjeti koja to pitanja autoricu zanimaju, poglavito kada je riječ o književnosti: najprije, ona su vezana uz pojedine, uglavnom zaboravljene ili manje poznate dramske tekstove koji značenje imaju tek u književnim / dramskim povijestima ili pak u lokalnoj memoriji. Unatoč tomu, njihova uloga prelazi okvire usputnih povijesnih činjenica i govori o nastojanjima pojedinaca ili sredina da iziđu izvan okvira svojega vremena i provincijalnosti, da dijalogom s razvijenijim i bogatijim kulturnim sredinama pomognu njihovoj društvenoj relevantnosti.

U drugom tematskom krugu autorica se posebno bavi aktualnom dramskom proizvodnjom i njezinim ponajistaknutijim imenima. Odčitavajući njihov prilog na razinama njima primjerenih sastavnica, Peričić pokazuje kako je riječ o imenima u kojima europska i domaća književna tradicija sudjeluju produktivno u gradnji pojedinačnih opusa i dramskoga govora. Očišta iz kojih autorica čita kvalitetu pojedinoga priloga proširuju bitne spoznaje o pojedinom autoru, ali i o ukupnoj kvaliteti slike domaće književne riječi. Autorica se pritom očituje i kao vrsni književni znalac, osjetljiva na govor teksta, ali i kao istinski poznavatelj kazališne umjetnosti, koja u tekstovima otkriva i njihov dramski/pozornički potencijal; tekst ona promatra i kao autonoman čin, ali i kao moćan kazališni znak. Mnoštvo je, naime, elemenata u ovim čitanjima koja otvaraju nove perspektive, što knjigu čini podjednako poticajnom književnim znalcima i povjesničarima književnosti, ali i kazališnim praktičarima, jer im nudi svježe aspekte kazališne verifikacije. Uvjeren sam kako će odjek knjige biti veći od odjeka njezinih pojedinih tema, kao što će i njezino značenje premašiti ono o još jednoj knjizi iz područja književne i dramske historiografije.

Posebno, na kraju, valja naglasiti autoričin stil, njezinu refleksiju i argumentaciju, jasnoću kojom i složena pitanja dramskoga teksta / odjeka / predstave umije približiti čitatelju. Njegova književnoteorijska utemeljenost nije na štetu čitljivosti tekstova, njihove razumljivosti i pouzdanosti, što je odlika zrelo i uvjerljivo pisanih knjiga.

Ivan J. Bošković

Vijenac 400

400 - 2. srpnja 2009.

Klikni za povratak