Vijenac 397

Kazalište

Premijera: Jaroslav Hašek, Dobri vojak Švejk, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, red. Damir Lončar

U domobranskom ruhu

Redatelj je ovom prigodom izabrao izvrsne suradnike koji su itekako pridonijeli glatkoj izmjeni prizora i humoristično-nostalgičnom ugođaju

Premijera: Jaroslav Hašek, Dobri vojak Švejk, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, red. Damir Lončar

U domobranskom ruhu

Redatelj je ovom prigodom izabrao izvrsne suradnike koji su itekako pridonijeli glatkoj izmjeni prizora i humoristično-nostalgičnom ugođaju predstave

Jaroslav Hašek pisao je svoje Doživljaje dobrog vojaka Švejka jezikom s mnogo pučkih elemenata, odnosno žargonom raznih slojeva žitelja Praga svoga doba. Podsjetilo je na to i nedavno izdanje toga romana prodavano na našim novinskim kioscima u novom prijevodu koji pokušava lokalizirati djelo u urbano kajkavsko podneblje, ali to čini tako hrapavo i nečitko, da može samo izazvati apsurdno pitanje je li moguće da je Ljudevit Jonke još u tolikoj nemilosti da se izbjegava ponovno tiskati njegov izvrsni prijevod. Za razliku od toga potencijalnoga izdavačkoga – ne može se reći incidenta, jer je u javnosti ostao nezapažen – kajkavski dijalog na pozornici kazališta Komedija zvuči kao najpogodniji, jedini mogući govorni izraz za Hašekova antimilitarističkoga junaka i njegov svijet malograđanstva i vojne hijerarhije i birokracije za Austro-Ugarske Monarhije. Kajkavizacija teksta, najvažniji pripremni rad za ovu predstavu, koji je premijeri s podosta slabosti uvelike pripomogao postati uspješnicom, na kazališnoj cedulji ostao je je nepotpisan. Sličan šlamperaj možda je nažalost uobičajen u amatera, ali je čudan u kazališnoj ustanovi.

Prizor iz predstave Dobri vojak Švejk

Zašto je ta govorna lokalizacija tako izvrsno sjela, moglo bi se naći više razloga. Zbog prisne povezanosti s protagonistom predstave, popularnim Vidom Balogom, koji je pokraj svega ostalog još takoreći i profesionalni kajkavac (pisac, adaptator…) među glumcima? Ili zbog domobranske odore što je on i njegovi bližnji nose u vjernoj i sceničnoj kostimografskoj reprodukciji što ju je za ovu predstavu uradila kostimografkinja Mirjana Zagorec? Ili možda ponajviše zbog sveukupnoga duha predstave tako ukorijenjene u vlastiti ambijent da je mnoštvom asocijacija sposobna prizvati sjećanje na poslovični domobranski mentalitet iz Drugoga svjetskoga rata, svojstven najbrojnijoj od svih vojska toga vremena u Hrvata, mentalitet onoga koji uvijek kaže da, ali s figom u džepu. Koja mu ne pomaže da ne nastrada. U svakom je pogledu udaljen i različit od Krležinih likova domobrana, uvijek potencijalno više okrenutih prema zelenom kaderu.

Redatelj predstave Damir Lončar, jedan od glumačkih prvaka, prvo u Osijeku, a zatim u Zagrebu, izabrao je ovom prigodom izvrsne suradnike (za glazbu Dinka Appelta, za scenografiju Ivu Knezovića) koji su itekako pridonijeli glatkoj izmjeni prizora i humoristično-nostalgičnom ugođaju predstave dinamično podržane popularnom glazbom minulih vremena. Dramaturšku obradbu i prilagodbu romana za scenu redatelj potpisuje zajedno s uglednom bohemisticom Dagmar Ruljančić. Osim u radu s glumcima i niza nenametljivih detalja i dosjetki u cjelini nije postigao tako visok rezultat, ali se unaprijed osigurao od otrcane recenzentske fraze kako se pokazao boljim glumcem nego redateljem. Sebi je dodijelio iza naslovne (koju nije imao prigodu odigrati u mlađim danima) najprivlačniju ulogu Feldkurata Otta Katza. Zaboravljajući da Česi pred motivima te vrste nemaju iste kočnice kao Mediteranci, on je upravo domobranski oprezno, odnosno rutinski ubrzano, prešao preko svoje glancrole. Vješto raspoređenim kratkim prizorima sigurnoga unutrašnjega razvoja predstava je izvanredno živa i zanimljiva, od svoga nostalgična početnoga ugođaja uranjanja u prošlost do sve komičnijih naglasaka (Ronald Žlabur, Davor Svedružić, Sanja Marin, Dražen Čuček…), ali samo do stanke, nakon koje se u kraćem drugom dijelu silaznim putem približava sladunjavo tugaljivu završetku. Ni dramatizacija ni izvedba nisu uspješno riješile problem kraja koji prati gotovo sve izvedbe od Piskatorove naovamo, s obzirom na to da boem i domobran Jaroslav Hašek nije stigao završiti remek-djelo svjetske humorističke i proturatne književnosti.

Sa svojim bezazlenim smiješkom, iza kojega se pod maskom ograničenosti krije iskonska mudrost puka Vid Balog u središnjoj ulozi ostaje jednako učinkovit za cijele trosatne predstave, ali ne uspijeva u dovoljnoj mjeri postati i njezinom pokretačkom snagom. Zajedno sa cijelim izvođačkim ansamblom u gledalištu je izazvao najviše simpatija i pobrao zasluženo najviše odobravanja. No jedan od najboljih prizora predstave, dramatično-komičan susret dvaju oficira, pretendenata na vlasništvo psa Luksija, odigran je u Švejkovoj odsutnosti.

Satira je izostavljena. Izravno pogođeni predstavom mogli bi se osjetiti samo zaštitnici životinja, jer je dosjetka o građenju prijateljstva između kanarinca i mačke bila neumjesno provokativna. Oni koji su ostali zgranuti cinizmom parole dana nedavno u najozbiljnijem tonu lansirane na Hrvatskom radiju Hrvatski vojnik najbolji je hrvatski izvozni proizvod – uživajući u Komedijinu Švejku posve okrenutu prošlosti, na to će lako zaboraviti.

Marija Grgičević

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak