Vijenac 397

Znanost

OSVRT NA KNJIGU Hrvatska 1918 – 2008, IVE GOLDSTEINA

Niz otvorenih pitanja

VLADIMIR GEIGER

OSVRT NA KNJIGU Hrvatska 1918 – 2008, IVE GOLDSTEINA

Niz otvorenih pitanja

Po opsegu ljudskih stradanja i žrtava, a i dalekosežnostima posljedica, slučaj Bleiburg i sudbina Folksdojčera ogledni su primjeri partizanske i komunističke represije i zločina odnosno »obračuna s narodnim neprijateljem« potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Iako o tim događajima postoji bogata literatura i arhivsko gradivo, niz je otvorenih pitanja i protupitanja, o kojima opsežne prikaze i tumačenja donosi i Goldstein u najnovijoj sintezi suvremene hrvatske povijesti, naslovljenoj Hrvatska 1918 – 2008.

Okvir za razumijevanje osvete

U prikazu događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću Goldstein nastoji stvoriti okvir za razumijevanje osvete, koja je kulminirala u svibnju 1945, navodeći da nije bila bezrazložna te da je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941. No postavlja i pitanje da li je osveta, odnosno kazna koju su dobili pojedinci i skupine, bila primjerena. Prema Goldsteinu postojala je načelna suglasnost Josipa Broza Tita da se obračun dogodi, »ali ne na tako žestok način i u takvu obimu« i ustvrđuje da on »nije naredio ubijanje«, ali je »znao da bi se ono moglo dogoditi. Nizom naredbi pokušao je to spriječiti, ali nije uspio«.

Ako su kršene naredbe Josipa Broza Tita o sprečavanju zločina nad zarobljenicima koje je donosio, a posebno ona od 14. svibnja 1945. upućena štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslavenske armije, da poduzmu »najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca«, logično bi bilo upitati se: zašto nitko nije odgovarao? J. Broz Tito je, i prema Goldsteinu, znao za likvidacije zarobljenika, ili je naknadno saznavao, ali ništa ozbiljno nije poduzeo ili da ih preduhitri ili kazni počinitelje. No, inicijative za sve naloge i mjere polazile su u Jugoslaviji, kao i u SSSR-u, od generalnog sekretara KP i Politbiroa.

Tito je imao središnju i neprijepornu vlast odlučivanja, i u političkim i u vojnim pitanjima. Uz to, KP Jugoslavije služila se tijekom rata i u poraću radom posebnih službi i jedinica NOV i POJ/JA, organa KPJ i unutarnjih poslova, posebice Odjeljenja za zaštitu naroda i Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koje su pri organizaciji i izvođenju represije i zločina imali presudnu ulogu. Načelnik Ozne za Jugoslaviju u operativnoj djelatnosti bio je podčinjen vrhovnom zapovjedniku NOV i POJ/JA i predsjedniku NKOJ-a, Josipu Brozu, a KNOJ je, preko načelnika Ozne Povjereništva za narodnu obranu NKOJ-a, bio neposredno podčinjen povjereniku za Narodnu obranu NKOJ-a, opet utjelovljenu u Brozu.

Goldstein navodi da je današnje poimanje o ratnim zločinima definirano u međunarodnom pravu tek nakon Drugoga svjetskog rata te zastupa da odgovornost Josipa Broza Tita za zločine nad zarobljenicima u svibnju 1945. valja ocjenjivati sukladno ondašnjim prilikama i kriterijima, koji nisu istovjetni današnjim. Goldstein je u pravu. Povjesničar se mora držati načela da se o zbivanjima sudi prema standardima vremena u kojem su se i odvijala. A oni bi trebali u jednakoj mjeri vrijediti za sve sudionike.

Konvencije i zločin

Haaške konvencije/deklaracije (o zakonima i običajima rata na kopnu) iz 1899. i 1907. i Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929, čije su potpisnice bile i Velika Britanija i NDH i DF Jugoslavija, normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo. Prema tim konvencijama, odgovornost vodstva NDH u slučaju Bleiburg ponajviše je moralne naravi. Britanska je odgovornost i moralna i pravna. Odgovornost jugoslavenskih snaga, koje su prekršile članak 23. (»Osim zabrana ustanovljenih posebnim konvencijama, naročito je zabranjeno [...] b) ubijati ili ranjavati vjerolomno osobe koje pripadaju neprijateljskom narodu ili vojsci.«) Haaških pravila o zakonima i običajima rata, te članak 2. (»Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati naročito protiv akta nasilja, protiv uvreda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.«), kao i niz drugih članaka Ženevske konvencije moralnog je, ali prije svega pravnog karaktera. Ukratko, prema Ženevskoj konvenciji, koja je u vrijeme događaja o kojima se raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici JA, silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen. Zarobljenik ne potpada pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik odnosno jedinica pripada. Ubiti razoružana protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo.

Ja i moj otac

Uz ponavljanje starih, ponekad i modificiranih tvrdnji i objašnjenja u bleiburškom slučaju, Ivo Goldstein (ili, pak, Slavko Goldstein), aktivira i staro-novu tezu: »Doduše, vojska NDH kao vojska nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji iz 1929. godine, jer se od svog osnutka i sve do posljednjih dana nikada nije pridržavala članka 1. točke 4, Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu, koji je sastavni dio i Haške konvencije iz 1907. i Ženevske iz 1929. godine.« No za masovne zločine nad zarobljenicima u svibnju 1945. Jugoslavensku armiju i Josipa Broza Tita ne opravdavaju ustaški zločini. Razlika je, i to velika, ubiti protivnika u borbi, od ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka ili ratnoga zarobljenika. Podsjetimo se, ukupni gubici vezani uz pojam Bleiburg mogli bi, prema utemeljenim procjenama, iznositi najmanje oko 70.000 do 80.000, a gubici Hrvata oko 50.000 do 55.000. Znakovito je da Goldstein ne poznaje ili, se pak, ne koristiti radovima slovenskoga povjesničara Mitje Ferenca, bez kojih je nedostatno poznavanje likvidacija zarobljenika i masovnih grobnica na području Slovenije. Masovne i pojedinačne likvidacije ratnih zarobljenika bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim i domaćim i međunarodnim zakonima, a ubi-janje bez suda je zločin, suglasni su i Goldsteini. Niz godina rješenje svih važnijih pitanja suvremene hrvatske povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata i poraća, Ivo Goldstein samozatajno nudi u formuli: ja i moj otac, a po kojoj su nastali i dijelovi ove knjige koji se bave blei-burškim slučajem. Ipak, zamjetno je da u objašnjenjima događaja potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću sin najčešće kaska za ocem.

Folksdojčeri kolektivno odgovorni

U Hrvatskoj je prisutna teza, koju zastupa i Goldstein, da iako se u istupima Josipa Broza potkraj rata češće javlja i riječ osveta, nema podataka da je poticao masovne osvetničke akcije ili da ih je odobravao. Štoviše, da se suprotstavljao nasilju, ali da upozorenja nisu bila dovoljno stroga. No u slučaju jugoslavenskih Nijemaca nisu poznati podaci o Titovu suprotstavljanju nasilju. Upravo je odnos NOV i POJ/JA i „narodnih“ vlasti prema Folksdojčerima, kojima je pripisana kolektivna krivnja, ogledni primjer ključne uloge J. Broza Tita u provođenju etničkoga čišćenja u Jugoslaviji potkraj rata i u neposrednom poraću.

Josip Broz Tito je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u Vršac, odakle je 16. listopada uputio P. Dapčeviću, komandantu 1. armijske grupe NOVJ, depešu: »Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika. […] Držite ovo u tajnosti.« U Vršac je upućena 1. krajiška brigada 5. krajiške udarne divizije. Vršac je 2. listopada 1944. zauzela Crvena armija, a sljedećega dana pripadnici NOV i POJ uhitili su nekoliko stotina Folksdojčera, od kojih je dvjesto odmah ubijeno. Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila Folksdojčera, odvedeno je u obližnji logor, gdje ih je ubijeno oko 700. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1038 žrtava, od kojih su 647 iz Vršca.

Iako je nedvojbeno što se dogodilo u Vršcu, nekima je, očito, to neumjesno i nelagodno izravno navesti. Goldstein u slučaju Vršac ne spominje Tita i njegovu ulogu te ukratko navodi: »Na njemačku narodnu skupinu pao je teret kolektivne odgovornosti. Početak masovnog ‘obračuna s narodnim neprijateljem’ može se vezati za prve listopadske dane 1944. godine, kada je po oslobođenju Bele Crkve [ispravno bi bilo Vršca, a ne kako je to Goldstein u žurbi pobrkao] uhapšeno i likvidirano više stotina Folksdojčera.« No, masovna ubojstva Folksdojčera proveli su pripadnici NOV i PO Jugoslavije nakon ulaska u mnogobrojna mjesta nastanjena Nijemcima, posebice u Vojvodini.

Sumanute tvrdnje

Na Potsdamskoj konferenciji savezničkih velesila u ljeto 1945. zaključeno je da se njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske ima preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje. Oni koji se nisu našli u zaključcima konferencije riješili su problem Folksdojčera na drastičniji način. Od sredine 1945. problem raseljenih osoba u Austriji i Njemačkoj počeo se izrazito zaoštravati. Britanske, američke i sovjetske okupacijske vlasti u Austriji ne samo da su poticale povratak tijekom rata izbjeglih Folksdojčera u Jugoslaviju nego su se i protivili jugoslavenskim nastojanjima da onemoguće povratak izbjeglica, a napose jugoslavenskim nastojanjima da protjeruju Folksdojčere. No Goldstein sve to prikazuje i objašnjava površno i shematski: » […] Zbog tolikog broja izbjeglica pristiglih u Njemačku saveznici su već u ljeto 1945. zatvorili granice i prestali primati transporte s jugoslavenskim Nijemcima, pa su jugoslavenske vlasti bile prisiljene osnivati logore i internirati ih u logore. U teškim uvjetima, dio zatočenih je ondje umro, a ostali su prognani u Njemačku.« Točno je da su saveznici u ljeto 1945. zatvorili granice Jugoslavije, ali ne zbog prevelikog broja njemačkih izbjeglica u Njemačkoj. Čudi me kako se Goldstein ne pita zbog čega saveznici nisu zatvorili granice i prema Mađarskoj, Čehoslovačkoj, pa i Poljskoj, iz kojih i dalje traje protjerivanje Nijemaca. Sumanuta je Goldsteinova tvrdnja da su zbog savezničkog stava jugoslavenske vlasti »bile prisiljene osnivati logore« i Folksdojčere internirati u logore. Uputno bi bilo da se upitao tko je jugoslavenske vlasti prisiljavao da osnivaju logore za njemačko stanovništvo. Iz Goldsteinova navoda proizlazi da su logori za Folks-dojčere osnovani u ljeto 1945, kada su saveznici zatvorili granice Jugoslavije. Time bi stvar bila jednostavna i krivnju bismo, zažmirimo li na jedno oko, i mogli svaliti na saveznike. Stvari stoje ipak drukčije.

Ideološki zaključci

Od potkraj 1944. do početka 1948. u logore je od oko preostalih 200.000 pripadnika njemačke manjine u Jugoslaviji internirano oko 170.000, u kojima je stradalo najmanje oko 50.000 do 60.000. Prema poimeničnim pokazateljima u logorima je stradalo, većinom umrlo od gladi i tifusa, oko 26.000 žena i oko 6.000 djece. Za razumijevanje sudbine Folksdojčera nezaobilazno je poznavati i strukturu žrtava, no to Goldstein ne spominje. Prihvatljivije mu zvuči rečenica: »U teškim uvjetima, dio zatočenih je ondje umro, a ostali su prognani u Njemačku.« Goldstein ili svjesno prešućuje ili pak ne razumije problematiku te donosi neobične tvrdnje i zaključke.

Pisati o sudbini Folksdojčera, a ne koristiti se nekima od mnogobrojnih radova njemačkih, slovenskih i srbijanskih autora neozbiljno je. Predug je popis radova koje Goldstein nije konzultirao, a nezaobilazni su za razumijevanje problematike. U korištenju, pak, mojim radovima o Folksdojčerima trebao je biti pozorniji te ne bi, nadam se, prečesto maniristički interpretirao navode i podatke onako kako mu se činilo prihvatljivo.

*

Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su skloni mu mediji, bez zadrške, nazvali »kapitalnim djelom«. Ukratko, Goldstein je najnoviju sintezu suvremene hrvatske povijesti, barem što se tiče prikaza slučaja Bleiburg i sudbine Folksdojčera, napisao prema ideološkoj matrici koja mu je bliska s nizom „kapitalnih“ činjeničnih i interpretacijskih grešaka i sve sklepao poprilično površno i na brzinu. A to zaslužuje, možda, i opsežniji osvrt.

VLADIMIR GEIGER

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak