Vijenac 395

Naslovnica, Tema

Ponešto o suvremenom čakavskom pjesništvu

Ilirski eksperimentalni prozor i sotonska pređa

Standardni hrvatski jezik drugotniji je prema čakavskome varijetetu, jednako kao što je ovaj drugotniji prema standardu

Ponešto o suvremenom čakavskom pjesništvu

Ilirski eksperimentalni prozor i sotonska pređa

Standardni hrvatski jezik drugotniji je prema čakavskome varijetetu, jednako kao što je ovaj drugotniji prema standardu

Milorad Stojević


Patetični govor o ilirskom eksperimentu, kako ga je Miroslav Krleža okrstio prije više od četiri desetljeća, još traje. Pritom, naglasio je on tada, ne bi valjalo zaboraviti književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši ilirci bacili kroz prozor kao truplo. Zapravo je Krleža govorio, priznaje i sam, nad grobom žrtvovanih jezika čiji su književni plodovi odlučno grubo odbačeni.

Drago Gervais

Mate Balota

Moglo bi se reći da danas ima nešto manje patetike, a „veličini samozatajne žrtve” ne odaju se posmrtne počasti. Ono što je velikomu piscu šezdesetih godina prošloga stoljeća bilo barem deklarativno tragično, njegovim je suvremenicima, jezikoslovcima i dijalekatskim piscima, bio već više-manje dobro napravljen posao, barem što se tiče »čakavskog areala«. Poštivali su oni spomenuti eksperiment što je ispočetka bio zamišljen kao megalomanski općeslavenski, a onda se sveo na svoj reducirani dio, južni odvjetak.

Ruho koje nije za red carpet

Baš kada se učinilo da se ilirička pokušenja uspješno nose s estetičkim učincima svojih muza, odnosno kada je grob dvaju žrtvovanih jezika već pojela trava zaborava, u drugoj godini početka prošloga stoljeća prvi broj burgenlandskih Hrvatskih novina donosi i prvu čakavsku pjesmu. Pisac prve prošlostoljetne pjesme na (gradišćanskohrvatskome) čakavskom jeziku bio je Mate Meršić Miloradić (1850–1928), ugledan pjesnik, k tome filozof, svećenik, matematičar, astronom, prevoditelj, pisac strukovnih članaka i knjiga iz tih područja, urednik časopisa i novina, poliglot, antiteokrat, antisemit, antikomunist, antifeminist i šovinist. Ništa manje vrijedni nisu bili ni njegovi mlađi suvremenici i zemljaci, učitelji File Sedenik i Tome Bedenik. Prvi u Šopronu (Sopron, Ödenburg) 1912. tiska čakavsko pjesničko libarce Jačke, a drugi u Borti (Gornja Borta, Oberwart) 1922. i godinu poslije izdaje dvije knjižice s naslovom Rožice.

Zvane (Ivan) Črnja

Mate Meršić Miloradić

Domaći čakavski pjesnici u Hrvatskoj tek su malo kasnili. Nazor je izvrsno otpočeo s čakavskim pjesmama četiri godine poslije Zapadnog Ugara i Gradišćanca M. M. Miloradića, priskrbivši domicilnoj čakavštini s Galeotovom pesni i Banom Dragonjom značajan artificijelni novovjeki početak. Hvaranin Pere Ljubić 1927. u Šibeniku tiska Bodulske pisme, a Opatijac Drago Gervais 1929. u Crikvenici Čakavske stihove. Do Drugoga rata u Austriji i u nas tiskaju se čakavske zbirke M. Dvorničića (Lišće moga granja, pj. i prip., 1933), M. M. Miloradića (Jačke, 1934, posthumno), A. Dukića (Marija devica, 1936, Naš domaći glas, 1937), M. Balote (Dragi kamen, 1938), zajednička zbirka P. Ljubića i M. Franičevića (Na pojih i putih, 1939) te I. Bostjančića i Z. Črnje (Istrijanska zemlja, 1940).

Dvije su knjige potaknule polemičku živahnost glede čakavskog jezika i čakavske poezije, zapravo su to dva Nazorova teksta: predgovor Gervaisovoj zbirci s naslovom Leut i armunika i pismo što ga je poslao Ivi Jelenoviću i Hijacintu Petrisu, sastavljačima Antologije nove čakavske lirike (1934), a oni ga objavili u svome predgovoru. Ta su dva proslova potaknula i dva ključna pitanja. Prvo je: rađa li se ili umire čakavska poezija?, a drugo: kakva bi imala biti čakavska poezija u obliku i sadržaju? S raznolikim varijacijama ta su pitanja glede čakavskoga pjesništva i danas aktualna, navlastito ono drugo.

Pitanje iz tridesetih godina prošloga stoljeća o tome rađa li se čakavsko pjesništvo ili ono umire danas se može tumačiti i pukim iznenađenjem unutar dobro provedena jezičnog unitarizma ilirskog eksperimenta. Čuđenje je bilo obostrano, i u onih koji su u pojavi čakavskih zbirčica vidjeli znak nekakva preporoda, i u onih kojima su one remetile san o „velikom narodnom cilju” stvaranja jedinstvenog jezika (Antun Barac). Zanimljivo je kako su se u nekim zaključcima glede „posljednjih pitanja” suvremene čakavske poezije izvanredno slagala živahna pera hrvatske književne kritike, kako ona „klerikalna”, tako i ona „jugoslovenska”.

Ta su se pera pačala u novu jezičnu i pjesničku pojavu s različitih gledišta, i nisu ona prvovrsno bila jezična i književna. Recimo, pojavu čakavskih stihova A. Dukić objašnjava nostalgijom, A. Petravić, protivnik čakavštine iako i sam čakavac, drži kako je dijalektomanija iz kajkavštine prešla u čakavštinu te si pjesničići dopuštaju reći, zamislite, što misle i osjećaju. Barca pak zabrinjava čakavska afektacija koja narušava svijest o nacionalnome jedinstvu, a kajkavac T. Prpić smatra da je dijalekatsko pjevanje tek izraz pijeteta prema govoru koji iščezava. Dalibor Brozović nalazi da je čakavsko stihovanje pronašlo rupe u ne baš dobro uređenoj državi, što Črnja pohvaljuje jer se tako razbija mnogovrsna unitaristička formula. Bilo je više onih koji nisu mogli odoljeti svojim ozbiljnim ili šaljivim prinosima mortalitetno-natalitetnoj teoriji, kao što su i: J. Horvat, I. Hergešić, Lj. Maraković, J. Bogner, N. Bartulović, M. Selaković, B. Krmpotić, B. Borko, E. Damiani...

Drugo pitanje (kakva bi imala biti čakavska poezija u formi i sadržaju) otvorio je Nazor pismom Jelenoviću i Petrisu. S njegovim su se postavkama svi slagali negdje do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a i danas je to općeprihvaćena i omiljena teorija više jezikoslovaca (dijalektologa), ipak ponajviše pjesničkih praktičara. Jasno da je to pomalo tajanstveno jer nismo sigurni jesu li je baš dobro shvatili, odnosno: nisu li je interpretirali pragmatski u svoju korist. Valjda je to zato što Nazorova teorija sadrži barem mrvicu transcendencije.

»Čakavski oblik, ali i čakavski sadržaj!«, uskliknuo je Nazor u pismu sastavljačima Antologije nove čakavske lirike i dodao: »Jer sama forma ne čini pjesmu regionalnom, a lirik nema ni kod nas razloga da obuče svoje vlastite osjećaje u ruho koje njemu samome više ne pristaje.« To je zapravo sve što je šire poznato u vezi s njegovim shvaćanjem čakavske forme i sadržaja. Ostalih pet-šest tekstova koji samo djelićem bolje rasvjetljavaju tu teoriju redovito se ne navode i rijetko da je tko za njima posezao.

Nazor u tu međuovisnost oblika i sadržaja unosi nekakvu transcendentalnu specifiku čakavskih duše, duha, čakavskog mišljenja, ali ih ničim ne određuje, ništa im ne pridaje kao oblik prepoznavanja, pa sva specifika ostaje u maglovitim naznakama koje mogu polučiti svakojaku interpretaciju. A ta je teorija takvo što i ostvarila. Čak je i vrlo zanimljivo da nepreciznost te teorije i razvidna mogućnost njezine višeznačne interpretacije do danas funkcionira kao, rekli bismo, „razumljiva” fikcija. Većina je, bogme, „razumije”, primjenjuje, poziva se na nju. Zato je ta teorija širom otvorila prozor ilirskome eksperimentu počevši na osnovi njegove unitarne koncepcije vrednovati čakavsko pjesništvo, o čemu ću malo poslije.

Lijeni pjesnici i estetski prečac

Mnogi su predlagali da se čakavsko pjesništvo vrednuje, a i prosuđuje na razini prijevoda na standardni jezik. Čakavsko pjesništvo u takvim relacijama zadržalo bi vrijednost tek u onom slučaju ako bi prevedene pjesme i na hrvatskome standardu funkcionirale s jednakim umjetničkim potencijalom kako zvuče i u čakavskome varijetetu. Više je glasovitih kritičara, povjesničara hrvatske književnosti, esejista, kulturoloških i sličnih publicista zastupalo takvo stajalište. Tomu su gledištu redovito pribrojavali još neke „vrijednosne” uvjete. Ima ih više iz različitih razdoblja 20. stoljeća. Spomenut ćemo tek najpoznatija imena: A. Petravića, Lj. Marakovića, A. Barca, M. Franičevića. U vrijeme takva promicanja pogleda na čakavsko pjesništvo nisu bili sami, a i danas se njihova stajališta ponavljaju u onih koji i ne znaju ishodište svojih gledišta.

Iako su se razlikovali ideološki, a i praksom kritičkog pisanja – držali su se jedinstvena mišljenja da je zadržavanje estetičkih kvaliteta prevođenjem čakavske poezije na standardni jezik isključiv zalog vrednovanja čakavskoga pjesništva u okviru hrvatske književnosti. Dvojica od spomenutih ljudi bili su i pjesnici. Barac je doduše relativno rano napustio enigmatiku i pjesnikovanje, ali po svim naznakama onoga što je napisao u stihu, i da je tako nastavio, vjerojatno bi danas bio negdje u rangu Cesarićeve poetike i populističke mudrosti. Franičević pak, iz ideoloških razloga ili iz razloga vlastita učenja i prosvjećivanja, nije shvaćao da radi protiv vlastite čakavske poezije.

Neobično je da su ti obrazovani ljudi previdjeli tek glavni problem – jezik i estetske derivacije (stilske, leksičke, sintaktičke, morfološke i sl.) koje proizlaze iz jednoga jezičnog identiteta, a mjere se drugotnijim. Zašto drugotnijim? Zato što je standardni hrvatski jezik drugotniji prema čakavskome varijetetu, jednako kao što je ovaj drugotniji prema standardu. Mjerilima mogućnosti jednoga jezičnoga varijeteta ne može se mjeriti vrijednost drugoga, čak i onda kada su oba hrvatska.

Da završim o prvome problemu vrednovanja putem prevođenja na Nešto. Ovdje veliko N ne stavljam samo zbog aluzije na nešto kategorijalno, negoli i kao priziv da je ono čime se nešto mjeri neupitno. Pomalo je to iz neutralne perspektive i smiješno. Zbog čega? Ono upitno (čakavski varijetet) iza sebe ima povijesnost i najveći dio hrvatske književnosti (jedanaest stoljeća), a ono neupitno (standardni jezik) ima stoljeće i pol dogovor(e)ne komunikacije i stoljeće i pol književnosti koja se pretvorila u kategorijalnu normu estetičkih i mentalnih procesa.

Svako je pjesništvo sociolingvistički, to znači komunikacijski i estetično, markirano jezikom zajednice (bila ona uža ili šira i u mnogim interakcijama), ali i samim pjesničkim jezikom kao njegova metalingvistička struktura. Stoga prevođenje kao kriterij vrijednosti ne može biti nimalo dobro mjerilo estetskih, ali i mnogih ostalih struktura.

Tin Ujević

Vladimir Nazor

Najbolje je takvo negativno stajalište izrazio Tonko Maroević napisavši da čakavski pjesnik odabirući čakavštinu kao jezični izraz njim samim polučuje estetske učinke, odnosno da je čakavski varijetet prečac za postignuće estetski vrijednih ostvarenja. Značilo bi to da čakavski pjesnik ne treba ništa raditi, ne mora biti čak ni darovit, treba naprosto sjesti i pisati. Onaj pak koji piše na standardu mora misliti, mora uporabiti pjesnička umijeća... Čakavski je, dakle, bogomdani jezik lijenih pjesnika koji mogu vrijediti tek kada vidimo kako njihove pjesme zvuče na standardu.

Drugi je kriterij onaj kojim se čakavsko pjesništvo mjerilo po predmetnotematskim (sadržajnim) i formalnim (izvedbenim) razinama. Razdijelimo začas te razine.

Vrednovanje po sadržajnoj (predmetnotematskoj) razini, ili bolje rekavši komponenti, dovodilo je proučavatelje čakavske poezije prošloga i ovoga stoljeća do jednostranih zaključaka. Tomu su pridonijeli i sami pjesnici upornim ponavljanjem nekih tema. Njima je, autoreferencijalno ili referentnom „ugradnjom” svijesti o jeziku kojim pišu, bilo normalno da odbačenim jezikom izražavaju tek potonuli prošli svijet, kako je to otprilike formulirao Dalibor Cvitan u jednoj svojoj kritici. Zato nije ni čudno da ih je objeručke prihvatila tzv. socijalna literatura tridesetih godina prošloga stoljeća, kada su neki od njih doživjeli prvu veću afirmaciju.

Ipak neki pjesnici kao što su Nazor, Balota, poslije njih i Črnja, remete obzor očekivanja, ali se to ne zapaža u onoj dostatnosti da bi se cijelo čakavsko pjesništvo promatralo na suvisliji način. Pridonijeli su tomu i nezainteresiranost naše književne kritike za čakavski pjesnički posao, a i sam odnos čakavskih pjesnika prema njemu. Oni su smatrali da bilježe nešto marginalno, usputno, nešto za svoj gušt i postrani književne matice.

Lud mornar goni zbunjene

Vrednovanje čakavske poezije po formalnoj razini također ima svoje bisere. Izvedbena se razina gotovo redovito poistovjećivala sa sadržajnom. Počeo je to Nazor spomenutom teorijom koja je htjela braniti čakavsko pjesništvo na vrlo čudan način, grubo rečeno uskraćujući mu teme, odnosno mišljenje. Ta je teorija promicala uskratu po kojoj se čakavštinom izvan zemljopisnog/tematskog areala čakavskoga ne smije ništa promišljati. Čakavski varijetet i poezija njime pisana ima dopuštenu tematsku zonu, odnosno zemljopisom pripušteno i određeno mišljenje. Apsurd je još veći kada znamo da je upravo Nazor prvi to narušio svojim čakavskim pjesništvom, i to prije njegova glasovita pisma čakavskom antologičarskom dvojcu.

Ako bih njegove teze preveo onako kako bi zastup-nici prevođenja čakavskih pjesama na standard vrednovali to pjesništvo, onda bi se moglo reći: čakavski varijetet ima toliko moći u svome intelektualnom identitetu da može izraziti samo nekakav neposredan, konkretan, po mogućnosti smiješan žanr-ugođaj/događaj… Sadržaj dakle primjeren samo čakavskomu jeziku, a ako ostane u svome egzistencijalno esencijalnome obliku i estetskim ekvivalentima iskušano preveden na netom dogovoren hrvatski standard – onda može i prismrditi u blaženstvo oktroirane hrvatske poezije.

Što to znači? Samo to da taj jezik nije sposoban izreći nešto izvan svojih socioloških, zemljopisnih i sl. sadržaja. Ili znači to da je čakavcima namijenjena samo određena tematska preokupiranost. Ili bi jezik (čakavski) izgubio identitet izricanja ako bi govorio o onome što ga se ne tiče. (A, što ga se, zaboga, ne tiče u njegovu vjekovima kozmopolitskom okruženju?)

Nazorova teorija o čakavskima obliku i sadržaju jednako je aktualna i danas, iako je nitko tako ozbiljno kao on ne dorađuje, tek se ona globalno, i imanentno!, sluti i provodi, rastezljivo, kao uostalom sve imanentne poetike. Struktura takovrsne imanentnosti fleksibilna je u toj mjeri da je, kako sam već napisao, malošto dijeli od transcendentnosti.

I. Katušić se, primjerice, pročuo time što je ustvrdio da Drago Ivanišević čakavštinom ispisuje teme koje nisu u skladu s dopuštenim u čakavskome pjesništvu. Pojednostavnit ću ukratko, Ludi mornar – kakva je to tema? Ludilo nije imanentno čakavcima, tršćanski geto, prostitucija i sl. još manje. Ali nisu u neskladu samo teme – nego i forma kojom su izrečene. Sve je tu artificijelno. A zašto, kada artificijelno ne pripada čakavskoj zoni pjesničkog sumraka?

Sada dolazim do spoja sadržajnog i izričajnog. U njihovu zajedničkom vrednovanju uvijek se pretpostavljala nekakva čakavska hlebinska škola pjesničke naive: tražila se jednostavnost, gotovo neukost (iako je toga bilo, a i sada je – napretek), tražila se nekakva prirodnost/naravnost, koja je na granici elementarnosti ljudskoga osjećanja, tražio se tek najuži kampanilistički obzor izražen kao štorijica s deminutivima i skraćenim referencijalnim pjesničkim fondom. Pravilo bi otprilike glasilo: kratko i glupo, po mogućnosti šaljivo i u granicama očekivanog! I bez paljetkovanja po visokim razinama stihotvorstva, molim!

Čija majka crnu vunu prede?

Apsurdnost toga obzora očekivanja sastoji se u tome što je prije tih stajališta već postojalo visoko artificijelno čakavsko pjesništvo Meršićevo, Nazorovo, Ujevićevo, Balotino, Črnjino, Ivaniševićevo, Vučetićevo, braće Franičevića, potom u novije vrijeme pjesništvo Marovićevo, Kraljićevo, Rakovčevo, Načinovićevo i mnogih drugih. A prije njih cjelokupna literarnost hrvatskoga pjesništva, koje je gotovo sve u jedanaest stoljeća postojanja – čakavsko. Takve je moderne tendencije u drugo vrijeme, daleke 1948, kontroverzni Marin Franičević s velikom žestinom okarakterizirao sotonskom, narcisoidnom i dekadentnom pređom.

Idući tip vrednovanja koji predočavam ocjenjivanje je prema mogućnosti integracije/inkorporacije u korpus hrvatskoga pjesništva. Najbolji su primjer Nazor, Ujević i Marović. Oni i u svome čakavskome segmentu kao pripadaju književnoj pjesničkoj matici, a ostali ne. Nikada nijedan antologičar ni u jednoj antologiji nije naveo razloge zašto su ta trojica u antologijama, a ostali dobri čakavski pjesnici nisu.

Sastavljači, obično naknadno, ne i argumentirano u knjigama, peru ruke izjavama kako je čakavska poezija izvan svake struje. Ako je tomu tako, onda ne bi postojala nijedna hrvatska antologija jer svaki je, i dobar i loš, pjesnik izvan struje, pa i kada je toposnim značajkama izrazit pripadnik kakve epohe, pravca, smjera ili pjesničke škole. Prema tome, nema alibija koji bi mogao opravdati neintegraciju čakavske poezije u korpus hrvatskoga pjesništva.

Vrednovanje priseže i na regionalan (teritorijalan, zemljopisni) angažman. Ako pjesnik malo miriše na svoj zavičaj – onda nije dobro. A što ćemo onda, zaboga, s Tadijanovićevim Rastušjem, Šimićevom Hercegovinom, Ujevićevim Imotskim, Majerovim Zagrebom, Batušićevim Osijekom, da ne nabrajam ostale primjere. No čakavskome se pjesniku zavičaj uskraćuje. Zašto? Nitko tko uskraćuje nije to objasnio! Dakako da je razvidno kako je vezanost čakavskih pjesnika za zavičaj možda nešto intenzivniji, a i neke čakavske antologije primijenile su sličan kriterij.

Čakavske antologije, panorame i slična djela u principu nisu loša zamisao niti su loše izvedene, ali uvijek je u njih nekakav dojam kao da se odjeljuju od književne matice, kao da su u drugom planu hrvatske poezije, kao da hoće afirmirati svoje regionalno blago koje jest hrvatsko, ali u pozadini zbivanja. U tome ima obostrana zadovoljstva. Pripravljači takvih knjiga misle kako matici daju na uvid svoj tezoro, a iz matice razmišljaju: e, neka ih u takvu tezoru da nas ljude iz Velicijeh Indija, kako bi rekao Držić, ostave na miru – mi imamo drukčiju koncepciju svojega tezora.

Idući je način vrednovanje čakavske poezije u kritičko-esejističkim opservacijama. Oni koji su skloni čakavskoj poeziji imaju počesto jedan zajednički element – afirmirati jezik (čakavštinu), ali ne i pjesnički jezik koju ona (čakavština) stvara. Potom afirmirati isključivo zavičajne vrijednosti, a ne i misaone poetske procese koji mogu na relevantan način oblikovati te vrijednosti. S druge strane oni koji rade generalne zahvate kritičkoga promišljanja hrvatske poezije čakavsku poeziju čine nepostojećom, nevrijednom svrstavanja u tipologije, poetska određenja, generacijska i slična obilježja.

Zato joj je i dalje bordižati između ilirskog eksperimentalnog prozora i sotonske pređe. Amen.

Vijenac 395

395 - 23. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak