Vijenac 390

Zadnja stranica

recepcija hrvatske prozne produkcije

Hrvatska neknjiževnost

recepcija hrvatske prozne produkcije

Hrvatska neknjiževnost


Ne-ja (non-ego): bilo što

ili sve što nije ego.(iz grčke filozofske tradicije)

Dobra je provokacija

da otrijezni se nacija.(bosanska narodna)

Ivo Andrić


Jeste li se, gledajući kakav prijenos vrhunskoga natjecanja u kojemu briljiraju (i) naši sportaši, zapitali hvale li strani komentatori Ivana Balića ili Ivicu Kostelića s podjednakim objektivnim divljenjem kakvim naši sportski novinari obasiplju Nikolu Karabatića ili Bennyja Reicha?

Jeste li se ikad zapitali drži li europska i svjetska javnost da su Marulić ili Držić, ili Klović ili Krleža, doista tako važni za europsku i svjetsku kulturu kao što mi uglavnom s pravom držimo da jesu?

Jeste li se ikad zapitali jesu li međunarodni uspjesi hrvatskih književnika uistinu tako sjajno odjeknuli u europskoj i svjetskoj javnosti kako je to u nas predočeno?

Pitanja su tri i sva su bitno različita. Kao i odgovori. Kao i zaključci.


Boba Matić-Kovač, Tin Ujević


Sport i zort

Prvo: o našim vrhunskim sportašima na stranim se televizijama obično ne govori tako pozitivno kao što se u nas govori o stranim sportskim herojima. Ali to je problem stranaca, a ne nas, jer vrhunski rezultati objektivno su mjerljivi i uglavnom neupitni.

Drugo: nažalost, europska i svjetska javnost ne drži da su Marulić ili Držić, ili Klović ili Krleža, doista tako važni za europsku i svjetsku kulturu kao što mi držimo da jesu. A to nije samo problem stranaca, nego i povijesnih i političkih okolnosti koje su do toga dovele. Ali ponekad to jest i problem našega – gotovanstva, koje voli misliti da će svijet odjednom pasti ako smo mi (a možda i mi, eto, tek neki dan) uvidjeli da je, recimo, Ujević u tome istome velikom svijetu još neprepoznata veličina. Odnosno, to jest ponekad problem i naše katkad prevelike kroatocentričnosti, koja voli misliti da se povijest/povijesti mogu olako iznova pisati. Može/mogu se, ali ne preko noći, ali isključivo na temelju mnogo osmišljenijih strategijskih predstavljanja hrvatskoga nasljeđa u inozemstvu.

Treće: međunarodni uspjesi hrvatskih književni-ka – uz rijetke iznimke koje ne treba ni na koji način umanjivati, jer svaki uspjeh je važan, bio nam pisac drag ili ne – ipak su sve rjeđi, nekako sve manji, sve manje zamjetni. I da, svi ti uspjesi nisu tako sjajno odjeknuli u europskoj i svjetskoj javnosti kako se to u nas želi predočiti.

Posebice se to odnosi na hrvatsku prozu.

Podij i odij

Ivica Kostelić, Ivano Balić, Blanka Vlašić, Ivica Olić i druga s njima usporediva naša sportska imena objektivno jesu u svjetskom vrhu.

Ma što god o njima mislili poneki strani sportski stručnjaci, njihovi su rezultati jasni i kao takvi prepoznati. I to nitko ne može promijeniti.

Tko je od naših pisaca objektivno u svjetskom vrhu?

Pravedno prepoznat kao takav? Ili nepravedno neprepoznat kao takav? Ili čak u svijetu umjetno prenapuhan kao takav?

Nitko.


Miroslav Krleža


Nije da nije…

Nije da nema i da nije bilo vrijednih i važnih imena. Nije da nije bilo (sada čak ni toga više nema!) skupnih poetičkih, generacijskih, pa i ideoloških hrvatskih (pa i prekohrvatskih) književnih fenomena koji su se nametali pojedinima zapadnoeuropskima nakladničkima, kritičarskima i čitateljskim sredinama.

Ne govorim sada o Miri Gavranu: trebamo biti ponosni što je među najpopularnijima ali i najhvaljenijim dramatičarima u mnogim zemljama. No i njegov je uspjeh poglavito plod njegova vlastita truda, talenta, kvalitete i nepodnošljive lakoće široj publici svidljiva dramskog pisanja. Ipak, njegova djela ne mogu (zasad!) trajnije kotirati u najvećim središtima; stoga, u ovome kontekstu, on čak nije ni iznimka koja potvrđuje pravilo.

Bit će nam drago da se to izmijeni, naravno. Bit će nam drago da se vrhunski – ali uistinu vrhunski! – međunarodni bum dogodi bilo kojem od naših književnih imena, i to poglavito proznih, jer proza, naročito romaneskna, ipak je (vjerojatno više nažalost nego nasreću, ali tako jest) mjerilo svih književnih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu – pa je tako i u slučaju hrvatske književnosti.

…ali što jest, jest

Više je naših prozaistica i prozaika ostvarilo zapažene recentne uspjehe.

Ne trebamo se u ovom kontekstu zamarati Ivom Andrićem. Jer davno je to bilo, i Andrić ovdje pripada u kontekst Marulića i Držića, pri čemu nijedan aspekt nije nebitan, pa tako ni onaj da o njemu svijet zna barem toliko koliko i mi o Haldóru Laxnessu, Fransu Eemilu Silanpääu ili Johannesu V. Jensenu, Andrićevim suvremenicima i kolegama nobelovcima. Tj. uglavnom – ništa.

No pritom nijedan aspekt neće pomoći hrvatskoj prozi ni danas ni sutra, jer govorim o sadašnjosti – nadam se i o budućnosti – hrvatske proze.

Pogledajmo stoga u recentnu prošlost, tako snažno vezanu uz sadašnjost.

Prije svega valja odbaciti kriterij najprevođenijih pisaca.

Nije to ono Lasićevo srpski-bugarski, ali nije ni daleko. Kriteriji su jasni: svaki je prijevod vrijedan, ali postoje treninzi, a postoje i utakmice; postoje međunarodni sportski turniri prijateljskoga karaktera između susjednih ili bliskih zemalja, a postoje i svjetska prvenstva.

Svjetska prozna prvenstva zbivaju se oko londonskih, njujorških i jačih njemačkih, francuskih i talijanskih nakladnika.

Redom, Slavenka Drakulić objavljivana je u Penguinu, kao i Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović, Predrag Matvejević u Garzantiju, Veljko Barbieri u priličnoj nakladi u Njemačkoj, i Mirko Kovač također, svi oni i u raznih drugih važnih kuća…


Dubravka Ugrešić


Nekad bilo…

Ali kada je to bilo?

Ruku na srce, bez ikakve želje da se umanji značenje nabrojenih pisaca (većinu njih autor ovoga teksta iznimno cijeni, kod drugih pak cijeni njihov uspjeh), valja se zapitati, možda i zbog čiste provokacije: je li sve to možda ipak bilo potaknuto nekakvim egzotičnim interesom Zapada za balkanska i pribalkanska krvoprolića, za egzotiku granice, za (namjerno ili nenamjerno) disidentstvo ili barem ideološki odmak od prevladavajućih nacionalizama i vladajućih garnitura…

Gdje su sada? I dalje pišu, svaki na svoj način, i po svijetu i po doma, i po novinama i po blogovima, i dalje su cijenjeni. Neki i kao kuhari.

Da, čak i oni koji su nam se činili prekretnicama u doživljavanju hrvatske proze u svijetu sve su više cijenjeni doma, a sve manje u svijetu. Možda i nije tako, možda poopćujemo dojam: ali čak i kada su bili na vrhuncima međunarodne afirmacije, nisu bili među najvažnijim svjetskim piscima!

... sad se spominjalo

O tome govorim!

Je li moguće da nacija koja daje sportaše koji se vrte po pobjedničkim postoljima ne može iznjedriti roman koji će, već u prvom nacrtu prijevoda na engleski, biti prepoznat kao nešto dostojno Pamuka ili Unswortha, ili barem Hosseinija ili Larssona?

Gdje su točno sada na svjetskoj sceni svi ti naši mlakići, baretići, košćeci, tomići, ferići, dežulovići, lazići, popovići, perići, šalkovići, radakovići, rudanice, peričići, rizvanovići…?!


Mirko Kovač


Misliti krležijanski

Problem je, očito, u glavama.

Ljudi znaju pisati, to nitko ne spori. Samo ponekad treba pisati – svjetski! A ne za petsto do petnaest tisuća ljudi, koliko ih u Hrvatskoj, u optimističnoj procjeni, uopće čita bilo kakvu domaću prozu. (Iznimke nas ne zanimaju, govorim o prozi, a ne o opsegu prsnog koša.)

Opet se vraćam na početna pitanja. Ti naši domaći nakladnički uspjesi tako su važni u Europi i svijetu kao i lokalni uspjesi (vjerojatno doma čak i bolje prodavanih) moldavskih pisaca u Hrvatskoj. Pri čemu je moldavska kritika i publika silno napaljena na hrvatske pisce, taman toliko koliko i mi na njihove, koji su možda i bolji od naših.

Ima u tim našim glavama i mnogo Krleže, njegove osobne krivnje. Naučio nas je svačemu dobromu i mnogočemu lošemu. Ima, naime, u tim našim glavama mnogo njegova tvrdoglava, predmodernog romantičarskog čvrstog stava, koji svi volimo kopirati, misleći da smo popili svu mudrost svijeta čak i ako svijet nikada za nas nije čuo (a uglavnom nije). Nitko i ništa u Parizu i Londonu, skloni smo biti kraljevi u zemlji slijepih, a istodobno pristajati na omalene sinekure ili pak i na veće apanaže ne bismo li, takvi čvrsti, neomiljenim, ali mahom vazda nužnim kompromisom ipak nekako zaradili kruh svagdašnji u seoskoj dolini suza u kojoj glumimo proroke.


Miljenko Jergović


Pisati svjetski

U pravu je Slaven Letica, barem kada piše da nam ne treba »stalna trka prema (…) svjetskim rang-listama svega i svačega«, ali trebamo znati koji su to kriteriji po kojima se smijemo busati u prsa, a koji nisu. Kao što Letica zna vrlo čvrste kriterije po kojima će njegov znanstveni rad biti vrednovan u svjetskim relacijama, tako i hrvatska književnost mora biti svjesna svjetskih književnih kriterija i relacija.

Jer ako nemamo relacije, ili ako nismo svjesni relacija, onda smo – nepopravljivo i zauvijek – irelevantni!

Hrvatska proza doživjet će svoj pravi uspjeh kad napokon neki roman bude preveden na engleski i u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama bude prepoznat kao novovjekovni klasik. Ili barem kao svjetski napisan roman za svjetsku publiku! Pri čemu je najmanje važno je li radnja smještena u ove naše krajeve ili na goddamned Jupiter!

A to nije lako.

Ali nije ni nedostižno!


Denis Peričić

Vijenac 390

390 - 12. veljače 2009. | Arhiva

Klikni za povratak