Vijenac 394

Naslovnica, O tome se govori

Jugobolje i jugobolnici; prvi dio

Jugoslaveni danas i ovdje

Slaven Letica

Jugobolje i jugobolnici; prvi dio

Jugoslaveni danas i ovdje


Slaven Letica

Ljudi su po prirodi čeznutljiva, čežnjiva, žudna, nostalgična, pa i sjetna stvorenja. Zagledanosti pojedinca i naroda u prošlost često je vjerno, a pokatkad i iskrivljeno, zrcalo njihove životne zbilje. Ako je život pun sreće i smijeha, slobode i ljubavi, rada i stvaralaštva, stara su vremena davno prošla, svršena i (ne)zaboravljena vremena.

Ako je, pak, sadašnjost satkana od oskudice, nepravde, tjeskobe, izgubljenosti i straha od sutrašnjega dana, prošlost se zna vratiti – u naša sjećanja i razmišljanja – kao žubor najdražega potoka, kao radosno uzbuđenje prvoga poljupca.

Čežnja je redovito intiman i privatan osjećaj, koji smo spremi podijeliti samo s dragim i srodnim dušama koje s nama dijele ista sjećanja, osjećaje, radosti i sjete. Zato mi nekako nisu po volji sve češći, sve agresivniji i sve bezobzirniji pokušaji jugonostalgičarskih vođa da politički i medijski uzurpiraju i prisvoje nepregledno mnoštvo osobnih čežnji za dobrim starim vremenima i da ih proglase blizancima njihovih osobnih tugovanja za Jugoslavijom, Josipom Brozom Titom i komunizmom.

Pojam jugonostalgičar, da apsurd bude potpun, smišljen je kao neka vrsta protestne i uvredljive hrvatske političke psovke. Pojavio se u plimi samoniklih pojmova kojima su političari i novinari početkom devedesetih prošloga stoljeća označavali pojedince koji nisu bili radosni zbog sloma komunizma, još i manje zbog raspada Jugoslavije, a najmanje zbog stvaranja hrvatske države. Nekoliko je pogrdnih skupnih imenica tih dramatičnih godina steklo najveću medijsku i političku slavu: jugonostalgičari (najraniju uporabu pojma pronašao sam u jednom osječkom govoru Vladimira Šeksa), jugokomunisti i oficirska djeca.

Zato je posve u pravu Dubravka Ugrešić kad u eseju Konfiskacija pamćenja kaže kako je jugonostalgičar u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila politička i medijska oznaka za sumnjivog čovjeka, narodnog neprijatelja, pa i izdajicu.

Možda i zbog toga, upravo je ona u Amsterdamu 1999, u suradnji s bivšim urednicima i novinarima Starta Dejanom Krešićem i Ivanom Molekom, uskrsla ideju koju su željeli realizirati u spomenutom tjedniku pradavne 1989. godine. Zajedničkim snagama, uz pomoć dvaju studenata amsterdamskog sveučilišta (Iris Adrić i Đorđa Matića) pokrenuli su projekt izrade Leksikona jugoslavenske mitologije.

Temeljnu su svrhu projekta ovako definirali: želimo animirati što veći broj suradnika i »sakupiti što više leksikonskih jedinica, tekstova od minimum 700 znakova – stranica, dvije ili tri – potpisanih punim imenom i prezimenom.«

Potencijalnim suradnicima uputili su precizan naputak o naravi sastavaka koje žele sakupiti za Leksikon: »Sve što mislite da ima kolektivnu, ali i intimnu vrijednost, sve što je činilo kulturnu svakidašnjicu u bivšoj Jugoslaviji, sve što je nestalo ili nestaje, a vrijedi da se zapamti, ući će u naš leksikon.«

Jugobolna vizija bez granica, objavljena uz ilustraciju natuknice Jugonostalgija.

Iz naputka bilo je jasno da su život u bivšoj Jugoslaviji željeli svesti na »mozaik pozitivnih, sretnih, nasmijanih i veselih osobnih i kolektivnih sjećanja, priča, mitova i legendi.« Njihovim je naporom pojam jugonostalgija tako od negdašnje očajničke hrvatske političke psovke – iza koje je stajao vrlo racionalan strah i svijest o nadolazećoj JNA i svesrpskoj agresiji i velikosrbijanskim osvajačkim ratovima – pretvoren u vrijednosno i moralno izuzetno pozitivni, uznositi i narcisoidni leksikonski i enciklopedijski pojam. Dakako, za pripadnike onog dijela stanovništva novonastalih država koji su dijelili njihovo uvjerenje kako je Jugoslavija bila obećana zemlja, Arkadija ili barem – Atlantida.

Dakako, jugonostalgija odavno nije isključivo, pa ni primarno, postmoderni intelektualni projekt. Diljem bivše Jugoslavije, posebice u Bosni i Makedoniji, spontano su nastali i nastaju i drugi samonikli pokreti i udruge koje poslanje pronalaze u slavljenju „pozitivnih tekovina” bivše države i njezina političkog poretka: sama druga Tita, bratstva i jedinstva, samoupravnog socijalizma, nesvrstanosti, udruženog rada, pa i svinjskih polovica.

Raznolike i brojne organizacije i skupine jugonostalgičara ne zabrinjava odveć činjenica što su predmeti njihove bolne čežnje – Jugoslavija i titoizam – potonuli poput drugih brojnih državnih tvorevina na ovim prostorima: u moru krvi, smrti, zločina, progonstva i ljudske patnje.

Oni ne postavljaju pitanja o uzrocima YU-potopa, nego žive u vjeri da predmeti njihove idealističke i romantične žudnje mogu još jednom uskrsnuti poput Feniksa koji se već danas dade naslutiti iz niza čudnih i, budimo iskreni, rogobatnih i ružnih pojmova: Regija, Ovi prostori, Naši prostori, Region ili Zapadni Balkan.

Domobolje

Pojam nostalgija u smislu blage, umjerene ili teške duševne i duhovne čežnje za najbližima, dragom, obitelji, prijateljima, domom, zavičajem i domovinom skovan je pradavne 1688. godine. Njegov je kovač bio mladi švicarski liječnik Johannes Hofer (1669–1752), a skovao ga je u disertaciji koju je obranio na Sveučilištu u Baselu. Vrlo jednostavno: spojio je dvije grčke riječi – íüóôďň nostos, povratak domu i aëăďň algos, bol. Upravo zbog toga, vrlo dugo, nostalgija se nazivala švicarskom bolešću: mal de Suisse.

Hofer je tu neobičnu bolest duše, koja je naknadno označena i u povijestima bolesti opisivana kao teška mentalna bolest, otkrio kod švicarskih trgovaca koji su tijekom putovanja po planinskim predjelima Italije i Francuske patili za domovinom: Alpama, pašnjacima, rijekama, pjesmama, najdražima.

Desetak godina poslije, engleski vojni liječnik Robert Hamilton prepoznao je u toj neobičnoj ljudskoj patnji tešku duševnu bolest. Bolest je opisao na primjeru mladoga švicarskog vojnika kojeg je 1787. godine liječio na sjeveru Velike Britanije. Mladić je bio u dubokoj depresiji, odbijao je hranu i piće te se našao na samoj granici smrti. No kad je jedna brižna i razgovoru vična medicinska i časna sestra s mladićem započela pričati o njegovoj dragoj, domu, obitelji i rodnom mjestu, rekla je da mu se iznenada vratila volja za životom. Od tog časa, u sljedećih 170 godina, nostalgija je smatrana ozbiljnim duševnim poremećajem, teškom mentalnom bolešću, koja je bila dostatni razlog za otpuštanje ljudi iz vojske i za opću terapiju povratkom kući.

Kako su onodobni psihijatri smatrali da poticaj za pojavu te teške mentalne bolesti može biti sve i sva, pa i slušanje švicarskih narodnih napjeva, uvedena je stroga zabrana jodlanja među Švicarcima koji su se nalazili izvan domovine: kao studenti, vojnici, diplomati, trgovci, bankari, umjetnici. Jean-Jacques Rousseau u svom Glazbenom rječniku (Diction-naire de Musique) iz 1767. spominje tako da su svim švicarskim trgovcima prijetile drakonske zakonske kazne ukoliko bi se usudili u inozemstvu pjevušiti švicarske narodne pjesme.

Razvoj suvremene medicine, posebice pojava teorije o specifičnoj etiologiji bolesti, dokinuo je, sredinom devetnaestog stoljeća, psihijatrijski tretman nostalgije, ali se emigracija i dalje smatra teškom tugom, koja za posljedicu može imati kroničnu depresiju, pa i samoubojstvo.

Kako je engleski pojam homesickness skovan kao doslovni prijevod „švicarskog”, zapravo starogrčkoga, pojma nostalgija, osobno ne vidim nikakva razloga zbog kojega hrvatska istoznačnica tom pojmu ne bi bila domobolje, posebice kad se ima na umu srodna joj, donedavno vrlo popularna, kovanica domoljublje. Po istoj logici, za Šeksove pojmove jugonostalgija i jugonostalgičar predlažem riječi: jugobolje i jugobolnik.

Jugobôlje i jugôbolnici

Jugobôlje je doista posebna vrsta domobolja, jer je izgubljeni zavičaj (prostorni, kulturni, duhovni i duševni) koji je predmet čežnje ili žudnje jugobolnika ili čak jugobolesnika (nemalen broj tih patnika ima ozbiljne duševne probleme) završio na, marksističkim žargonom kazano – povijesnom smetlištu. Upravo zbog toga zanimljivo je pogledati kako sami jugobolnici danas, dvadeset godina nakon velikoga potopa svoje Arkadije, definiraju predmet svoje žudnje i ranjene ljubavi.

Danas u virtualnoj stvarnosti, esejistici, postmodernoj sociologiji i filozofiji, pa i jugobolnom pjesništvu i prozi, dominira pozitivni pristup u shvaćanjima i definiranjima jugonostalgije, jugobolja.

Od nekoliko definicija jugonostalgije raspravu je najbolje početi od one na Wikipediji na hrvatskom jeziku:

»Jugonostalgija označava društveni fenomen u zemljama nastalim raspadom bivše Jugosla-vije, te sociološki pojam novijeg datuma. Označava prvenstveno stav koji idealizira ukupnu eko-nom-sku, kulturnu i sigurnosnu situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji u vremenu od 1945. do 1991. Pojam se prvi put pojavio po raspadu zemlje, početkom 1990-ih godina. Kao posljedica većega broja društvenih promjena, koje su zadesile jugoistok Evrope, jugonostalgija je uglavnom ograničena na pojedince ili manje grupe, koji su proveli najveći dio svog života u SFRJ, te ga kao takvog smatraju pozitivnim i sretnim u odnosu na vrijeme rata i ekonomske nesigurnosti, koje je došlo poslije 1991. godine.«

Lako je zaključiti da je navedena definicija djelo samih jugobolnika. U njoj se Jugoslavija sama od sebe »raspada«, društvene su promjene »zadesile« jugoistok Europe, a život je u Jugoslaviji bio »pozitivan i sretan«. Tu nema rata za veliku Srbiju, agresije, Vukovara, Škabrnje, Sarajeva, Srebrenice, nema zločina, genocida, zla i zločinaca. Nema ni zlih i zločinačkih priča iz komunističke Jugoslavije. Ispada tako da je »pozitivnu i sretnu« zemlju na brdovitom Balkanu naprosto pogodila neka viša, zla sudbina, pa se »raspala«, eda bi se ponovno – sastavila.

Biblija jugobolja

Najlakši i najbolji put do spoznaje o ljudskoj naravi i mentalnom sklopu intelektualnih vrhovnika jugobolja vodi ponovno preko Leksikona jugoslavenske mitologije, jer je on svojevrsna postmoderna biblija jugobolja. Zamišljen kao herbarij pozitivnih sjećanja, satkan na logici negdašnje filozofije sreće, on ne sadrži negativne, nekmoli zloslutne natuknice o svakodnevnom životu u Jugoslaviji.

Motiv za rad na Leksikonu, Dubravka Ugrešić na mrežnoj stranici te publikacije objašnjava vrlo racionalno i iskreno: »U Amsterdamu 1996–97, gdje sam na amsterdamskoj slavistici predavala ‘našu’ književnost, suočila sam se s apsurdnom situacijom. Naime, studenti su bili ‘naši’, većina njih izbjeglice, a novi kontekst zahtijevao je od mene da ‘našu’ književnost, ‘naš’ jezik, ‘naše’ kulturno naslijeđe podijelim prema novonastalim političkim pravilima. Apsurd se umnožavao, jer je ‘naš’ Danilo Kiš prema novim pravilima trebao spadati u srpsku književnost, a ‘naš’ Ivo Andrić u srpsku, hrvatsku i bosansku književnost. Studenti su shvatili apsurd situacije, ali i nešto drugo, važnije: da nema kulture bez kulturnog sjećanja i da se represija zaboravom osvećuje.«

Kako je emigrantska tuga ionako pregolema, može se shvatiti odluka Dubravke Ugrešić da „našim” studentima koji su zbog najrazličitijih razloga, ali najčešće zbog bijega od rata ili zbog ratnih progona, završili u Amsterdamu, ponudi pozitivno sjećanje na „domovinu”, koja je za najveći dio njih, jer su bili mladi, značila vrijeme mira, sigurnosti i sreće.

Psihološki je još razumljivije što su mladi ljudi koji su pobjegli od rata, zločina i nesreće prihvatili ideju da se bave pozitivnim sjećanjima, a ne turobnom stvarnošću i negativnim memorijama – osobnim i kolektivnim.

U Leksikonu YU mitologije upravo zbog toga sve pršti od sreće i sretnika: mirisi, okusi, filmovi, štafete, putovanja, radne akcije. Ima, doduše, i poneka negativna natuknica, primjerice Goli otok, ali i njezina obrada slijedi naputak urednika: da napisano bude zanimljivo, neobično, poetično, vickasto i duhovito.

Leksikon YU mitologije najprije se pojavio u virtualnoj stvarnosti, da bi na simbolički dan, 25. svibnja 2004. (na bivši Dan mladosti, Dan štafete i rođendan „druga Tita”), ugledao svjetlo dana i u tiskanom izdanju kao zajednički, „bratski” nakladnički projekt beogradske izdavačke kuće Rende i zagrebačkog Postscriptuma. Prvo izdanje Leksikona imalo je 464 stranice, obuhvatilo je 912 leksikografskih jedinica i 555 ilustracija. Pola godine nakon objavljivanja Leksikon je dobio drugo izdanje, prošireno novim tekstovima prikupljenim preko internetske stranice: www.postyu.info.

Vijenac 394

394 - 9. travnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak