Vijenac 391

Kritika

Ljerka Car Matutinović, Jabuka puno krilo, Privlačica, Vinkovci, 2008.

Dvorac od riječi

Ljerka Car Matutinović, Jabuka puno krilo, Privlačica, Vinkovci, 2008.

Dvorac od riječi

Ljerka Car Matutinović iznimno je svestrana književnica, podjednako uspješno piše poeziju, prozu, razmatra o djelima drugih autora ili pojedinim književnim žanrovima poput, primjerice, pjesme u prozi, te prevodi s talijanskoga jezika. Njezina se svestranost na neki način kao sinegdoha – pars pro toto – iskazuje i u njezinu pjesništvu. Gotovo da možemo zaključiti kako se u Ljerkinoj poeziji pojavljuju sve one misaone i emotivne situacije, svi oni jezični i književni modusi, ukratko, sva ona agregatna stanja književnosti koja karakteriziraju njezin književni opus.

Poezija je to, naime, snažno obilježena dvama polovima. S jedne strane samim lirskim subjektom, dakle, onim glasom koji se autorski upisuje u tekst i usmjerava sadržajnu i izraznu morfologiju pjesme. S druge strane, ne upisuje se samo autorica u tekst, nego na neki način i tekst, na temelju ne uvijek posve dohvatljivih zakonitosti, oblikuje lirskoga subjekta. Riječ je, naime, o tome da ulazeći u same jezične i književne zakonitosti i logiku, i sami na neki način bivamo oblikovani tim zakonitostima. Stoga valja naglasiti da je Ljerkina poezija s jedne strane izrazito osobna, emotivna pa čak i ispovjedna, a s druge strane vrlo često artificijelna, literarna, autoreferencijalno upućujući na funkcioniranje raznolikih književnih konvencija i modusa.

Takav poetski pluralitet osobito je vidljiv u knjizi kao što su izabrane pjesme Ljerke Car Matutinović Jabuka puno krilo, koje su objavljene unutar zanimljivoga i u današnje vrijeme nadasve rijetka projekta Carmen croaticum – stotinu hrvatskih suvremenih pjesnika, u nakladi vinkovačke Privlačice. Takva nam, naime, knjiga omogućuje da dobijemo kompetentan uvid u vrlo raznolike načine Ljerkina poetskoga pisma, i to putem pjesama koje su morfološki i kvalitativno posebno karakteristične za pojedina razdoblja ili, bolje, pojedine moduse njezine poezije. U knjizi Jabuka puno krilo riječ je o pjesmama nastalima u rasponu od gotovo četrdeset godina, tekstovima izabranim iz trinaest od Ljerkinih petnaest dosadašnjih poetskih zbirki te izboru iz njezine najnovije pjesničke produkcije.

U sonetima iz prve autoričine zbirke Vrijeme rastanka (1971) još se očituje stanovito sadržajno nadvladavanje forme. Dominantno je tu izražavanje egzistencijalno mučnih osjećaja koje ponekad većma slijedi logiku emocionalne akumulacije i izravna djelovanja na čitateljevu afektivnost nego što postiže specifično književnim sredstvima posredovane učinke. Počesto je tu posrijedi konstatiranje (najčešće takozvanim genitivnim metaforama) u najblažoj verziji nelagodne, a u najtežem slučaju tragične osobne i općeljudske egzistencije u svijetu bez oslonca iscjeljenja. U opisivanju egzistencijalnih situacija, bolje rečeno, jedne te iste stalne sartrovske mučnine, Ljerka se ovdje koristi mnogim apstraktnim imenicama koje, u razlogaški maniriziranoj sumornoj atmosferi, još ne omogućuju punu formalnu sonetnu funkcionalnost.

Dok se u pjesmama iz svoje druge zbirke Trudno kao dažd (1976) utječe slobodnome stihu, nevezanim formama te kontrastu između sadašnje otuđenosti i iskonske punine u maritimnoj i općeprirodnoj slikovitosti, u zbirci Odiljat se (1983) ponovno prevladavaju soneti. U njima kao da se istodobno dogodilo formalno i sadržajno usložnjavanje te svojevrsna izražajna i priopćajna punina. Presudno je tu otkriće lirskoga objekta koji, kao drugi pol značenjskoga okupljanja, omogućuje implicitnu dijalošku intonaciju poetskoga govora namjesto dotadašnjega statičnog ponavljanja jedne te iste egzistencijalne mučnine. To će otkriće blagotvorno djelovati ne samo na dotad neslućeno obogaćenje i raznolikost emotivnoga kolorita koji se razlijeva Ljerkinim pjesmama nego i na shvaćanje da se značenjsko usložnjavanje može postići jednako tematskom raznolikošću kao i neslućenim mogućnostima literarne igre. Od tada zapravo Ljerka u potpunosti postavlja ljubav te slatke, gorke i ironijske igre oko nje u samo središte svoje poezije, a slično bi se moglo reći za njezinu prozu.

Druga velika dionica Ljerkina pjesništva njezini su čakavski stihovi (u ovoj knjizi zastupljeni stihovima uglavnom iz knjiga Kanat slaji od meda iz 1987, Čakavske versade iz 1993. i Meštrija iz 2007) po kojima je zasigurno jedna od najboljih pjesnikinja na tome našem narječju. Premda razmjerno tradicionalne u motivskome repertoaru, te su pjesme posebno vrijedne jer se u njima postiže osobita prisnost i autentičnost čakavskoga, u prvome redu primorskoga, mikrokozmosa. Emotivna idealizacija djetinjstva, toplina roditeljskoga doma, blaga ljepota crikveničkoga zavičaja, spretno i živo evocirane (ne)zgode iz djetinjega i mladenačkog života samo su neke od predmetno-tematskih vrijednosti te poezije, a osobita spontanost, plastični izraz i naglašena zvučnost obilježavaju pak okretnu Ljerkinu čakavicu.

U posljednjih dvadesetak godina Ljerka pak, u sonetima i u slobodnome stihu, ispisuje stihove u kojima se na sretan način prožimlju životno iskustvo, zrela refleksija, bogata emocionalnost s različitim tonalitetima (toplina, ljutnja, ironija, šala, senzualnost), poetsko reagiranje na najčešće sumračnu realnost te suvereno vladanje različitim oblicima pjesničkoga izraza (od klasičnijih soneta do onih koji se poigravaju sonetnim oblikom, duljih stihova i pjesama koje se razvijaju u obliku ljubavnoga dijaloga s nekim zamišljenim ti, do jednostavna, pročišćena, gotovo gnomičkog izraza u, primjerice, tekstovima iz knjige Versi o nepotrošivoj ljubavi iz 2005).

Ljerka, međutim, kao da se i u toj raznolikosti najbolje osjeća u svijetu intime koji, kao dragocjen i zatvoren vrt, ograđuje od opore stvarnosne proze i zamata ga u srednjovjekovno-dvorjaničku, renesansno-ljuvenu ili arhetipsko-bajkovitu motiviku. Taj svojevrstan pjesnički toranj bjelokosni danas je pak na začudan način i angažiran, naime, pokazuje se kao neka, makar na prvi pogled i eskapistička, kontrakultura općem razljuđivanju koje, dezintegrirajući čovjeka, nastoji ubrati što veću tržišnu dobit na njegovim patologiziranim krhotinama. Takvu pak dezintegraciju nije nikada mogao dopustiti Ljerkin snažni lirski objekt, koji je u njezinoj poeziji i preduvjet za držanje lirske strukture na okupu i za mogućnost uspješna izražavanja u međusobno vrlo različitim pjesničkim oblicima. Taj je lirski objekt nezamjenjivim osobnim pečatom jasno obilježio sve pjesme u izabranim pjes-mama Ljerke Car Matutinović Jabuka puno krilo pa ih doista možemo čitati ne samo kao raznolike književne moduse nego i kao moduse iznimno plodna književnog i ljudskog života.

Davor Šalat

Vijenac 391

391 - 26. veljače 2009. | Arhiva

Klikni za povratak