Vijenac 391

Razgovor

TIHOMIL MAŠTROVIĆ

Hrvatski i srpski posebni jezici

TIHOMIL MAŠTROVIĆ

Hrvatski i srpski posebni jezici

slika

Hrvatskoj javnosti nije dovoljno poznato da je hrvatski jezik stekao status međunarodno priznata jezika. Još donedavno mnogi su tvrdili kako je to osamostaljenje neostvarivo. No to je ipak uspjelo Tihomilu Maštroviću. Kako je to ostvario te do koje je mjere šutnja o toj iznimno važnoj temi danas opća, razgovaramo s Tihomilom Maštrovićem, glavnim ravnateljem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Nije li međunarodno priznanje hrvatskoga jezika donedavno za našu znanstvenu i kulturnu javnost bilo neostvariv cilj? Zašto?

Osamostaljenju Republike Hrvatske unatoč, i dalje se nijekala samosvojnost hrvatskoga jezika. Nastojalo se utopiti ga u umjetnoj tvorevini, koja je u međunarodnoj standardizaciji imala kodove scr (Serbo-Croatian-Roman) i scc (Serbo-Croatian-Cyrillic). Postojao je otpor nekih stranih političkih snaga samostalnom uključivanju hrvatskoga naroda u međunarodnu zajednicu suverenih naroda, a kad je posljednjih godina politički projekt neke nove Jugoslavije otpao, brojne politikantske spekulacije nastoje se provesti projektom tzv. Zapadnog Balkana. Prokušanim modelom, provodila se unitarizacija hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o interesima onih europskih političkih sila koje su donedavno snažno politički podupirale koncepciju dosadašnjih Jugoslavijâ, u kojima je osporavano temeljno pravo na samostalan jezik i na hrvatsku pisanu baštinu. Zbog takva političkog stajališta brojna nastojanja oko međunarodne samostojnosti hrvatskoga jezika nailazila su na otpore, koji su, eto, potrajali punih sedamnaest godina.

Kako ga je vama uspjelo ostvariti?

Uspjelo nam je jer je naš zahtjev ovaj put bio jasno uobličen. Došao je od Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja je ujedno i najpozvanija u državi oblikovati zahtjeve koji se odnose na stručno knjižničarsko poslovanje te norme od kojih su neke najuže povezane s nazivom jezika. Našoj inicijativi pridružio se i Hrvatski zavod za norme, a prethodno smo usuglasili i zajednički zahtjev za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i Institutom za standardizaciju Srbije.

Konkretno s kime?

S ravnateljem Narodne biblioteke Srbije Sretenom Ugričićem, s kojim sam se upoznao u rujnu 2007. u Helsinkiju na sastanku CENL-a; na 21. konferenciji ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica. Suglasili smo se da obje strane potpišu zahtjev za promjenu jezičnih kodova.

Znači li to da je ravnatelj Narodne biblioteke Srbije razdvajanje smatrao nužnim?

Da. Dosadašnja praksa međunarodnoga priznavanja samo jednoga tzv. srpskohrvatskoga jezika, s jedinim razlikama s obzirom na pismo u uporabi – stvarala je zbrku jer su se prema dotadašnjoj kataloškoj odrednici i srpske knjige tiskane latinicom vodile kao hrvatske (scr), a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske (scc). S obzirom na brojnost latiničnih izdanja u Srbiji, druga je strana takvom praksom bila nezadovoljna. U ožujku 2008. srbijanska je delegacija posjetila NSK. Tada smo dogovorili izradbu zajedničkoga zahtjeva, u kojem smo tražili izmjenu naziva srpskohrvatski jezik i njegovih troslovnih oznaka iz norme za bibliografsku uporabu i usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako najbolje odgovara zahtjevima vremena i nacionalnim interesima svih potpisnika, tako da se u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika.

Kako se proces dalje odvijao?

Mi smo u NSK, u Zagrebu, izradili zahtjev, potom su čelnici svih četiriju ustanova potpisali dokument, koji je poslan međunarodnom tijelu u Washington u travnju 2008. Nakon toga, službenim dopisom ISO 639-2 Registration Authority, međunarodno tijelo za standardizaciju, potvrdilo je prihvaćanje našeg i srpskoga zahtjeva i odredilo nove oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski, kao jedine važeće oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu. Ona je od 1. rujna 2008. postala obveznom. Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet.

Jeste li time zadovoljni?

Sretan sam što sam na čelu NSK sa svojim suradnicima bio nositeljem cijeloga posla, uz suradnju s Dragutinom Fundom, ravnateljem Hrvatskoga zavoda za norme, u čijoj je ovlasti tumačenje zakonskih regulativa u svezi s ISO-normama.

Norma je stupila na snagu 1. rujna, ali kada ste vi saznali da je vaš zahtjev prihvaćen?

Vijest je stigla 17. lipnja 2008. i donijela je pravo zadovoljstvo svakom Hrvatu koji iole poznaje važnost jezika, logosa, te, kako Heidegger reče – kuće bitka. Riječ je o povijesnom trenutku za hrvatski narod, a pretpostavljam i za srpski. Naši su jezici u dodiru; bliski, ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

Što međunarodno priznanje hrvatskoga jezika sada ukupno donosi?

Uz priznanje jezika, istodobno na važnosti dobiva sva hrvatska pisana baština, koja će se sada lakše prepoznavati kao sastavni dio svjetske kulturne baštine. Hrvatski pisci i znanstvenici bit će prvi put prepoznati kao hrvatski, napokon i na globalnoj razini, a hrvatska knjiga bit će jasno označena u knjižnim fondovima svih svjetskih knjižnica, u bibliografijama, u znanstvenim projektima, u raznim ustanovama, školama i sveučilišnim odjelima, gdje će se napokon moći nesmetano osnivati katedre kroatistike, u dopunskim školama, na znanstvenim, stručnim, upravnim i političkim skupovima, također u oblikovanju sastavnica svekolikoga svjetskog kulturnog nasljeđa. A tu je i nadolazeća integracija u Europsku Uniju. Ne samo u domovini nego i u svijetu, legalno će se razlučivati hrvatska književna i znanstvena baština od baštine drugih južnoslavenskih naroda, a na kroatističkim katedrama diljem svijeta hrvatski će jezik napokon postati prepoznatljiv u svojoj punoći. Neće više biti prešućivane i potirane mnoge razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, a njegova baština pripisivana drugima.

Koliko je to važno za naš kulturni identitet?

Naša pozamašna baština, kako književna tako i znanstvena, po svome hrvatskome nacionalnom identitetu i nasljeđu, mora biti dostupna svakom znatiželjniku u svjetskom kulturnom krajoliku. »Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš, sluguju!« rekao je još u 19. stoljeću Fran Kurelac anticipirajući buduće hrvatske političke prilike. Danas s pravom ističemo da je promicanje hrvatskoga jezika temeljni preduvjet prepoznavanja hrvatskoga kulturnog i znanstvenog stvaralaštva u svjetskim bazama podataka i u fondovima svjetskih knjižnica te se iskreno nadam da ćemo tamo uskoro biti kvalitetno prepoznati. No nitko nema pravo pomisliti kako je priznanjem posao dovršen. Hrvatski se jezik voli znanjem, kojim pristupamo svjetskoj riznici znanja.

Jeste li zadovoljni informiranjem javnosti o projektima koje NSK predstavlja kulturnoj javnosti? Jesu li hrvatski mediji gluhi na činjenicu osamostaljenja hrvatskog jezika?

Odgovorit ću izravno: nisam zadovoljan. Brojni kulturni događaji što ih organizira NSK nailaze na blokadu pa i bojkot nekih naših medija. Tako se prošle godine, na svečanosti predstavljanja novonabavljene prve hrvatske glagoljske početnice iz 1527, koja je jedini cjelovit primjerak u zemlji i jedinstvena knjiga u svijetu, nije pojavila HTV, premda je više puta pozivana. Donesena je tek vijest. Nacionalnu televiziju, dakle javnu televiziju, koju plaća država iz proračuna, ali i televizijski pretplatnici, očito ne zanima taj pisani spomenik nulte kategorije (inače ga je kupio inozemni antikvar uz znatnu potporu hrvatske vlade). Slično je prošlo i obavještavanje javnosti o CENL-u, godišnjoj konferenciji ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica održanoj u Zagrebu rujna 2008, u organizaciji NSK. Riječ je o dosad najvažnijem međunarodnom knjižničarskom sastanku održanu u Hrvatskoj. Unatoč tome, dolazak 45 ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica u Zagreb većini je medija bio posve nezanimljiv.

Osobit događaj, kao što je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, morao bi, prema važnosti za nacionalnu kulturu, biti vijest za prve stranice svih relevantnijih novina i udarnih informativnih emisija elektroničkih medija. To je izostalo, osim nekoliko časnih iznimaka. Novinskom žutilu to nije zanimljivo, za njihove je urednike, očito, samo loša vijest – dobra vijest.

Ipak, netočno bi bilo reći da niste primili privatne čestitke pa i neke političke dopise.

Osobito su poticajne bile čestitke gotovo svih hrvatskih biskupa, mnogih Hrvata iz dijaspore te brojnih profesora i nastavnika hrvatskoga jezika u domovini. Teško je nabrojati sve, no citirat ću ulomak iz pisma što mi ga je uputio Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova i europskih integracija RH: »Dopustite mi čestitati Vama i svim djelatnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice na poduzetim naporima kako bi se na međunarodnoj razini prihvatio novi kod za hrvatski jezik, te ga se prepoznalo u svjetskim bibliografskim bazama podataka. Riječ je o iznimnom postignuću koje će zasigurno pridonijeti daljnjoj promociji kako hrvatskoga jezika tako i hrvatskoga identiteta u cjelini.«

Koja je danas uloga NSK? S kojim ste međunarodnim ustanovama povezani?

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu najvažnija je hrvatska kulturna ustanova. O tome svjedoči njezina nezaobilazna uloga u kreiranju nacionalne zbirke Croatica i svih brojnih zbirki najvažnije nacionalne knjižne građe. Uz knjižničnu obradu ujedno se sustavno provodi program njezine digitalizacije u sklopu projekta Hrvatska kulturna baština. Ipak, najvažnija činjenica postojanja Knjižnice njezini su korisnici. U Knjižnicu se tako 2008. upisalo gotovo dvadeset tisuća korisnika, a što osobito raduje, sjajno je zaživio nov knjižnični program Knjižnica otvorenih vrata – 24 sata. Tom se uslugom prošle godine koristilo oko 27000 korisnika.

NSK je članica najvažnijih europskih i svjetskih knjižničarskih udruga i uživa velik ugled u svijetu. Tolik, da joj je i pripala čast organiziranja konferencije svih ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica. Nažalost, negativna iskustva, ostvarena mahom u propaloj totalitarnoj državi, ostavila su loše tragove u pozicioniranju NSK u nas. Uloga nacionalnih knjižnica u drugim uljuđenim zemljama kudikamo je veća. Ipak, pomaci su očigledni, premda ne možemo biti posve zadovoljni. Postignuti rezultati time su, čini mi se, još važniji.

Javor Novak

Vijenac 391

391 - 26. veljače 2009.

Klikni za povratak