Vijenac 395

Naslovnica, Politička kultura

Lingvistička (ne)sigurnost

Šutite na hrvatskom

Hrvati su danas u neprilici da svoja, ustavom zajamčena, prava traže na sudu. U aktualnom, prije svega političkom, ozračju taj posao neće biti nimalo lagan. Poglavito ne bez potpore međunarodne zajednice. I zato: dobro došao, Valentine Inzko!

Lingvistička (ne)sigurnost

Šutite na hrvatskom

Hrvati su danas u neprilici da svoja, ustavom zajamčena, prava traže na sudu. U aktualnom, prije svega političkom, ozračju taj posao neće biti nimalo lagan. Poglavito ne bez potpore međunarodne zajednice. I zato: dobro došao, Valentine Inzko!

Josip Vričko

Proljeće, ali s pukotinama

Sredinom travnja u Mostaru je u organizaciji tamošnjeg ogranka Matice hrvatske počela kulturna manifestacija 11. mostarsko proljeće, što je, gotovo očekivano, (hrvatski) član Predsjedništva BiH Željko Komšić iskoristio kako bi na otvaranju, a na nekadašnjem srpskohrvatskom jeziku, izrazio vjeru da će jezik umjetnosti i kulture najbrže povezati pukotine iz nedavne prošlosti. Komšiću se, preko izaslanika, pridružio i pokrovitelj Proljeća, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, poručivši kako je uvjeren da će mostarsko jednoipolmjesečno slavljenje umjetnosti ne samo ponovno spojiti dvije obale razorena grada, nego će promicati i suradnju i dijalog u regiji.

Ali – baš u Mostaru – premalo je razloga za to. Pukotine ne zacjeljuju, a obale su sve dalje.

Tako je na sam dan otvaranja Mostarskog proljeća Federalna televizija, primjerice, emitirala anketu s istočne, dakle bošnjačke strane toga grada, a anketirani su na pitanje: Ima li u Mostaru dovoljno kulturnih manifestacija(?), aktualni i, u biti, središnji (godišnji) kulturni događaj u Hercegovini – potpuno ignorirali. Tek na novinarsko ustrajavanje neki su se sjetili što se upravo događa na suprotnoj obali.

Usto, među sponzorima sve su tvrtke sa zapadne strane. Ili, pak, iz Hrvatske. Glavni producent Proljeća, ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić, uspio je, uoči same manifestacije, dogovoriti s poglavarstvima Zagreba i Splita pokrivanje svih troškova umjetnika što dolaze iz tih gradova. Organizatori su tako uštedjeli nezanemarivih 50.000 kovertibilnih maraka.

(J.V.)

U jednom od svojih pristupnih govora, tek što je preuzeo dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Valentin je Inzko poručio kako će osobito voditi računa o etničkoj sigurnosti. Pritom je naglasio kako tu misli na niz segmenata, te kako je jedan od njih, dakako, i pitanje jezika; lingvistička sigurnost, kaže. Tom je opservacijom koruški Slovenac s austrijskom putovnicom pokazao da dobro poznaje aktualne bosanskohercegovačke neprilike, zapravo da mu je jasno kako se u odnosu na prije desetak godina, kada je u Sarajevu bio veleposlanik svoje zemlje, ništa nije promijenilo. Nabolje, naravno. Štoviše, danas se prve postdaytonske godine, kojima je Inzko svjedočio iz neposredne blizine, barem kad je o Hrvatima riječ, doimaju kao dobra stara vremena.

Federalna televizija

Valentin Inzko

Ministrov dekret

Uoči sama dolaska novoga međunarodnoga poklisara, od kojega iznova mnogi očekuju da bude neka vrsta guvernera, ministar prosvjete Hercegovačko-neretvanske županije Esad Dželilović odbio je prihvatiti nastavni plan i program na hrvatskome jeziku za devetogodišnje osnovne škole. Hrvatski ministri obrazovanja iz Posavske, Srednjobosanske, Hercegbosanske te Zapadnohercegovačke županije žurno su i oštro reagirali na potez ministra iz bošnjačke Stranke demokratske akcije, koji je eklatantno (s)kršio Ustav, a napose ustavna prava hrvatskog naroda. Ustrajavanje bošnjačkoga dužnosnika da se izradi jedinstveni nastavni plan i program za hrvatsku i bošnjačku djecu neustavno je, jer obrazovni sustav u BiH nije jedinstven nego samo ima zajedničke jezgre. Pritom nije iznio ni jedan argument, nanoseći neprocjenjivu štetu županiji s izrazitom hrvatskom većinom – koja je time i dalje onemogućena da započne s devetogodišnjim obrazovanjem. To je premijera HNŽ-a Srećka Borasa ponukalo da konstatira kako je riječ o političkim igrama onih kojima nije cilj suživot u Bosni i Hercegovini. Poglavito u središnjem hercegovačkom gradu Mostaru, koji je već godinama grad slučaj.

Dželilovićev dekret, vidjeli smo, nema obrazloženja, ali jasno je kako on i njegova stranka misle da program na hrvatskom jeziku opće i ne treba postojati, slijedom čega bi se realizirao politički projekt unitarizacije obrazovanja, asimilacije, te, na koncu, zatiranje prava najmalobrojnijeg konstitutivnog bosanskohercegovačkog naroda. Zbog toga su se hrvatski ministri ovih dana otvorenim pismom obratili domaćoj javnosti, ali i veleposlanicima zapadnih zemalja, ne bi li podsjetili na ono što je zajamčeno (i) Hrvatima u njihovoj domovini.

Oni su, naime, sukladno Ustavu, suveren, državotvoran i jednakopravan narod sa srpskim i bošnjačkim, te imaju neotuđivo pravo i obvezu, u cjelini odgojno-obrazovnog sustava i školstva, čuvati i razvijati svoj nacionalni, kulturni i vjerski identitet, imati svoje obrazovne, znanstvene, kulturne, informativne i druge ustanove s dvama temeljnim uporištima: hrvatskim jezikom i latiničnim pismom.

Blagoslov stranačke središnjice

Hrvatski narod, također, u BiH ima pravo na nastavne planove i programe te udžbenike na hrvatskome jeziku za osnovne i srednje škole koji će u cijelosti čuvati, njegovati i promicati vlastiti jezik, povijest, tradiciju, kulturu, duhovnost i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda. Sve, dakle, ono što je nedopustivom samovoljom ignorirao jedan županijski ministar. Uz, dakako, politički blagoslov iz sarajevske stranačke središnjice.

A da cijeli slučaj bude gotovo apsurdan, najjača bošnjačka i stožerna hrvatska stranka u BiH nedavno su obznanile strateško partnerstvo.

Kada, pak, govorimo o stanju u bosanskohercegovačkom obrazovanju, u Federaciji punoj dželilovića – napose, najilustrativniji je vjerojatno podatak da su, primjerice, u Sarajevu u 34 srednje škole 33 ravnatelja Bošnjaka, a samo jedan Hrvat. Usto, a da bi slika bila cjelovita, treba kazati kako je u Sarajevu, tom razvikanom multietničkom gradu, Katolički školski centar praktički jedina multietnička obrazovna ustanova.

»Katolička je crkva u Bosni i Hercegovini«, svjedoči biskup banjolučki dr. Franjo Komarica, »u Sarajevu još za vrijeme rata ‘94. započela s izuzetnim i dragocjenim projektom povezivanja suvremenih škola. Mi smo ga nazvali ‘Škola za Europu’. Naglasak projekta (bio) je na odgoju i obrazovanju djece u specifičnom ambijentu kakav je bosanskohercegovački. Riječ je o multietničkim školama koje su dostupne ne samo katoličkoj nego i nekatoličkoj djeci – pravoslavnima i muslimanima. Nakon Sarajeva, podsjeća biskup, »otvorene su škole u Tuzli, Zenici, Travniku, Žepču; ukupno trinaest škola u sedam školskih centara, u kojima danas uči 4.500 tisuća učenika«.

Koliko je taj projekt uspješan, pokazuje, uz ostalo, i to da je Europski parlament prije dvije godine, govoreći o situaciji u BiH općenito, kao jednu od rijetkih konstruktivnih točaka naveo katoličke školske centre, kao uzor školama ne samo za domicilnu zemlju nego i za cijelu Europu. No ministri Dželilovićeve (političke) provenijencije očito strahuju od europskih uzora.

Hrvatski kanal na čekanju

Kako je, pak novi visoki predstavnik Valentin Inzko potencirao „lingvističku sigurnost“, sigurno je kako će na hrvatskom slučaju imati svoju veliku kušnju. Ali, ne samo zbog obrazovnog sustava, već i zbog Radija i Televizije. Kada su, naime, Hrvati, putem svojih političkih predstavnika u državnome Domu naroda, pokušali ishoditi treći, hrvatski kanal, bošnjački su parlamentarni zastupnici tražili zaštitu vitalnog nacionalnog interesa(?!). U međuvremenu je Vijeće ministara BiH, istina, poduprlo odluku o ustroju RTV-kanala na hrvatskome jezku i to nakon što je Ustavni sud odbio žalbu bošnjačkih zastupnika. Ali hrvatski je kanal i dalje na čekanju.

Da bi se stvari pokrenule s mrtve točke, nužno bi bilo da se neustavnim proglasi – za Hrvate – diskriminirajući Zakon o Javnom RTV-sustavu, a na čemu u posljednje vrijeme osobito ustrajava bivši član Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović. Ta tema, pak, nikako da se probije do Ustavnog suda, pa hrvatskom puku trenutačno samo preostaje građanski neposluh slijedom kojega se 83.000 njih našlo na popisu za prinudnu sudsku naplatu RTV-pristojbe.

A, evo, i kakva je trenutačna hrvatska „lingvistička sigurnost“ u Bosni i Hercegovini. Četvrtkom, primjerice, Radio Republike Srpske emitira emisiju Govorimo srpski, a Radio Federacije BiH Govorimo bosanski. Gdje, dakle, da se govori i čuje hrvatski jezik? Znači li to, zapitao se – retorički, ali i rezignirano – usred svoje pravne bitke za hrvatski jezik u medijima – Jović, da Hrvati trebaju ići u Zagreb kako bi govorili svojim jezikom. Usto, očigledno je da Bosanskohercegovačka televizija emitira više priloga o Sandžaku negoli o Hrvatima koji žive u BiH.

Položaj Hrvata – nikakav

»Ustrajno se minimiziraju obilježavanja hrvatskih stratišta, Bleiburga, naročito. O tomu nije bilo ni vijesti ni informacije, a kamoli snimaka ili priloga. Ali zato o Sandžaku imamo serijal. O životu hrvatskog naroda u Kotoru ili na Kosovu nikada se nije čulo niti riječi na televizijama u BiH«, upozorava Jović, napominjući kako je, dobrim dijelom, i zbog ovoga aktualni položaj Hrvata u BiH – nikakav.

Govoreći o bošnjačkom ustrajavanju na zaštiti vitalnoga nacionalnog interesa, mostarski je profesor Božo Žepić, u biti, „malim vremeplovom“ otkrio položaj zagovornika eliminiranja temeljnih hrvatskih prava u medijima.

»Iznosi se poznata zamjena teza iz komunističkih vremena, kako RTV sustav ne može i ne smije biti podijeljen na nacionalne kanale koji će imati prefiks srpski, bošnjački ili hrvatski. No, Hrvati i nisu tražili da on bude nacionalni, već (samo) da bude kanal na hrvatskom jeziku. U odluci kojom se Hrvatima, pod krinkom jedinstvena javnog servisa, osporava pravo stoji: »U okviru profesionalnog RTV sustava svi narodi i građani trebaju biti ravnopravno predstavljeni, da se poštuje njihov jezik, kultura, njihov identitet te i promoviraju vrijednosti demokratskog društva.« »Slažem se«, kaže prof. Žepić, »ali, problem je što nije tako. A teza kako bi formiranje kanala na hrvatskom jeziku dovela do razgradnje Javnog RTV-servisa kao državne institucije, pa tim slijedom i razgradnji državnih institucija i same Bosne i Hercegovine, ima za cilj afirmirati Bošnjake kao jedine branitelje državnih interesa. Propade, dakle, država dobiju li Hrvati kanal«, ironičan je mostarski profesor.

Zaboravlja se pritom kako su se oni što sada dižu glas protiv etničkih podjela, u biti legitimirali još u ona postdaytonska vremena, kada su gotovo apsolutno jednonacionalno kadrovirali upravna vijeća i strukturu zaposlenih na federalnom i državnom javnom RTV-sustavu.

Hrvati su zato danas u neprilici da svoja, ustavom zajamčena, prava traže na sudu. U aktualnom, prije svega političkom, ozračju taj posao neće biti nimalo lak. Poglavito ne bez potpore međunarodne zajednice. I zato: dobro došao, Valentine Inzko!

Vijenac 395

395 - 23. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak