Vijenac 390

Književnost, Naslovnica, Ogled

LIK I DJELO Borisa Tadića, predsjednika srbije – NOMINIRANOG ZA EUROPSKOG POLITIČARA GODINE

Nagrada za troprstaša

LIK I DJELO Borisa Tadića, predsjednika srbije – NOMINIRANOG ZA EUROPSKOG POLITIČARA GODINE

Nagrada za troprstaša


Boris Tadić i ministar Vuk Jeremić u Pekingu


»Ja kao predsjednik Srbije«, to će uvijek na javnom mjestu, bilo u nekom TV-intervjuu ili u razgovoru s građanima, istaknuti Boris Nejaki, kako duhoviti Srbi ironično zovu Tadića Borisa, koji doista jest predsjednik Srbije, aludirajući na blijedu i nesposobnu figuru srpske povijesti Uroša Nejakog, jedinca cara Dušana, njegova suvladara i nasljednika (1356), s kojim počinje raspad Dušanova carstva, a Mavro Orbin opisuje ga kao ljepotana napuhana i prazna, koji je ubrzo pokazao da ne vrijedi lule duhana. Tadić Boris (»ja kao srpski predsjednik«), tako nejak i prazan, nominiran je u belgijskom tjedniku European Voice među šest vodećih europskih političara u 2008. godini, jer je svoju zemlju približio Europskoj Uniji i Karadžića izručio Haaškom tribunalu, premda su oba ta argumenta u najmanju ruku dvojbena. Naravno, titulu najboljega odnio je francuski predsjednik Nikolica Sarki (Nicolas Sarkozy), tako da je Boris Nejaki izvisio, ali barem se o njemu govorilo. Ne bavim se sumnjivim kriterijima po kojima se ubacio u to društvo, niti bih o njemu promijenio mišljenje čak i da je tukao Sarkija ili njemačkog ministra okoliša, koji je također bio u užem izboru, nego ću se vratiti u ljetno doba Olimpijade u Pekingu i hapšenja masovnog ubojice Karadžića u Beogradu, te kakvu je ulogu u tim događajima imao Boris Nejaki.

U onih nekoliko dana medijske ludnice oko hapšenja i demaskiranja dr. Radovana Karadžića, srbijanski predsjednik Tadić Boris bješe se bome ukenjao i nekamo utekao, zavukao se u jednu od onih Kusturičinih mišjih rupa (»Gdje ste danas kad se brani Kosovo, izađite iz mišjih rupa«, urlao je s bine Kusturica na Koštuničinu mitingu protiv slobode Kosova, dok mu je rulja uzvraćala »Emire, Srbine«), da bi se nakon nekoliko dana pojavio na nekom gradilištu, uzrujan, napukla glasa, hineći kuraž i odlučnost, ali ta je blijeda figura teško mogla prikriti strah, unatoč naprezanju da ostavi dojam smirena predsjednika koji zna što čini i koji drži konce u svojim rukama. Zašto se Tadić Boris, srbijanski predsjednik, bješe prepao? Zato što ga o hapšenju ratnog zločinca nitko nije pitao, niti je o tome išta znao, a javljeno mu je tek onda kad je vijest otišla u svijet, pa ga je samo zapalo da vadi kestenje iz vatre. Nije više ništa mogao učiniti, nije mogao zataškati ono u čemu i nije sudjelovao, nije čak ni farsa uspjela, sve se brzo odvijalo, a iz maškare jurodiva izronio je lik ratnog zločinca brže nego što je to očekivao srbijanski predsjednik Tadić Boris.


Skrio se u mišju rupu pred radikalima


I umjesto da hrabro, muški, izađe pred svoju raju i odrješito lupne šakom o stol i kaže da će svakoga tko je počinio ratni zločin sustići pravedna kazna, on se sakrije u mišju rupu i ondje smišlja kako da i žrtve uključi u „ravnotežu krivnje“. I umjesto da, kao pravi političar, slaže i obznani kako se pripremala akcija hvatanja zlikovca, on se pritajio u mišjoj rupi, a njegov ministar policije izjavljuje da su mu ruke čiste glede uhićenja bjegunca s tjeralice. Mogao je Tadić Boris nešto naučiti od hrvatskoga političara Vladimira Šeksa, koji je kao predsjednik Sabora točno izložio strategiju hapšenja generala Gotovine i sažeo je u četiri riječi: locirati, identificirati, uhititi, transferirati. I nije zbog toga njegova stranka HDZ izgubila izbore; štoviše, dobila ih je i čak uništila vlastito ekstremno krilo, a bogme i Hrvatsku stranku prava. Ako je Tadić Boris bio zatečen i ulovljen u stupicu svoje neodređene politike, imao je zgodnu priliku odigrati ulogu velikog meštra i preuzeti zasluge za hapšenje masovnog ubojice, a onda kad su ga radikali i njihova rulja na „svesrpskom skupu“ prozivali kao izdajnika, morao im je odbrusiti i začepiti usta: »Ako je hapšenje ratnog zločinca izdaja, onda sam ja izdajnik.«

On se morao suprotstaviti svojim sunarodnjacima koji su hvalili i još hvale Karadžićeve zločine kao ispravnu politiku, kao ljubav prema svom narodu, i otresito, otvoreno reći: »Ako je to ljubav prema svome rodu, onda ja svojega roda ne ljubim.« On se morao pozvati na optužnicu Međunarodnog suda i svome narodu, ako mu je stalo do njega i uopće do istine, predočiti impresivni popis Karadžićevih zlodjela. Čak se mogao kao vizionar, kao drski državnik, oglušiti na onaj već ofucani oprez da se nitko ne proglašava krivim dok se krivnja ne dokaže, vidjeti dalje od drugih i reći prije presude, pa neka se pravnici nose sa svojim paragrafima, nadigravanjima i obranama: »Meni nitko, nikakav Međunarodni sud, nikakvo anglosaksonsko pravo, ne treba otvarati oči da bih vidio grobove što ih je Karadžić posijao po Bosni. Meni je kao predsjedniku države koja je sva zla u Bosni vojno i politički podržavala, a čije sam nasljeđe odbacio i otvorio novu stranicu političke kulture, odričući se čak i vlastitog oca i njegova prijatelja mog omiljenog književnika – dakle, gospodo, prije ikakva procesa i presude, meni je sve jasno, jer ja i jesam predsjednik zato što vidim dalje i znam više, znam svako ime na onom strašnom popisu od 7109 ubijenih Srebrničana, i to abecednim redom počev od Abdurahmanovića Hajrudina do Živalja Alije.« Ali ne, on to nije u stanju učiniti, za takvo što treba imati muda. Čim je izmilio iz mišje rupe, on se počeo natjecati s ruljom u odanosti svome rodu, ugađati joj i prozivati omražene susjede da se i oni ispričaju za svoje zločine. Zašto je to zaiskao u tom času straha i drhtanja? Zato da bi ga zavoljeli veći ljubavnici svog naroda nego što je on sam. Ali nema toga udvaranja Tadića Borisa koje bi radikali, njegovi rivali, popušili; nema toga plača o sudbini svog naroda iz njegova grla koje bi ih ganulo. I onda, zašto to čini i povlači besmislene poteze? Zato što nema nikakve političke vizije. I zato što je njegova politika uskogrudna i nacionalistička. Jer on nije hrabar ni mudar da bi mijenjao loše običaje i navade svog naroda, nego nastavlja da mu kadi i povlađuje, da osluškuje radikalnu rulju i zataškava slabosti plutajući na vlasti uz podršku već glasovite i dalekovide europske politike koja ima u vidu da u Srbiji uvijek može na vlast doći gori.


Dvije kokošje noge


Šajkača i Boris Tadić


I onda, nakon toga spektakularnoga hapšenja, Tadić Boris više ne može ništa od izvedenoga zanijekati, pa je morao prihvatiti, kako bi Srđa Popović rekao »vruć krompir«, identificirati Karadžića i transferirati ga, iako ga nije locirao ni uhitio. I kako će se zbog toga predsjednik srbijanski opravdati? Tako što će sada dokazivati da je veliki rodoljub, veći od onih koji su mu taj krumpir u ruke uvalili, veći od uhićenog, veći od bilo kojeg zločinca koji je dizao tri prsta na bosanskim i hrvatskim ratištima. Kako će to Tadić Boris dokazati? Tako što će kao srbijanski predsjednik otputovati na svečanost otvaranja Olimpijade u Pekingu i ondje pozdraviti sportaše svoje zemlje s tri uzdignuta i raširena prsta. To je izveo veselo i razdragano da bi cio svijet vidio kako to Srbin radi, ali je ipak odstupio od uobičajenog općenja s tri prsta jedne ruke, pa je visoko podigao obje ruke i raširio po tri prsta na svakoj (jedan moj prijatelj ta razmaknuta tri prsta naziva kokošjom nogom). Zašto je prokušani simbol malo nadogradio i oneobičio ga? Je li zato što kokoš ima dvije noge? Ne, ne vjerujem. Nije u tom času razmišljao o vizualnom dojmu svojih uzdignutih ruku, niti je znao da taj prepoznatljivi znak moj prijatelj naziva kokošjom nogom, nego naprosto nije odolio navali rodoljubnih emocija, ponijelo ga srce. Ali zašto obje ruke, zašto ne samo jedna s tri prsta, kako je već simbol definiran u novijoj srpskoj ikonografiji? Možda mu se učinilo nekako nedostatnim da on kao državnik pozdravi samo jednom rukom i s tri prsta; možda je povjerovao da on jedan vrijedi za dvojicu. Možda je podizanjem dvije ruke htio poništiti ili barem umanjiti značenje simbola u masakrima, relativizirati ga, a ne udvostručiti njegovu snagu. Možda je to učinio baš zato da bi se razlikovao od Arkana i da mu sutra nitko ne bi mogao reći kako se u Pekingu šepirio s tri uzdignuta prsta, pa ih je pokazao šest; tri na jednoj ruci i tri na drugoj. (Pokraj njega stajao je neki dečko koji se predstavlja kao ministar vanjskih poslova; držao je u početku stisnutu šaku, a potom je i on podigao kokošju nogu i pokazao da slijedi svog predsjednika.)

Nije mu bilo dovoljno što se tim simbolom pozvao na mračno razdoblje srpske povijesti i pokazao kako u svojoj demokratskoj i proeuropskoj politici ne želi mijenjati utemeljene modele, pa je Tadić Boris sve više teorijski obrazlagao znatiželjnim Kinezima kako je to stari srpski simbol Svetog Trojstva, kako se u srpskom narodu odvajkada tako pozdravljalo i s tri prsta molilo za opstanak, za Božju pomoć, za koru kruha. Začas su se oko njega sjatili znatiželjnici da bi s predsjedničke visine čuli tumačenje toga čudnog i neobičnog pozdrava koji se ravnopravno primjenjuje na svim svečanostima bilo da su humane, vjerske, obredne ili ratničke. Pod tim simbolom ravnopravno se moli i kolje.


Bushova znatiželja


Prolazeći pokraj srbijanskog predsjednika nakratko je zastao Bush i stidljivo ga upitao, jer nije baš u tim religijskim stvarima potkovan: »Imaju li drugi kršćanski narodi to Sveto Trojstvo ili je to povlastica samo srpskog naroda?« Otresito, briljantno, sažeto izlaže Tadić Boris svoja znanja američkom predsjedniku i njegovim tjelohraniteljima, zadržava ih na tribini i objašnjava kako se u svim religijama susreću trojstva, trijade, triniteti, ali samo u kršćanstvu imaju precizne obrasce Trojstva kao dogme o jednom Bogu u tri osobe, a u pravoslavlju prenaglašava se jedinstvo, pokatkad na štetu različitosti, »pa kad mi pozdravljamo svijet s tri razmaknuta prsta desne ruke, želimo istaknuti našu spremnost da se sjedinimo s drugima, jer uvijek nas barem tri stvari spajaju«. Trapavo, kako to često čini, Bush se obraća srbijanskom predsjedniku: »Koliko ja znam, i Rusi su pravoslavni, ali njihovi tenkisti ne pokazuju tri prsta dok ulaze u Gruziju, a vaši su zemljaci, gospon predsjedniče, baš sam jednom gledao na telki, podizali tri prsta dok su na tenkovima ulazili u Vukovar.« »Mi smo u simbolici jači od Rusa«, osorno je odbrusio srbijanski predsjednik Tadić Boris. Tako se završila kratka rasprava na tribinama u Pekingu, prenose neke svjetske agencije, pa ipak je Tadić Boris obmanuo Busha i njegove tjelohranitelje, jer je prešutio da su tri uzdignuta prsta također bila i nacistički simbol, znak prisege i odanosti Trećem Reichu (vidi naslovnu stranicu ustaškoga glasila Hrvatski narod od 11. travnja 1941, na kojoj poglavnik Ante Pavelić, dok čita tekst prisege da će njegova država biti vjerna Trećem Reichu, drži podignuta tri prsta).

Negdje s početka devedesetih godina prošlog stoljeća taj simbol uvodi u politiku Vuk Drašković, ali ne vjerujem da ga je preuzeo od nacista ili ustaša, nego ga je vjerojatno povuklo njegovo površno poznavanje religije, vidio je to na nekoj ikoni, upalilo je u vremenu smjene simbola, tako da su tri prsta ubrzo postala borbeni znak novoga srpskog nacizma koji se zadržao i do danas, do Pekinga i Tadića Borisa, koji obznanjuje da je taj novokomponirani simbol istodobno i obilježje srpskog identiteta. Pa ako Tadić Boris nema ničim drugim dokazati da je Srbin nego tom kokošjom nogom, makar ona bila i Sveto Trojstvo, onda je njegovo srpstvo prazno i nakazno, a nadasve gubitničko, jer pod vlašću ta tri prsta bome je sve propalo, pa je to na kraju balade ispao simbol svih srpskih poraza.


Šupalj političar


Ako sam se domaloprije zeru rugao i s ironijom dotaknuo tu akciju Tadićevu na tribinama u Pekingu, sada ću bez zavitlavanja reći da mi je svejedno što se vratio simbolu gubitničke ideologije, ima pravo na to, demokrat je i državnik, ali ono što je najgore jest to da je pokazao loš ukus i da se razotkrio kao neozbiljan i na vr’ glave šupalj političar. Bila je to zapravo jeftina provokacija nasmrt preplašena rodoljuba. Iza te dvije uzdignute kokošje noge ne skriva se nikakva simbolika, tu nema ničega okultnog, ničega tajnovitog, niti je ikakve frke oko toga bilo, osim što su se prestravili oni kojima su ta tri prsta odnijela živote njihovih najmilijih. Bože, ako to čine proeuropski Srbi, što li nas tek očekuje od onih drugih? Poruka koju je Tadić Boris otposlao s tih tribina neukusna je, imitatorska, jer svaki razuman i pametan čovjek s gađenjem bi odbacio ono što su rabili nacisti. I ono što je najgore, taj potez, takav način komunikacije, izričito ukazuje da se svaka srpska politika zasniva na rodoljublju, unatoč tomu što se normalni svijet čudi zašto je rodoljublje uvijek upitno, i zašto se mora uvijek dokazivati na vulgaran način. Zašto rulja diktira takvu politiku da moraš stalno isticati da si Srbin kad se već zna da jesi? I Tadiću je Borisu jasno da se velika većina onoga dobrog i pitomog srbijanskog svijeta gnuša toga općenja s tri prsta, pa ipak to čini misleći da će radikalnu rulju tako kupiti. A ona mu se u lice smije, naziva ga folirantom i još više prezire. Agonija srpskoga društva potrajat će dok god je rodoljublje srž politike. Tko god se da uvući u rodoljubne spletke, ide na mlin onih kojima agonija odgovara i koji se najbolje snalaze u rastrojenu i nestabilnu društvu. Hoće li se ikad pojaviti neki srpski političar koji će reći: »Rodoljublje se podrazumijeva i tu je točka«

To da se srbijanski predsjednik našao među šest kandidata za izbor političkoga mistera cijele Europe izaziva nelagodu. Istina, nije osvojio titulu, čak ni za fotogeničnost, ali već i to da se našao u užem izboru jest nagrada troprstašu i podrška njegovu pokazivanju tri prsta koja je upravo on, miljenik European Voicea, morao odbaciti na smetlište povijesti kao krvavi simbol pod čijim su trojstvom umirali nevini Hrvati, Bošnjaci i Albanci. Oni koji su izabrali Borisa Nejakog u uži izbor za facu godine, morali su ga nakon te geste, ako već ne kuže politiku, diskvalificirati iz estetskih razloga, jer je ružno i sumanuto djelovao čovjek na tribinama u Pekingu koji jedini u toj masi euforično skače, podiže obje ruke i pokazuje tri prsta iliti dvije kokošje noge, tako da se nametalo logično pitanje: »Na čemu je taj tip?«


Mirko Kovač

Vijenac 390

390 - 12. veljače 2009. | Arhiva

Klikni za povratak