Vijenac 395

Naslovnica, O tome se govori

SNAGA DESTRUKCIJE

Pojedinac protiv sustava

Muk pred zločinima učinjenim u naše ime oduzima nam pravo da postanemo tužioci u procesu vlastitih stradanja. Čini se, ipak, da nema broja koji može uvjeriti one koji neće vjerovati u očevidnost zločina. Iskustvo vrijedi samo razložnima i mudrima

SNAGA DESTRUKCIJE

Pojedinac protiv sustava

Muk pred zločinima učinjenim u naše ime oduzima nam pravo da postanemo tužioci u procesu vlastitih stradanja. Čini se, ipak, da nema broja koji može uvjeriti one koji neće vjerovati u očevidnost zločina. Iskustvo vrijedi samo razložnima i mudrima

O ravnodušnosti prema zlu Hermann Broch piše: »Politička indiferentnost tijesno je povezana s etičkom indiferentnošću i s onim što proizlazi iz toga, s etičkom izopačenošću. Drugim riječima, politički nevini ljudi u priličnoj mjeri snose etičku krivnju.« To stajalište u javnosti se iskazuje ovako: Mi ne odobravamo postupke režima, protiv smo ekstremnih oblika ponašanja, šovinizma, govora mržnje, ksenofobije, vjerovanja u teoriju zavjere, ali smo istovremeno i protiv onih koji takva ponašanja kritiziraju jer se tako svrstavaju na stranu naših neprijatelja. Ili: Svako izravno angažiranje i izjašnjavanje za i protiv šteti umjetnosti, naš je stav stav neutralnosti, što nam osigurava poziciju čistih ruku jer se ne opredjeljujemo ni za jednu stranu.


Neutralnost – etička izopačenost

Na ovaj se način pozicija neutralnosti pretvara u ono što Broch naziva etičkom izopačenošću. U tekstovima takvih intelektulaca, umjetnika i političara zaista ne možete naći ništa što bi ih javno kompromitiralo, što bi se moglo označiti kao jasno opredjeljenje za zlo ili podupiranje zla. A upravo ta indiferentnost, svjesna ravnodušnost kao političko gledište, preobražava se u pristajanje na zločin. Šutnja dok je Vukovar sravnjivan sa zemljom, šutnja dok je Sarajevo obasipano granatama, muk nad pokoljem u Srebrenici, zločinima na Kosovu... Muk pred zločinima učinjenim u naše ime oduzima nam pravo da postanemo tužioci u procesu vlastitih stradanja. Talijanski pisac Primo Levi, koji je prošao stradanja fašističkih logora, napisao je znamenitu rečenicu: »Na svijetu je mnogo svinja, čudovišta su oni koji stoje i gledaju.«

Vukovar 1991.

Šta znači svjedočiti o zločinu? Biti neposredno na mjestu gdje je zločin učinjen? Ili u okolini koja je zločin omogućila? Znači li to poznavati ubojice ili poznavati žrtve? Znači li to čuvati sjećanje na progone, ubojstva, barbarstva, strašne okrutnosti? Je li dovoljno i samo svjedočenje, jesu li dovoljne nepobitne činjenice, autentične slike, zapisi sudionika, izjave očevidaca da bi se svjedočenja prihvatila kao istinita i vjerodostojna od nekoga tko odbija prihvatiti ih? Postoji vrsta opasne zaslijepljenosti koju ne dotiču nikakvi dokazi, ma koliko oni jaki i neprijeporni bili.

Emocije, argumenti, izdaja

Danas se pišu knjige da Holokausta uopće nije bilo, da logori smrti nisu bili logori smrti. Usprkos svjedocima, usprkos svjedočenju žrtava, svjedočenju krvnika – pokajnika. Koliko je žrtava nužno da bi istina o zločinu postala trajna, svakom uvjerljiva? Dva milijuna? Tri? Šest? Čini se, ipak, da nema broja koji može uvjeriti one koji neće vjerovati u očevidnost zločina. Postoji nešto jače od svake činjenice, od svakoga dokaza – to su osjećaji koji zamagljuju svako racionalno mišljenje. Hitler je u Mein Kampfu napisao da nacionalsocijalizam nije zasnovan na argumentima nego na emocijama i da mu ne mogu nauditi nikakvi argumenti. Mnogi zločinci svoja nedjela prikrivaju izljevima domoljublja, rodoljublja, vjere, žestokim nacionalnim osjećajem. Uzalud krici iz grobova nevinih žrtava, uzalud prolivena nevina krv. »Nije jezovito što se nepravda događa«, napisao je Béla Hamvas, »nego da se smije činiti i da je dopuštena... Dopušteno je udaranje trudnica nogom i lomljenje kostiju starcima i istjerivanje cijelih gradova na mećavu uz cerekanje i slavlje, i spaljivanje cijelih država, i sve pod prividom zakona i sve to sladunjavo, čak uz kešenje, čak uz pozivanje na teoriju, čak i pjevajući uz strojnice, čak i sve to u ime istine, jezovito je što je to dopušteno i što izostaje kazna... Što su Sodoma i Gomora u usporedbi s tim? Sitnica.«

Što preostaje pojedincu u sustavu u kojem je sve izloženo manipulaciji, s političarima koji vode državu iz katastrofe u katastrofu, gdje narodi žive u groznici, obuzeti mržnjom, hranjeni lažima, bolesni od manije gonjenja i manije veličine u isti mah? U takvoj zemlji, u takvu sustavu neizbježno je postati izdajicom, jer se čovjek nalazi nasuprot svemu onome što režim predstavlja, što vlast manifestira, a to su zlouporaba institucija, tiranija, zaslijepljenost mržnjom, licemjerje, zločin.

Godine 1934, potaknut aktualnom njemačkom situacijom, Thomas Mann piše o opasnim režimima koji primjenjuju metode bezgranična laganja i zaglupljivanja. Mannu je zamjereno da tako izravno i beskompromisnom kritikom napušta svoju književnu etiku i estetiku zasnovane na ironiji i distanci. Pisac na to odgovara kako se u trenutnim okolnostima »branitelj čiste književnosti sam sebi čini jadnim, jer je politička borba u sadašnjim uvjetima na trenutke važnija i dostojnija poštovanja od cjelokupne poezije«. Režim je Manna optužio za izdaju. Hans Magnus Enzensberger, mnogo godina poslije u Prilogu teoriji izdaje piše o neizbježnosti izdaje. »Za logiku toga pojma presudno je da u stanovitim povijesnim okolnostima svatko mora postati izdajica«.

Nova lica fašizma i komunizma

Proživjeli smo sredinom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća ono što su naraštaji proživljavali u cijelome svom vijeku. Raspao se takoreći u treptaju oka veliki istočni imperij što je silom i moći težio prema vječnosti. Gromade te megagrađevine lomile su se, pucale i pretvarale u prah i pepeo brzinom koja je gotovo izmicala običnom ljudskom poimanju. Kada je izvučena glavna, središnja cigla, sve ostalo srušilo se samo od sebe. A iz te pustoši, iz ostataka ruševina, nastali su novi košmari. Javile su se zvijeri iz bezdana: divlji nacionalizam, populistički pokreti masa, otkrila se nova lica starih ideologija fašizma i komunizma obasjana plamenom ratova s neugašenih zgarišta. Sve se zavrtjelo u kovitlacu sveopće nesreće i ljudskih zlodjela što daleko nadmašuju svaku elementarnu, prirodnu katastrofu.

Thomas Mann

George Orwell

Oscar Wilde

Je li nas to mučno i strašno iskustvo nečemu naučilo? Jesu li nas veličina i strahota tragedije pokrenule na sućut prema žrtvama i suprotstavljanje uništavanju duhovnog i fizičkog svijeta čiji smo dio i sami bili, bez kojega smo jadniji, siromašniji, obogaljeni? Jesmo li shvatili, ne samo kao pojedinci, nego i kao zajednice, odgovornost koju imamo pred svijetom, ali prije svega pred samima sobom, za onaj mračni prinos zatiranju različitosti, gušenju plemenitog i plodnog suglasja mnogostrukih utjecaja na razmeđu Istoka i Zapada? Jesmo li prepoznali svoje zablude, priznali svoje greške? Jesmo li postali suludi taoci vlastitih zabluda, ubožničkoga siromaštva, tašti izopćenici u zemlji razdora, suza i očaja? Iskustvo nas ničemu nije naučilo. Iskustvo vrijedi samo razložnima i mudrima. U vrijeme razbuktalih strasti, sile, demagogije, potisnute svijesti, svako se iskustvo, kao i pozivanje na razum i savjest, preobražavalo u opterećenje koje se odbacuje kao nešto suvišno i nepotrebno. »Iskustvo nema etičke vrijednosti«, pisao je Oscar Wilde. »Ono je samo naziv koji su ljudi davali svojim greškama.«

Ogovornost i solidarnost

»Postoji solidarnost među ljudima kao pripadnicima ljudskoga roda koja svakoga čini suodgovornim za svaku krivdu i nepravdu u svijetu, a posebno za zločine počinjene u njegovoj prisutnosti i s njegovim znanjem. Ako ne učinim sve što je u mojoj moći da ih spriječim, i sâm sam dijelom kriv« (Karl Jaspers).

Jean Baudrillard

Béla Hamvas

Erich Fromm

Hannah Arendt

Načinjen je pun krug od metafizike zla do banalnosti zla, kako je to uočila Hannah Arendt: »Čini mi se da te stvari treba sagledati u njihovoj potpunoj banalnosti, u njihovoj prozaičnoj trivijalnosti, jer ih baš to istinski određuje. Bakterije mogu izazvati epidemije koje satiru čitave narode, ali i dalje ostaju samo bakterije...«

Zlo koje je dominantno, zlo koje čovjek čini drugom čovjeku upravo jest tako strašno, tako užasno, nepojmljivo, jer je istodobno i iracionalno i banalno. Iza banalnosti obično stoji sustavno laganje, plitkoumnost, zlouporaba nacionalnih, vjerskih, političkih uvjerenja, mnoštvo najrazličitijih predrasuda, nikakva metafizika. A iracionalnost zla udobno se smjestila u stereotipima, u jezičnim klišeima i predrasudama koji su nešto poput kukavičjeg jajeta. O čemu se tu može svjedočiti? Najprije o rađanju zločina iz tako klišeizirana, izopačena jezika, rađanje nove jezovite zbilje koja civilizaciju vraća u okrutno vrijeme barbarstva. O tome da čovjek lako, bez vidljiva otpora, postaje sebi i drugima najveći neprijatelj.

»Tko će suditi ratnim zločincima?« pitao se u jednom ogledu George Orwell. I odgovara: »Nije najvažnije da se ti politički gangsteri kazne, nego da se sami osramote. Oni to i čine na razne načine, jer do začudne mjere te vojskovođe u blistavim oklopima, ti apostoli ratničkih vrlina, nisu spremni izgubiti glave na bojnom polju kad za to dođe vrijeme«.

Vanjska destrukcija neraskidivo je povezana s unutrašnjom destrukcijom. Rušenje gradova, spaljivanje sela, nasilje nad civilima – različiti su oblici onoga što Erich Fromm naziva »malignom agresijom izraženom u dvama posebnim oblicima. Jedan je sadizam, strast za neograničenom moći nad drugim osjećajnim bićem«, a drugi nekrofilija, »strast za uništavanjem života i privlačnosti svega što je mrtvo, što se raspada i što je čisto mehaničko«. Uništavalačka strast, opsjednutost zločinom, vraća se kao ludilo destrukcije.

Jean Baudrillard opominje da zračenje Zla postaje najjače onda kada se vjeruje da je pobijeđeno. »Dezintegrirani komunizam postaje virusan, kadar preskočiti vlastiti zid i zaraziti cijeli svijet, ne putem ideologije, ni svoga modela funkcioniranja, nego putem svog modela nedjelovanja i brutalne destrukcije«. Od Zapada prema Istoku teče iluzija pobjede. A ono što ide u suprotnom smjeru, »suptilnije je i pogubnije«, to su nemoć, slabost, korupcija, raspad. »Kad se jednom skupe svi uvjeti reda«, veli Baudrillard, »vidjet će se koliko je nered nezaustavljiv – kad se jednom sakupe svi uvjeti Dobra, koliko je Zlo nezaustavljivo.«

Filip David

Vijenac 395

395 - 23. travnja 2009.

Klikni za povratak