Vijenac 397

Književnost, Naslovnica

Proces prevođenja

Pohrvaćivanje Johna Miltona

Mate Maras

Proces prevođenja

Pohrvaćivanje Johna Miltona


U tminama izvornika



Godinu 2008. UNESCO je proglasio godinom Johna Miltona, pisca engleskoga spjeva Paradise Lost, jer je lani padala četiristota obljetnica njegova rođenja. Englezima je Milton drugi najveći književnik, odmah iza Shakespearea, a Europljani su ga prigrlili čim su počeli čitati prijevode njegovih veličanstvenih stihova. Najranije su ga po svoj prilici posvojili Nijemci, jer ga je prvi preveo Ernest Gottlieb von Berge (1682). Na talijanski je Miltona prevodio već Lorenzo Magalotti (nedovršeno, 1713), na francuski Raymond de Saint-Maur (u prozi, 1727), na nizozemski Jacob van Zanten (1728), na portugalski José Amaro da Silva (1789), na španjolski Alonso Dalda (oko 1790) i tako dalje.

Posebno značenje imaju bilješke sa zaokruženim slovom v (što znači vidi), primjerice I,510 i VII,233n. One upućuju na Knjigu prvu i Knjigu sedmu gdje se u navedenim stihovima nalaze iste riječi ili se obrađuje slična tema, pa prevoditelj može produbiti razumijevanje teksta i usput mora pripaziti da se ta sličnost očituje i u prijevodu. Vidi se također da su stihovi označeni brojevima koji stražare nad prijevodom da se koji redak ne bi udvostručio ili slučajno ispao.

Gdje su Hrvati u tom nizu? Pa, nisu previše daleko, jer je na početku 19. stoljeća bistrički opat Ivan Krizmanić preveo dugački Miltonov ep pod naslovom Raj zgubljen. Pripovest, skladno zvezanem Govorenjem vu dvanajsteh knigah izpiszana po Ivanu Miltonu iz Anglianzkoga na Horvatzki Jezik preneshena 1827.

U predgovoru svoga proznog prijevoda Krizmanić između ostaloga piše: »Raj zgubljen, skoro na vse europeanske jezike sad vre prenešen, u zimski dugočasnosti moji tu meni misel je zavdal, da i moji domorodci vu naravnom jeziku svojem njega čteti bi mogli... Ako i nigdar na opčinsku svetlobu ne dojde ovdje zgubljeni Raj horvatski — kak to lahko je predvideti, pokeh dob da niti na stroške, k tomu potrebne, nit na istu želju ovakovih knig Domovina naša dozoriti neče — ja vendar mojega truda ne žalujem, z onum žalostjum, koju pri ovom prenašanju sem imel, povsem zadovoljen.«

Poslije Krizmanićeva kajkavskoga prijevoda nitko se prije mene nije prihvatio teške zadaće da na hrvatski jezik prevede svih 10 575 redaka Izgubljenog raja. Moj prijevod nastajao je na temelju četiri izdanja izvornika: najstarije je džepno koje sam davno nekada kupio u Kanadi i na njemu zapisao: Calgary, 31-01-68; najnovije mi je prodao amazon.com i stiglo je poštom s Novoga Zelanda; a obilato sam se služio i elektronskim izdanjem sa stranice www.dartmouth.edu.

Bilješke koje se na gornjoj slici vide uz rub izvornoga teksta — taj odlomak je početak Knjige treće — upravo su bilješke iz tih izdanja, namijenjene engleskim čitateljima. Među njima se vidi i napomena »Genesis« koja upućuje na biblijsku Knjigu Postanka. Poznato je da se cijeli ovaj spjev oslanja na Bibliju pa se uz moj prijevod donose navodi prema hrvatskim predlošcima, i to: svi starozavjetni navodi uzeti su iz izdanja Biblija, glavni urednici Jure Kaštelan i Bonaventura Duda; Stvarnost, Zagreb, 1969.; svi novozavjetni navodi uzeti su iz izdanja Novi zavjet, preveli Bonaventura Duda i Jerko Fućak; XI. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.

Obrtnički posao


Uđimo sada u prevoditeljsku radionicu da vidimo kako se konkretno rađa neki prijevod. Najprije sam se poput svakog obrtnika počeo pripremati za posao — nabavio sam materijal i priredio oruđe. Materijal je engleski tekst u onih nekoliko navedenih izdanja, a oruđe su raznobojne kemijske olovke i flomasteri, zatim drvene bojice, klasične grafitne olovke i gumice, te naposljetku računalo. Da bi se materijal mogao obrađivati, valjalo je izvorni tekst »naširoko« prepisati na papir formata A4 s dovoljno proreda za bilješke i prva rješenja. (Prije tridesetak godina to je bio vrlo mučan posao — sjećam se dobro svoga hrvanja sa Shakespeareovim stihovima uz pomoć prastaroga pisaćeg stroja underwood — ali danas se taj segment lako obavlja zahvaljujući uslužnom internetu.) Zatim je prijepis trebalo odnijeti u knjigovežnicu i dva-tri puta objašnjavati knjigoveži da ga uveže tako da tekst bude na lijevoj strani. »Što, zar vi čitate kao Japanci?« čudio se on. »Ne, ne«, opravdavao sam se. »Desna strana mora biti čista... da na njoj pišem... znate, ja to prevodim.«

Nisam mu spomenuo kako ću mnogo toga napisati i na lijevoj strani. Najprije će ondje doći već spomenuta engleska tumačenja, crvenom bojom, na marginama. Zatim će se uz crvene dodati crne riječi, bit će to novo tumačenje starih tumačenja, uglavnom na hrvatskom jeziku, katkada u nekoliko inačica. U sredini lista, ispod engleskoga teksta, plavom ću tintom unijeti neka rješenja na kajkavskom, iskoristit ću ono što je davno smišljao opat Krizmanić dok je župnikovao u Mariji Bistrici. Osobito kad uzmemo u obzir da se služio njemačkim i francuskim prijevodom, a poslije i dijačkim (latinskim), jer o njima sam kaže: »Oni, koji ovu knigu vu druge jezike su prenašali, vnogoverstnu sloboščinu su si dopuščali, jedna premenjajuč, druga zevsema spuščajuč... Ali dobri ovdje Neander tak je Miltona postrigel ga da niti polovica ni ostala.«

Krizmanićev prijevod čekao je gotovo dva stoljeća da bude tiskan. Izdala ga je napokon »na opčinsku svetlobu« nakladnička kuća Disput, Zagreb, 2005., pošto ga je »za tisak priredio, rukopis transkribirao, rječnik sastavio i pogovor napisao Alojz Jembrih«. Evo kako u tom izdanju glasi cijeli navedeni odlomak:

»Blagodarna, blažena svetlost! Pervorođeno pokolenje nebesko! — Ali ako prez zamere tak imenuvati te morem — Ti vekivečnoga odvetelni (=nasljedni) trak! Pokehdob (=jer, pošto) najmre (=naime), da Bog je svetlost i od vekoma lestor (=samo) vu jedni nedosežljivi svetlosti prebiva; prebiva anda (=onda) vu tebi — svetlom razlevanju svetloga nestvorjenoga bitja. Ali mozibiti (=možda) rajši čuješ, da prečistoga zračnoga potoka te imenujem, kojega zvirališče (=izvor) nigdo nam povedati ne zna. — Predi nego Sunce — predi neg Nebesa — bila si ti, i kakti odeja (=odjeća) rasprestirala se jesi na reč Božju, nad bivajučem svetom, kad ovdje iz temneh, glubokeh, od peldoprazneh (=bezobličnih) neizmernosti razdruženeh vod bil bi se podigal.«

Ne znamo i nikada ne ćemo znati kakav je bio Krizmanićev tehnički postupak. Ali kad vidimo da vjerno, lijepo i razgovijetno slijedi Miltona, i nehotice zamišljamo mnoštvo precrtanih riječi i zgužvanih listova što su prethodili onomu što je do nas stiglo.


Svijet ne počinje od nas


T ijekom cijeloga 19. stoljeća Milton je bio omiljeno štivo u Europi. Čitali su ga i hrvatski intelektualci, ponajviše u njemačkom prijevodu. Razumije se da je bilo pokušaja, što znanih što neznanih, da se njegovi stihovi prevedu na hrvatski. Tako Vladoje Dukat u svojoj čitanci Slike iz povijesti engleske književnosti (Matica hrvatska, Zagreb, 1904.), piše:

»Dva ulomka Miltonova eposa preveo je na hrvatski Hugo Badalić. Iz jednoga i drugoga vadimo rukovet stihova, da prikažemo našim čitačima bar od prilike karakter ove najznatnije engleske epske tvorevine. Početak eposa glasi ovako:

Najprvi ljudski neposluh i plod

Od zabranjenog drveta, čim smrt

Na ovaj dođe svijet i svaki jad,

Što ote raj, dok nije čovjek veći

Otkupio, povratio nas spasu...«

Prošle su poslije toga godine i desetljeća prije nego što se Miltona prihvatio Antun Šoljan. On je za svoju slavnu antologiju, koja nam je proširila granice svjetskoga pjesništva, preveo 75 stihova iz Knjige prve. Nalazimo ih posuđene i u Čitanci iz stranih književnosti koju je za uporabu u srednjim školama sastavila Nevenka Košutić-Brozović (Školska knjiga, Zagreb, 1991.):

Smrtničkih devet dana, noći, on se

Sa svojom strašnom četom kotrljao

Ponorom plama, potučen i proklet

Premda i besmrtan. Al sudbina mu

Pripremi veću kušnju...

»Nego, vratimo se mi našim ovcama«, kako je govorio veseli Rabelais. Na trećoj slici gore vidi se da je prostor za pisanje na lijevoj strani prilično popunjen. Zelenom sam bojom iznad engleskoga predloška ispisao cjelovit hrvatski prijevod Miltonovih stihova. To je tzv. doslovan prijevod, »u šporko«, riječ za riječ, iznad svake engleske riječi stoji hrvatska riječ — da se u složenom i teško objašnjivom procesu prijenosa misli nijedan dijelak izvornika ne bi izgubio.

Ali kako je taj zametak prijevoda u prevoditeljskom postupku nastajao? Dok sam čitao izvorni tekst u četiri ona izdanja, i dok sam četiri puta pripisivao bilješke, Miltonovi stihovi su mi postajali sve razumljiviji i draži, ali na engleskom jeziku. Unutar toga upoznavanja ipak su stalno ostajale maglovite praznine, nepovezanosti, jer nije bilo čvrsta temelja u dubini moga duha gdje niče zametak jasnoće. Tek kada sam uz te bilješke tu i tamo dodao poneku hrvatsku riječ, te zatim počeo čitati i dopisivati Krizmanićev kajkavski prijevod, moje poimanje Miltonovih rečenica osnažila je podsvjesno proćućena hrvatska komponenta. Sazrijevalo je vrijeme preokreta: engleske riječi, tuđe i nejasne, jedna po jedna, morale su blijedjeti i nestajati, a na njihovu mjestu morale su se pojavljivati i učvršćivati, jedna po jedna, znane i domaće, hrvatske riječi.

Da, hrvatske riječi, ali — koje riječi, kakve riječi, kako složene riječi?

Mjera za mjeru


Tako smo došli do kritičnog trenutka kada je Miltona trebalo prevesti sa hrvatskoga na hrvatski! To zvuči neobično i pomalo apsurdno, ali odgovara stanju stvari, jer iz mnoštva ponuđenih rješenja na našem jeziku trebalo je odabrati najbolje, i to rješenje zaodjenuti u najljepše ruho.

I slijepi Milton nalazio se pred sličnom zadaćom kad je odlučivao kojom će vrstom stihova pisati, kad je dakle birao pjesnički metar. Bilo mu je to toliko važno da je na početak spjeva stavio napomenu: »Mjera je engleski herojski stih bez sroka, kao Homerov u grčkom i Vergilov u latinskom jeziku — jer rima nije nuždan dodatak niti pravi ukras pjesme ili dobra stiha, osobito u duljim djelima, nego izmišljotina barbarskoga doba, da bi se uljepšao kukavan sadržaj i hrom metar.«

Miltonova mjera je klasični pentametar, stih sastavljen od pet jamba, proslavljeni blank verse, to jest deseterac u kojemu su naglašeni parni slogovi. Taj stih savršeno odgovara naravi engleskoga jezika i njime su se služili mnogi velikani engleske književnosti, sve do danas. Ali čim se blank verse počne prevoditi na druge jezike, javljaju se goleme nevolje jer je, kako kaže M. Engelsfeld pišući o pohrvaćivanju Shakespearea, »jambski stih od deset ili jedanaest slogova često preuzak da se u nj uklopi sve što je sadržano u jednom Shakespeareovu stihu«, pa su prevoditelji »bili prisiljeni ili da parafraziraju i krate tekst, ili da izopačuju prirodu hrvatskog jezika, kvare mu ritam i melodiju, te da mjestimice budu nejasni, ili da povećavaju broj stihova i razvodnjavaju šekspirski izraz«.

Da se ne bih uzaludno mučio pokušavajući učiniti nemoguće, odlučio sam se za kompromisno rješenje: sačuvao sam jambski ritam, tj. naglasci u pravilu padaju na parne slogove, ali dužina stiha varira od jedanaest do šesnaest pa i više slogova.

Tek tada, kad sam nakon mnogo vaganja i kolebanja pristao na tu prilagođenu pjesničku mjeru, koja će mi omogućiti da bez kljaštrenja izvornika poštujem načelo »stih za stih« i dobijem kakvu-takvu ljepotu izraza, počeo sam pisati na desnoj strani svoje spiralno uvezane teke. Služio sam se običnom olovkom i gumicom, te sam pisao i brisao, pisao i brisao, i tako već dulje od godinu dana, a još mi ostade posla preko glave. Evo napokon iznosim pred čitatelje proizvod koji je izašao iz moje radionice:

Svjetlosti sveta, izdanče prvňrođeni Neba,

zdravo! Il smijem li nepokuđen te zvati Vječnom

Suvječnom zrakom? Budući da Bog je svjetlost,

i nikada ne prebivaše doli u nepristupljenom

svjetlu od iskona, u tebi onda prebivaše,

o svijetli tiječe svijetle nestvorene biti!

Il čuješ radije da čisti eterski si potok,

tko bi mu izvor znao? Prije sunca,

prije Nebesa ti si bila, i na glas od Boga

nekakvim kao plaštom, zaogrnula si svijet

koji se dizao iz mračnih i dubňkih voda,

osvojen od praznine i od bezoblična beskraja!

Mate Maras

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak