Vijenac 390

Likovne umjetnosti

Apel kulturnoj javnosti

Rušenje kiparske radionice Ivana Meštrovića

Apel kulturnoj javnosti

Rušenje kiparske radionice Ivana Meštrovića


Ivan Meštrović u svojoj radionici


Potaknut neselektivnim i nekompetentnim tekstovima sporadično objavljivanima u hrvatskim tiskovinama, u kojima se iznosi niz površnih osvrta na kiparsku radionicu Ivana Meštrovića, što se nalazi u neposrednoj blizini ulaza u Galeriju Meštrović u Splitu, osjećam profesionalnu dužnost reagirati. Javnosti je nužno podastrijeti podatke o radionici Ivana Meštrovića kako bi se uvidjelo da je značenje problematike znatno šire od onoga koje se po tiskovinama predlaže, a isključivo je u znaku međusobna prozivanja tko je komu i za koliko novca kiparski atelje prodao. Time se, sasvim sigurno, žarište pozornosti skreće s temeljna pitanja: je li moguće da će se kiparska radionica Ivana Meštrovića srušiti?

Pišući ovaj tekst koristio sam se iskustvom stečenim na poziciji negdašnjega kustosa Galerije Meštrović, kada sam veći dio profesionalne pažnje usredotočio upravo na opus Ivana Meštrovića. Stoga tvrdim da taj objekt, važan zbog svoje povijesti i asocijacije uz neprijeporno veliko ime povijesti kiparstva 20. stoljeća, a konačno i zbog svoje prostorne dispozicije i zanimljiva smještaja, treba zaštititi, obnoviti te privesti primjerenoj svrsi, ma u čijem se vlasništvu nalazio! Krenuo bih redom. Još danas sačuvanu radionicu Ivana Meštrovića nužno je promatrati u sklopu vile Ivana Meštrovića (današnje Galerije Meštrović), čija je gradnja započela već 1928, kada se gradi južni ogradni zid prema nacrtima splitskog arhitekta Fabjana Kaliterne. Termin ateljea odnosno mjesta uobličavanja umjetničkih impulsa i zamisli duboko je ukorijenjen na području Meštrovićeva zemljišta na Mejama te ga ne bi trebalo olako shvaćati, a kamoli u potpunosti ignorirati. Tako je već u prvoj fazi izgradnje, u prizemlju istočnoga dijela vile, umjetnik predvidio radnu sobu. U kronološkom slijedu, završetkom gradnje vile, atelje će biti rezerviran za obradu drva i crtaonicu (taj dio danas je u funkciji izložbenoga prostora Galerije Meštrović!).

U sljedećoj etapi gradnje Meštrović započinje izvedbu pomoćne radionice za modeliranje gline, kao samostalna objekta, u sklopu vrta. Njegova gradnja finalizirana je 1934. Izvedbu tog objekta Meštrović je povjerio ing. Feliksu Špercu i graditelju Marinu Marasoviću (i taj je prostor danas u funkciji izložbenog prostora!). Tijekom 1935. pažnja je, međutim, preusmjerena na gradnju radionica za klesanje karijatida za spomenik Neznanom junaku na Avali. Gradnja radionica, koju financira Uprava dvora, odvija se na zemljištu uz more u vlasništvu Ivana Meštrovića, nadomak glavnom ulazu u kompleks njegove vile. Riječ je o jednostavnim objektima od kojih je jedan izveden od opeke s jednostavnom žbukom s jednostrešnim salonitnim krovom i drugi drveni, izgrađen nekoliko mjeseci poslije, koji je uklonjen po dovršetku radova. Prvosagrađena radionica, uz kasnije preinake, sačuvana je sve do danas, kada postaje predmetom glasnih rasprava. Vrlo često se navodi kako je riječ o dvokatnu objektu, no zapravo se radi o jednokatnom visokom objektu ateljerskog tipa koji u unutrašnjosti, uz istočni zid, ima organiziranu galeriju. U njemu se odvijala funkcija klesanja u kamenu. Gradnju radionice za klesanje karijatida za spomenik Neznanom junaku na Avali kipar je također povjerio Tehničkoj poslovnici i građevnom poduzeću Šperac–Marasović. Valja napomenuti kako se gipsani modeli karijatida danas čuvaju u Galeriji Meštrović čineći tako pridruženu referenciju tom objektu.

Praktičnost smještaja, kao i volja autora da nadzire rad klesara na vlastitu spomeničkom projektu, nagnala je Meštrovića da sagradi tu kiparsku radionicu u neposrednoj blizini svoje vile, te da se sam angažira oko njezine izgradnje. Ipak, osim što je u njemu djelovao Ivan Meštrović, prostor je poslužio i Andriji Krstuloviću, važnomu splitskom kiparu i Meštroviću dragu suradniku, da u njemu oblikuje svoje radove održavajući tako kontinuitet kiparskoga života u njemu. Već 1948. Meštrović piše Krstuloviću da se može koristiti njegovim ateljeom u Splitu, što je ovaj i činio do smrti. Osim svojih djela, među kojima spomenimo tek prepoznatljivi lik Pravde smješten pred zgradu splitskoga suda, u tom je ateljeu Krstulović nastavio klesati i djela Ivana Meštrovića, od kojih je možda najmonumentalniji Njegošev lik, što ga je Meštrović u sadri bio poslao iz Amerike. Unižavati prostor nepristojnom opaskom kako su tek Meštrovićevi radnici tamo klesali, ali ne i sam Meštrović, odaje nesenzibiliziranost njezina autora na kiparski proces kao i nedostatnu informiranost o kiparu-suradniku i „pukom radniku“!

Osim što tematski nadopunjuje ostale radne prostore sačuvane u Galeriji Meštrović, ta kiparska radionica zanimljiva je i iz jednoga drugog gledišta. Gradnja i namjena objekta »za klesanje u kamenu« jedinstvene su u kontekstu gradnji tridesetih godina prošloga stoljeća u Splitu. Naime, potrebno je postaviti pitanje koliko je objekata ovakve namjene podizano u tom razdoblju u Splitu. Kiparski ateljei takva tipa sasvim izostaju! U budućim valorizacijama značaja graditelja Feliksa Šperca i Marina Marasovića, kako u kontekstu suradnje s Meštrovićem, tako i u širem kontekstu graditeljstva na području grada Splita, i taj će objekt moći poslužiti potpunijem sagledavanju njihove aktivnosti.

Navedeni argumenti posve su dostatni da se napravi revizija statusa objekta. Apeliram stoga da se rasprava podigne na razinu obaviještenih stručnjaka kako bi se kompetentno razgovaralo o zaštiti kiparske radionice Ivana Meštrovića kao dijela kulturnog nasljeđa! Standard informacija koje su plasirane javnosti istovjetan je učestaloj praksi citiranja Wikipedije, koja zamagljuje granicu profesionalizma i amaterizma. Takav diskurs valjalo bi u ovom slučaju potpuno zanemariti jer odražava neodgovornu tendenciju rušenja objekta zasićena memorijom i jedinstvena pojavom.

Ovom prigodom upozorio bih na paradoks koji umnogome govori o poziciji struke povjesničara umjetnosti u suvremenom društvu. Naime, potkraj 2008, u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a u kontekstu izložbe vezane uz gradnju crkve Gospe od anđela ili popularno nazvana Mauzoleja obitelji Račić, izvedena je rekonstrukcija kiparske radionice. Prostor je bio ispunjen borovim iglicama kako bi se pridonijelo sinestezijskom ugođaju mjesta gdje nastaju Meštrovićeva djela. Kako nazvati današnje raspre o preživljavanju slične kiparske radionice Ivana Meštrovića negoli ironijom! Valja se zapitati može li radionica Ivana Meštrovića, ili točnije aluzija na nju, opstati samo u artificijelnu izložbenom prostoru, ali ne u obliku vitalna objekta sačuvana in situ? Slično je i sa strukom povjesničara umjetnosti: pronalazi li ona smisao isključivo u hermetičnu prostoru muzeja i srodnim ustanovama, no ne i u procesu predlaganja rješenja na vitalne probleme usko vezane uz predmete njezina interesa, a da ne govorimo šire? Može li struka ignorirati problem nastao uz kiparsku radionicu Ivana Meštrovića i javnosti ne iskazati nedvosmisleno stajalište razbijajući tako stereotip o današnjem vremenu kao nemarnu baštiniku?

Ponovio bih stoga poziciju koju je potrebno zauzeti kada se govori o zaštiti kiparske radionice Ivana Meštrovića: ona je neprijeporna sastavnica kiparova kompleksa u Splitu, koji prepoznajemo kao dio hrvatskoga kulturnog identiteta, a nalazi se neposredno pred ulazom u muzej koji je gradio, državi darovao i umjetninama ispunio taj isti autor, Ivan Meštrović!

Sapienti sat!


Dalibor Prančević

Vijenac 390

390 - 12. veljače 2009. | Arhiva

Klikni za povratak