Vijenac 399

Književnost, Poezija

Šumom znanstva

Semiotizirana autobiografija

Ante Stamać

Šumom znanstva

Semiotizirana autobiografija


Ante Stamać

Upućeniji će se čitatelj u povodu nove knjige Irene Vrkljan Svila nestala, škare ostale odmah prisjetiti svojedobne njezine uspješnice iz 1984, njezina nesklapno izlomljena životopisa koji je bio nosio naslov Svila, škare. Pritom valja pripomenuti, da je uvažena književnica oživljavanju prošlih zgoda iz svoga višekratno dislocirana životnog puta posvetila još nekoliko knjiga iz odnosnog razdoblja, primjerice Marina ili o biografiji (1986; posrijedi je stanovita intelektualna identifikacija s Marinom Cvjetajevom), pa svakodnevnoživotni Berlinski rukopis (1988, 1998).

Svila nestala, škare ostale pobuđuje rečeno čitateljevo prisjećanje koliko s pravom toliko i s nepravom. S pravom zato, jer je posrijedi vrlo sličan naslov, pa će površan um, odan označiteljskoj sceni – a takav je danas koliko u „intelektualno profinjenim“ toliko i u prostački nekulturnim inačicama posvudan – lako doći na svoje: uvjeren u svoju pamet i obrazovanost, nakon prvih leksičkih signala nije morao ni čitati! No s druge strane preoblikovani će naslov prisjećanje na prethodnu uspješnicu pobuditi s velikim nepravom, jer će nakon pozorna čitanja morati na sadržajnoj razini uvidjeti da je posrijedi nešto posve drugo: neka vrst autometatekstne autobiografije, hoćemo li se izraziti „učeno“, „znanstveno“ i „književnoteorijski“. Refleksija je to o vlastitoj autobiografiji, i njezinu intelektualnom i egzistencijalnom smislu. A to znači, da gospođa Vrkljan četvrt stoljeća nakon prvotno naslovljene knjige svoj život, sad kao referentno gradivo, podvrgava istom postupku autobiografskog rezanja, no s posve promijenjenim funkcijama nekadašnjih metafora (svila, škare). Njihova alegorijska povezanost (nesentimentalno rezanje prošlosti kao permanentna fabula) u novoj knjizi dobiva i novu, emocionalno snažnije obojenu uvidnu silinu. Ta uvidna silina kao emocionalno obojen autoričin stav, ali i kao čitateljsko suosmišljavanje, temelji se na ovakvu činjeničnom stanju:

1. Današnja Irena Vrkljan, došavši zakratko, kao i obično, iz „svoga“ Berlina u nikad zaboravljeni Zagreb, u stanu svoje sestre (?) a na najvišem katu kuće u Klaićevoj ulici, vadi iz najdonje ladice nekakve stare, odavno defunkcionalizirane komode, dokumente svoga obiteljskog pa studentskog pa ranospisateljskog pa davnobračnog pa strukovnog (teve-redateljskog) života, otprilike između ranih pedesetih do srednjih šezdesetih godina.

2. Među tim dokumentima nalaze se i novije uspomene na vremenski bliže, pismima i slikama pak zabilježene zgode iz četrdeset godina duga boravka u njemačkoj prijestolnici, u Mommsenovoj ulici. (Koji smo je tu znali posjetiti, primjerice pokojni Srećko L., Tonko Š. i ja, bili smo, odnosno jesmo, povlašteni za poznavanje tog staropruskog prostora.) Autorica prekapa po tim grafički (p)ostvarenim uspomenama.

3. Pročitavši ih, razgledavši ih, razmislivši o njima, sažalno se ili pak rijetko kad radosno spomenuvši njihovih stvarnih konteksta, autorica se odlučuje na njihovo rezanje škarama: na poništenje njihove tvarne opstojnosti.

* * *

Eto odmah jasne razlike glede naznačenih dviju knjiga sličnih naslova. U prvoj Irena Vrkljan ženskim krojačkim škarama metaforički presijeca i živim uspomenskim nizanjem slaže i preslaguje metaforičku svilu svojih životnih uspomena. U drugoj se autorica vrlo nemetaforički priprema za tvorno, dakle nemetaforičko rezanje semiotiziranih no nekadašnjih posve konkretnih životnih zgoda. Njihovu konkretnost, baš kao i onu iz prve knjige, valja nam prihvatiti temeljem vrlo otvorene izjavnosti autoričinih sjećanja.

Pojedine zgode života nalaze se zabilježene na fotografijama, pismima, možda pokojem dokumentu, ili na kako drugačije oznakovljenu podatku. Oznakovljeni objekti, pojedine životne zgode, rečeno je već, prošlosni su u-tisnuti tragovi, koji se u autoričinim sjećanjima, u njezinu pamćenju, poput struje vremena a potaknute primjerice kojom od fotografija, bude na nov život. Svaki bi taj povod imao funkciju nekakve male madlene, ili Vinteuilove sonate, ili Elstirove slike. Takvom se prustovskom (bergsonovskom) tehnikom Irena Vrkljan poslužila u prethodnoj autobiografiji. No ovdje nisu na djelu same uspomene, uspomensko tijesto, rekao bi Ujević, ili svila prošlosnih zbivanja, rekla bi sama Irena Vrkljan. Na djelu su fotografirane uspomene, pismom zabilježene mahom tužne zgode, potvrdom utanačeni čini. Na djelu su dakle znakovi, materijalizirani kao tvar fotografije, papir na kojemu su slova pisma. Na djelu je nešto drugo no sam život. Na djelu je oznakovljeni život: niz svjetlosnom tehnikom napravljenih zapisa, aliquid pro aliquo, kako se to veli u temeljnoj, trijadnoj semiotici. U Peirceovoj terminologiji, pred nama su sami reprezentameni davnih objekata, koji su već bili prošli kroz autoričnu svijest. S tim reprezentamenima kao s označiteljima autorska svijest sad kani postupiti jasnom poništavajućom gestom: rezanjem. Zato su škare ostale!

A što je ona treća protega, treća relacija, koja povezuje objekt sjećanja i njegovu materijalizaciju? Jednostavan njihov sklop u primitivnoj tehnici označitelja i označenika nipošto nije dovoljan za pun život znaka. Potreban mu je smisao, interpretant znaka. Bez obzira hoćemo li autoričine fotografije koje će ona prerezati krstiti ikonima, indeksima ili simbolima, bitno je to da ih ona hoće uništiti, prerezati škarama, poništiti im ontički status. Pretvoriti ih u ništa! U postojećem vremenu jasno signalizirati da ih nije ni bilo. I da će u budućoj struji vremena posve sigurno pasti u zaborav. I da sjećanje samo opterećuje!

Kao i sam život, odvažno mi je izreći tu formulaciju ontološki intonirana interpretanta. Irena Vrkljan najnovijom knjigom – kojom osmišljava prošli život, sve sretne i nesretne zgode, a potonjih je, čini se, bilo puno više – baca svjetlo na svoj autobiografski zabilježen pređeni put, pitajući se odvažno i nesmiljeno o njegovu svojedobno zapisanu smislu. Suvremenica filozofije koju je usvojila većina nas, tada nastajućih pisaca, filozofije egzistencije, Irena Vrkljan kao da nas dovodi do pred prag pitanja što su ih postavljali i odgovora što su ih davali prvenstveno Camus, Jaspers i nezaboravni francuski šansonjeri.

Vijenac 399

399 - 18. lipnja 2009.

Klikni za povratak