Vijenac 396

Književnost

FLORA DOSEN, LUDA ŽELJA, NAKLADA CERES, GORNJA JELENSKA, 2009. / IVANA ŠOJAT-KUČI, MJESEČARI, FRAKTURA, ZAPREŠIĆ, 2008.

Povratak kući & komorne drame

Strahimir Primorac

FLORA DOSEN, LUDA ŽELJA, NAKLADA CERES, GORNJA JELENSKA, 2009. / IVANA ŠOJAT-KUČI, MJESEČARI, FRAKTURA, ZAPREŠIĆ, 2008.

Povratak kući & komorne drame

Prijevodom romana Luda želja (Un prix fou, 1966) književni opus francuske pjesnikinje i prozaistice hrvatskoga podrijetla Flore Dosen postaje gotovo u cijelosti dostupan našoj publici. Jer, od šest romana koliko ih je objavila na francuskom jeziku, ovo je već peti koji se pojavljuje u prijevodu na hrvatski: najprije je tiskan Život kao život (La vie comme elle vient, 1974) u prijevodu Jure Kaštelana (HIT – Znanje, 1976), zatim Ja, svemir (Moi l’univers), također u Kaštelanovu prijevodu (Spektar, 1979); slijedi Ilirka (L’Illyrienne, 1986), u zajedničkom prijevodu Kaštelana i Višnje Machiedo (HIT – Znanje, 1988), a u prijevodu same autorice Naklada Ceres Dragutina Dumančića tiskala je 2004. Florin prvenac Maestro (Le maestro, 1961). Izbor pjesama iz jedine njezine zbirke La poussičre des jours (1972) objavio je u svom prijevodu, u časopisu Forum, Jure Kaštelan, čovjek kojemu, uz urednika u Znanju Zlatka Crnkovića, zacijelo pripadaju najveće zasluge za promociju stvaralaštva Flore Dosen u našem kulturnom prostoru. Ostaje, dakle, nepreveden jedino spisateljičin drugi po redu roman – La messe du lundi (1962; Misa ponedjeljkom).

Radi mlađih čitatelja, ali i onih nešto starijih koji su možda zaboravili, vrijedi podsjetiti na neke osnovne podatke iz biografije Flore Dosen (mogu se inače naći u Hrvatskom biografskom leksikonu, 3/1993, u Leksikonu svjetske književnosti / Pisci, 2005, u bilješkama o autorici uz objavljene prijevode, na internetskim portalima; ali treba upozoriti da su neki od njih nepotpuni, ponekad nejasni, a kadšto očito kontradiktorni). Flora Dosen, pravim imenom Cvijeta Grospić, rođena je 1922. u Gospiću, diplomirala 1946. engleski i francuski na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a do 1948. boravi u Pragu i radi kao asistentica francuskoga jezika na Karlovu sveučilištu. Potom na jednom putovanju u Italiji upoznaje industrijalca S. Wessela i udaje se za njega te ostaje živjeti u Milanu i Stresi na jezeru Maggiore. Tu je počeo i njezin spisateljski put: rukopis romana Maestro (napisan najprije na hrvatskom pa preveden na francuski, kako bi »osvježila taj svoj omiljeni jezik«; sve ostale književne tekstove pisala je izvorno na francuskom) tiskao joj je ugledni pariški nakladnik Flammarion, koji postaje njezin ekskluzivni izdavač. Knjige je objavljivala pod pseudonimom Flora Dosen, u kojem je sačuvala uspomenu na Došene, pretke po majčinoj liniji (domovinu nije zaboravila ni u knjigama, u kojima se ona evocira temama, likovima, mjestom zbivanja). Kod francuske književne kritike stekla je solidnu reputaciju, a i publika je prihvaćala njezin jednostavan stil izgrađen na tradiciji realističkog načina pripovijedanja – romani Život kao život i Ilirka bili su u Francuskoj bestseleri. Djela su joj prevođena i na svjetske jezike, najviše na talijanski.

Roman Luda želja – čiji se naslov dosad pojavljivao u oblicima Luda cijena i Luda nagrada – prevela je na hrvatski sama autorica, a priredila ga Nikica Rilović. Iako je prošlo gotovo pola stoljeća od njegova nastanka, djelo je do danas u dobroj mjeri očuvalo literarnu relevantnost: načinom na koji pripovijeda o moralnim dvojbama i licemjerju građanskoga društva (svođenje računa mlade junakinje romana u vezi s onim što obično zovemo ljubav, dostojanstvo, poštenje – ovdje u nepremostivu raskoraku između ideala ucijepljenih u djetinjstvu i postupaka uvjetovanih najčešće okrutnim socijalnim okolnostima), svježinom narativne strategije (ubačenim novelama o modusima ljubavi koje junakinja piše za novine), aktualnošću (od aluzivnih do izravnih iskaza o drogi, pedofiliji, sklonosti zabavi i uopće površnoj egzistenciji). Ovaj roman sadrži i notu univerzalnosti i naglašenu suvremenost, i to je jamačno dobra preporuka i našem čitatelju. Moglo bi se reći: Flora Dosen vraća se kući.

U biografiji Osječanke Ivane Šojat-Kuči (1971), koja se javila zbirkom pripovjedaka Mjesečari (ur. Seid Serdarević), također nalazimo neke veze s inozemstvom i s francuskim jezikom. Završivši naime studij matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, osam je godina živjela u Belgiji i tamo diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika, među ostalima djela A. Nothomb, R. Barthesa, R. Carvera, L. Bessona, P. Austera. Njezina književna bibliografija sadrži pak tri zbirke pjesama, knjigu eseja, roman Šamšiel (2002) i zbirku priča Kao pas (2006). Pa ako se za te knjige ne može reći da su imale jaču kritičarsku i čitateljsku recepciju, u novoj knjizi Nane Šojat-Kuči svakako ima vrlo solidnih tekstova zbog kojih valja upozoriti na ovu samozatajnu spisateljicu i preporučiti je publici.

Ono što će čitatelj najprije uočiti, već nakon nekoliko pročitanih priča, jest autoričina usmjerenost na suvremene teme iz svakodnevice (neslaganja u braku, korozivni utjecaj rata na pojedinca, doživljaj smrti), na komorne prostore (soba, mali stan), na mali broj likova (gotovo redovito dva), na teške, tjeskobne atmosfere te na čitko pripovijedanje na tragu realističke tradicije. Junake njezinih priča najčešće zatječemo u nekom važnom, prijelomnom trenutku u kojem im se svijet odjednom ukaže u dotad nepoznatu svjetlu. To je točka kad njihov život počinje nezadrživo kliziti nizbrdo, i kad egzistencijalna ugroženost počne utjecati na radikalno mijenjanje njihovih dotadašnjih shvaćanja i ponašanja. U tom je pogledu osobito produktivan motiv bračne drame, realiziran u pripovijetkama Sluz, Čišćenje, Na dah, Cigarete. U priči Sluz npr. protagonistica je izgubila sve iluzije o mužu i braku (»sve ono što mi se nekoć činilo lijepim sada je sluzavo, bljutavo i lažno«), ali su već u godinama kad ni ona ni on »nemaju kamo« te su prisiljeni ostati u zajednici, a smatraju je zatočeništvom. Osobito su emotivno snažno obojene priče s motivom poniženja, koje pojedinac doživljava kao posljedicu greške u mladosti (Čišćenje), ratnih trauma (Palež), prostitucijom i alkoholom destruiranih roditelja (Šakali, Demoni). Ivana Šojat-Kuči zna stvoriti efektne i uvjerljive slike u kojima je kontaminirana banalnost svakodnevice s tamnim stranama života – ružnim snovima, neuspjesima, deziluzijama, strahovima i tjeskobama.

Strahimir Primorac

Vijenac 396

396 - 7. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak