Vijenac 390

Znanost

Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme. Knjiga IX. Studije i građa. Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od Sv. Jelene & Dosje Zrinski mauzolej, Matica hrvatska, Čakovec, 2008.

Novi prilog sjevernohrvatskim temama

Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme. Knjiga IX. Studije i građa. Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od Sv. Jelene & Dosje Zrinski mauzolej, Matica hrvatska, Čakovec, 2008.

Novi prilog sjevernohrvatskim temama


slika


U izdanju Matice hrvatske Čakovec objavljena je deveta knjiga u nizu Sjevernohrvatske teme poznatoga hrvatskog književnog povjesničara, slavista, književnika i cijenjenoga člana MH Zvonimira Bartolića. U posljednjem je djelu Bartolić javnosti predstavio memoare podmaršala baruna Vinka Kneževića od Sv. Jelene te problematiku vezanu uz uništavanje i pokušaj očuvanja mauzoleja obitelji Zrinski. Prvi knjige dio klasična je znanstvena obrada primarnog povijesnog izvora, dok drugi dio donosi obilje dvojbi i prijepora, ali potkrijepljenih navođenjem i preslikom izvornih dokumenta, koji zbog vremenske distance dobivaju značenje povijesnih vrela.

Podmaršal Vinko Knežević memoare je napisao njemačkim jezikom pod naslovom Biographie der Famillie Knexevich. Godina njihova nastanka nije poznata jer autor nije unio dataciju. Bartolić pretpostavlja da su pisani nakon barunova umirovljenja, što znači nakon 1. svibnja 1812, odnosno 10. studenoga 1815, kada je barun nakon reaktiviranja definitivno otišao u mirovinu. Kneževići su starodavno ličko plemstvo, podrijetlom iz hercegovačkog mjesta Broćno (Brotnjo) u blizini Čitluka. Izvorno prezime bilo im je Krušević, a mnogi su bili visoki časnici Habsburške krune. Barun Vinko, autor Memoara, rođen je u Gračacu, 30. studenoga 1755, a umro je u Svetoj Jeleni, 11. ožujka 1832. Obitelj je u zamjenu za posjede koje je uzelo Vrhovno vojno zapovjedništvo 1802. dobila posjede Sveta Jelena, Štrigova, Šenkovec, Mačkovec, Zasad i Knezovec u Međimurju.

Ugledni austrijski visoki časnik, barun Vinko Knežević je prigodom imenovanja za potkapetana Hrvatske 19. siječnja 1809. Vinko Knežević se u Hrvatskom državnom saboru kratkim govorom zahvalio na hrvatskom jeziku. Taj hrvatski govor izrečen u Saboru bio je čak prije Vramčeva poziva svećenstvu (1813), prije Mihanovićeve Reči hasnovite (1815), Štoosova Kipa domovine (1831), Draškovićeve Disertacije (1832), Kundekove Reči jezika narodnoga (1832), Derkosova Geniusa Patriae (1832).

Nakon predstavljanja memoara podmaršala Kneževića, Bartolić objavljuje vlastitu studiju Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od Sv. Jelene u kojoj analizira to povijesno vrelo, stavlja ga u vrijeme i prostor, navodi komparativnu literaturu, u tekst uključuje faksimile izvornih tekstova, te fotodokumentarni materijal, piše genealogiju obitelji Knežević, te donosi fotografije obiteljskih grbova i ordena.

Drugi dio knjige, Samostan Sv. Jelene u vremenu i nevremenu, studija je o pavlinskom samostanu u Svetoj Jeleni, koji djeluje od 1336. do 1786. Tamo su se 1700. sastali hrvatski međimurski župnici i izdali izjavu, kojom su se odlučno suprotstavili mađarizaciji koja je prijetila cijelom ovdašnjem hrvatskom etnosu: »Mi podpisani ravnatelji župnih crkvi čitavog otoka (Međimurja, op. a.) (...) – na poziv časnih otaca Hrvata reda sv. Pavla pustinjaka, koji se nalaze u samostanu čakovečkom (tj. u S. Jeleni kod Čakovca) – na svećeničku našu vjeru ovime očitujemo, svjedočimo i potvrđujemo: da je u cielom kotaru spomenutoga otoka dravsko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski i općenit, toli glede zajedničke (javne) porabe, koli glede obavljanja sakramenta pokore i ženitbe, te glede proviedanja božje rieči puku.«

Car Josip II. 1786. naređuje raspuštanje pavlinskog reda i zatvaranje njihovih samostana, školskih i kulturnih ustanova. Kulturno blago koje su stoljećima skupljali redovnici zaplijenjeno je, oduzeto hrvatskom narodu, a samostani su opljačkani. Zatvoreno je pavlinsko sveučilište u Lepoglavi i ostale redovničke škole. Od 1786. počinje i propadanje samostana u Sv. Jeleni, njegovo pustošenje te napokon i uništenje.

Za nacionalnu povijest važno je to što su vlasnici Međimurja 1546. postali Zrinski, koji su to bili sve do 1671. Nikola Zrinski 1561. podiže uz samostansku crkvu obiteljski mauzolej. U njemu su pokopani: Katarina Frankopan Zrinski, prva žena Nikole Zrinskog Sigetskog, zatim glava Nikole nakon Sigetske bitke, te svi Zrinski do 1670. Tijekom postojanja obiju Jugoslavija mauzolej je uništen. O sudbini mauzoleja autor piše u dodatku knjige, pod naslovom Dosje Zrinski mauzolej navodeći da se na toliko važnu mjestu nalazilo gnojište! Bartolić podastire preslik dokumenata koji svjedoče o naporima da se to mjesto obilježi i sačuva, ali i o otporu, nerazumijevanju, pa i otvorenoj opstrukciji. U ta nastojanja uložio je mnogo znanja, entuzijazma, dobronamjernosti, rodoljublja, zdravlja i sam Bartolić, kao predsjednik čakovečkog ogranka Matice hrvatske. Posljednji su dio knjige slikopisni »prilozi«, zatim kazalo imena i pojmova, te sažetak na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Knjiga Sjevernohrvatske teme. Knjiga IX. Studije i građa. Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od Sv. Jelene & Dosje Zrinski mauzolej vrijedan je prinos, kako lokalnoj, tako i nacionalnoj političkoj, vojnoj i kulturnoj povijesti. Uz to, u dijelu koji nas suočava s maćuhinskim odnosom prema povijesnom nasljeđu ova je knjiga poučna i poticajna.


Đuro Vidmarović

Vijenac 390

390 - 12. veljače 2009.

Klikni za povratak