Vijenac 389

Književnost, Znanost

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa o Antunu Branku Šimiću

Znanstveni krug oko A. B. Šimića

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa o Antunu Branku Šimiću

Znanstveni krug oko A. B. Šimića



U Drinovcima, rodnom mjestu Antuna Branka (i Stanislava) Šimića, održan je 5. i 6. rujna 2008. međunarodni znanstveni skup o znanosti sve zanimljivijem, širem pak pučanstvu sve prisnijem izvrsniku pravog pjesništva, pjesniku jedinstvenih Preobraženja i drugih dragocjenosti hrvatske književnosti. Na skupu je sudjelovao trideset i jedan filolog, u rasponu od hermeneutičkih interpretatora do jezikoslovaca sintaktičara, od životopisaca do komparatista. Uvodnim ga je i zaključnim riječima pozdravio predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Grudama Mario Bušić, ujedno i predsjednik dolično funkcionalna Organizacijskog odbora. Simpozij je pored mnogih odlika (koliko s duhovne toliko i s gozbene strane) uresila i činjenica u nas posve nevjerojatna: netom nakon završetka skupa pojavila se opsežna knjiga od 515 stranica u izdanju zagrebačkoga Profila, zbornik u kojemu su objavljene konačne verzije svih prinosa, trideset i jednog. Njihov je redoslijed u knjizi bio i redoslijed izlaganja živom riječju gotovo svih sudionika.

No kako je u Zborniku, nagoviješteno je već, s obzirom na uže znanstvene specijalnosti tiskan širok raspon raznovrsnih priloga, neka mi se dopusti da se u prikazu ne zadovoljim pukim nizanjem objavljenih tekstova, tj. navođenjem knjižnog sadržaja slijedom kakva standardnog kazala, nego da naprotiv pokušam oblikovati tematske skupine, koje bi mojim predloženim slijedom imale predstavljati prvenstveno metodičnu književnoznanstvenu snimku, potom i intelektualnu kolajnu kojom (ovaj put zahvalni!) hrvatski intelektualni potomci, a nakon devedesetak godina, kite djelo drinovačkog i zagrebačkog velikana. Tih je skupina sedam: 1. nova biografska i bibliografska otkrića, 2. poetička zapažanja i jezikoslovne analize, 3. tematološke interpretacije, 4. teološka osluškivanja, 5. recepcijska izvješća, 6. traduktološka razmatranja i 7. komparatističke upute.


1.

Posebno očekivan bio je prinos profesora zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Vlade Pandžića, Šimićeva nećaka i aktualnog nositelja autorskih prava. Slušateljstvo je Pandžić iznenadio vrlo opsežnim i dokumentiranim izvješćem o sudbini velikanovih rukopisa poslije smrti, a pod naslovom Borba za rukopise Antuna Branka Šimića. Kao da su se oko tih rukopisa bile ročile sve vražje sile! Počevši od postupaka prijetvorne zaručnice Tatjane Marinić i njezinih komunističkih ucjenjivača-naredbodavaca dvadesetih godina pa do devedesetih, kad je Pandžić kao zakoniti nasljednik (poslije Šimićeva oca Martina pa braće Stanislava, potom Jerka) konačno došao do njih, rukopisi Antuna Branka Šimića bili su, veli otprilike sin Šimićeve sestre Mile, »predmet brojnih novčanih ucjena, osobnih omraza i političkih potvora«. Pridometnuo bih da to i jest jedan od ključnih razloga zašto je problem objavljivanja sabranih djela A. B. Šimića (i nakon izdanja S. Šimića pa Mihanovića & Jelčića) do danas ostao aktualan. I drugi se prinos tiče naslovnikove osobnosti, odnosno uhodanih krivotvorina glede njegove bolesti, kojima da je začetnikom još 1925. bio Ilija Jakovljević; a na njega su se nažalost pozivali svi kasniji biografi. Dr. med. Vlatka Pandžić Jakšić, specijalistica interne medicine s Kliničke bolnice Dubrava, najsuvremenijim je znanstvenim uvidima, a na temelju postojećih autentičnih medicinskih izvješća, praujakovu bolest rekonstruirala i dijagnosticirala kao tuberkulozu pluća, no smrt je nastupila »u okolnostima teške respiratorne insuficijencije koja se razvija u sklopu eksudativne upale porebrice«. U tom bi sklopu od presudna utjecaja na buduća tumačenja pjesnikova opusa mogao biti autoričin zaključak – koji razgoni brojne dosad čute diletantske, kadšto i zlurade potvore glede pjesnikova predsmrtnog psihizma – naime da je Šimić »...umro od hemoragične tuberkulozne upale porebrice te da je do kraja svoga života bio svjestan svojih postupaka. U svojim posljednjim danima stvarao je pjesme i donosio svjesne odluke.« S uvidima doktorice Pandžić Jakšić mogla bi biti sukladna egzegeza i književnoznanstvena analiza Šimićevih posljednjih napisanih pjesama.

Pored tih novih biografskih priloga iz uma i srca Šimićevih neposrednih srodnika, u mnoge bi današnje magluštine glede Šimićeva duhovnog života pa, dakako, i njegova svjetonazora, nešto svijetle jasnoće mogla unijeti već otprije znana no sada »skupsložena« priopćenja teologa fra Ante Marića, naslovljena Religioznost A. B. Šimića i vjera u Boga u njegovu pjesničkom opusu. Autor navodi fontes, dokumente-izvornike o Šimićevu rođenju, krštenju, krizmi, sakramentima umirućih i ukopu, što su sve, veli fra Ante, »materijalni dokazi Antine religioznosti, pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi«. Uostalom, ovaj je svijet i napustio okrijepljen otajstvima umirućih. (Kasnijim su interpretatorima, do dana današnjega, te prešućene sitnice bile očito nevažne, neću reći i mrske!) U okružju Šimićeve ne samo žive nego i posmrtne osobnosti nalazio se, kao emocionalno vrlo privržen mlađi brat, divljenik i učenik Stanislav Šimić, kritičar, kulturolog, primijenjeni jezikoslovac i što sve ne. O njemu i njegovoj afektivnoj vezanosti koliko za bratovu osobnost toliko i za njegove književnokritičke i kulturološke poglede opširno je izvješće pod naslovom Fragmenti o Stanislavu i Antunu Branku Šimiću podnio mostarski sveučilišni profesor Pero Šimunović.


2.

Poetička i estetička razmatranja polazila su od znanih obilježja Šimićevih oblika: od usredištenosti stihova oko središnje osi, i od tzv. slobodnog stiha. Jezikoslovne su se pak analize, toliko potrebite pri pomnom proučavanju svakog pjesništva, ticale posebnosti Šimićeva (lingvo)stila. Nakon izloženih zapažanja daljnji će proučavatelji lakše moći prepoznati navratne elemente poetskih struktura te tvorbenu, dakle poetsku funkciju jezika u Šimićevu djelu.

U izlaganju Geometrijski oblici pjesama A. B. Šimića sarajevski se matematičar Marinko Pejić pozvao na Piagetovu psihologiju razvoja umnih sposobnosti u mladoj dobi, te je – koliko u rano stečenim i usvojenim eidetičkim (geometrijskim) likovima toliko i u doživljajima iz Šimićeva ranog djetinjstva – prepoznao težnju geometriziranim, racionaliziranim oblicima: mali da je Ante kao dijete u rodnoj kući dolazio u doticaj s austrijskim i njemačkim inženjerima-geodetima, koji su radili s dječakovim ocem, poduzetnikom Martinom. Slaven pak Jurić, ponajbolji naš stihoznanac, pozabavio se pitanjem Šimićeva tada pomodna ekspresionističkog simultanizma. Unatoč općem uvjerenju da je Šimić (uz Ujevića i Krležu) pisao mahom tom tehnikom pridruživanja stihovnih jedinica, a ravnajući se vlastitim teorijskim stavovima iz raspravice o istoimenu postupku (simultanizmu), takvu apodiktičnu tvrdnju Jurić podvrgava dvojbi: Šimić da je tijekom razvoja sve više bio sklon ideji pjesme kao bokora, manje slobodnu sulebdenju razrožnih predmetnih polja. Veli Jurić: »... simultanističke se projekcije uglavnom gube, a na njihovo mjesto dolaze iznova kompozicijski postupci koji naginju narativizaciji, kauzalnom slijedu i smisaonoj zaokruženosti.« Točno! Ivo Pranjković u svom izlaganju Sintaksa Antuna Branka Šimića poimenično navodi pretežitija obilježja Šimićevih sintaktičkih likova, u koja, a različitih metajezičnih statusa, pripadaju: »vrlo brojne i raznovrsne asindetske strukture«, »postupak parcelacije, tj. razbijanja tradicionalno shvaćenoga rečeničnog modela«, »vokativne konstrukcije ili tzv. obraćanja«, »narušavanja gramatičke valentnosti pojedinih riječi«, te »čestotnost niječnih konstrukcija«. Glede glagolskih oblika preteže uporaba prezenta, no ima čitavih pjesama u kojima se zatječu sve sami aoristi i imperfekti. Opisavši tako niz cjelovitih sintaktičkih likova, Pranjković posebno ističe poredbene (npr. »kao pored tebe«), odnosne, te upitne konstrukcije (s odgovarajućim leksičkim signalima kao tekstnim vezama). Taj nam opis uglednoga zagrebačkog profesora – udaljimo se načas od razine prikazbe! – eo ipso i najviše govori o ne-bitno-lirskoj (no i spekulativnoj, no i metafizičnoj, no i diskurzivnoj!) naravi Šimićeva pjesništva u cjelini! Profesorica Mira Menac-Mihalić u svom je izlaganju Frazeologija A. B. Šimića izvijestila o pretrazi svekolikog korpusa, uključno prozni i diskurzivni, glede frazemske razine jezične porabe u Šimića. Oblikovavši, očito nakon duga i precizna rada, »popis Šimićevih frazema po značenjima«, autorica ispituje u Šimića indicirane frazeme uspoređujući ih s današnjim pojedinačnim porabama. Dijakronijski nalazi svode se na frazeme koje »Šimić rabi, a rabe se i u današnje vrijeme«, ima i onih koji su se izgubili te prešli bilo u stilski obojene sklopove (arhaizmi, dijalektizmi i sl.), odnosno, doživjeli su promjene značenja. Općenito, autorica tvrdi, »Šimić nije bio sklon ustaljenim svezama riječi, naročito ne u poeziji«. Jadranka Brnčić u svom je izlaganju Šimićeva zvijezda analizirala porabu te najznakovitije Šimićeve riječi u više konteksta. Prethodno iznijevši niz pokušanih smjerova analiziranja Šimićeve poezije, počevši od (pra)fenomena svjetlosti, ispitujući kontekstualni položaj leksema zvijezda kao metafore-simbola, provevši ga i kroz niz drugih, nipošto nepoznatih analitičkih polja, autorica zaključno i bitno izvješćuje o leksemu zvijezda kao referentu. »Zvijezda«, veli Jadranka Brnčić, »tvori specifičnu os poetskoga Šimićeva korpusa.« Znatnu je pozornost pobudilo izvješće Vjere Lopine o istraživanju što ga je obavila zajedno s profesorom Davorom Borasom, a pod naslovom Čestotni rječnik Šimićeva pjesništva. Istraživanje obavljeno najsuvremenijim metodama računalne pretrage i naknadna mnogosmjernog razvrstavanja dalo je rezultate iz kojih se, primjerice, vidi da je u skupini tematskih pa zato ključnih riječi poredak u Šimića – atipično za hrvatsko pjesništvo u cjelini – sljedeći: 1. tijelo, 2. plav, 3. duša, 4. noć, 5. veče. Od tog bi podatka pri možebitnoj interpretaciji morao poći svaki skromniji i radišniji interpretator te glede povijesne i epohalne semioze dospjeti možda do dalekosežnijih zaključaka.


3.

Tematološke interpretacije, najveći broj priloga u Zborniku, njih dvanaest, svaka za sebe nov su individualni zahvat u neki od problema Šimićeve književnosti odnosno njegove poezije u užem smislu. Izlaganje svakog od priloga zahtijevalo bi i slijediti pomnu metodičnost svakog od autora. No kako je svaki od tekstova uz to pisan i mahom esejističkim stilom, u kojemu se važnost referentna otkrića izjednačuje s važnošću nove pomodne teorijske struje, ona pak s važnošću individualnog clicka, a on opet s važnošću u-interpretiranih autorskih osobnosti – Nietzsche je tu tehniku zvao hineininterpretieren! – probitačnijim mi se čini donijeti jednostavno popis autora i tema, a moj će čitatelj lako zaključiti o čemu je riječ. Dakle, Šimićevo su djelo iz različitih pobuda i motrišta interpretirali i svoja izlaganja naslovili:

Miroslav Palameta, Šimićeve preobrazbe i »Preobraženja«; Borislav Pavlovski, Astralni simbolizam u poeziji Antuna Branka Šimića; Šimun Musa, Pjesnik likovnosti o likovnoj umjetnosti; Ivan Bošković, Šimićevo rano pjesništvo i mijene u ozračju estetskih, idejnih i svjetonazorskih sukoba u hrvatskoj književnosti na razmeđu dvadesetog stoljeća; Ivan Markešić, Ljubav i smrt u pjesmama A. B. Šimića – promatrane sa stajališta egzistencijalističke i sociologije svakodnevnog života; Antun Lučić, Uviri u dubine osjetilnog smisla; Zilhad Ključanin, I njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari; Krešimir Bagić, »Drama svijeta« kao »drama jezika«; Venko Andonovski (profesor hrvatske književnosti na Sveučilištu Blaže Koneski u Skopju), Tijelo kod Šimića: nostalgična metonimija o apsolutu; Krystyna Pienążek-Marković (poljska kroatistica, inače autorica monografije o Šimiću), Krajolici, putovi, mjesta, vrijeme – neki vidovi Šimićeve prostorne imaginacije u Preobraženjima; Tzvetomyla Pauly (Bugarska), Preobraženja vampira u pjesništvu A. B. Šimića, te Ivan Majić, Simbol »žene« u pjesništvu Antuna Branka Šimića.

Ako je ovdje mjesto takvim opaskama, rado bih i glede izloženih tekstova (a pisali su ih ugledni sveučilišni djelatnici!) opetovao svoje nerijetko izraženo uvjerenje, da se suvremena književnoteorijska misao rado i odveć olako upušta u pojedinačne interpretacije, izjednačujući se time s kritikom, a kritika se, iz kompleksa manje vrijednosti oslonjena primjerice o psihoanalizu i politiku, odveć lako upušta u opće (filozofsko, metafizičko, semiotičko) znanstvo. Dosljedno, književnoznanstvena suvremena misao svoj teško stečeni metajezik neštedimice prosipa za volju i taštinu nekoliko više ili manje ljepotnih esejističkih pastiša. Znanstvenici hoće biti literati, baš kao što bi s druge, problematičnije strane, literati rado bili znanstvenici. To bi eto ukratko bio stilografski opis današnjega književnoznanstvenog komentiranja. U pogledu daljeg razvoja i kulturnog učinka hrvatske književnoznanstvene misli, ne držim to dobrim znakom.


4.

Teološke su misaone niti u Šimićevu pjesništvu pokušali pohvatati osječka profesorica Ana Pintarić te već spominjani fra Ante Marić. Prva u izlaganju »Gospode, tebi!... Hosana – Hosana! – « – A.B. Šimić od tragičnoga do radosnoga ljudskog postojanja, drugi u izlaganju koje izrazito ispituje dva aspekta pjesnikove religioznosti: (već rečene) crkvene i (bitne) filozofske. Pintarićeva Šimića prilično odrješito drži »jednim od najuglednijih pisaca katoličke orijentacije u okrilju ekspresionizma«. To bi ga, rado bih pridometnuo, izvelo iz kruga »bezbožnog ekspresionizma«; smještalo bi ga izvan okružja standardne »metafizike bez Boga«. Bilo kako bilo, autorica neke od Šimićevih pjesama tumači u obzoru nekih izričito navedenih svetopisamskih riječi (Ivana, Mateja, Luke), uvodeći tako Šimićevu pjesnički izraženu misao u intuitivno nađeno evanđeosko surječje. Tako se o Šimiću dosad nije pisalo! Fra Ante se pak egzegezom posebice usredotočio na poznate pjesme i stihove Šimićeve vjerske inspiracije. (I potpisani je autor podnio izlaganje pod naslovom Šimićev metazifički zavještaj, ali ono poradi zakašnjenja nije tiskano u Zborniku, nego posebice u časopisu Republika 10/2008)

Premda su sva tri izlaganja zastupala vremenski razmjerno ograničenu temu, raspravni su joj se odzvuci i odjeci – sažeti u sklop A. B. Šimić i pitanje Boga – mogli kao neka stalna a potmula tema čuti tijekom cijelog simpozija.


5.

Na skupu su bila pročitana i četiri recepcijska izvješća, ne nazovemo li tako i onih dvanaest spomenutih u trećem odjeljku što ih je kao neobvezatne domišljaje suvremena esejizirana teorija sklona svrstavati u plodove teorije recepcije: posrijedi bi bio individualni primatelj, danas banalizirani čitatelj. Ne imajući dakle takva udjela u manifestiranju pozicije čitatelja, četiri bi se recepcijska izvješća moga poretka ticala naprotiv kolektivnog primatelja (inog jezika, inog uzgojnog statusa, ine dodirne duhovnopovijesne discipline).

Profesor Mariborske univerze Jože Lipnik ukratko je snimio Šimićevu sliku u slovenskom čitateljstvu u tekstu pod naslovom Recepcija književnoga djela A. B. Šimića u Sloveniji (1954 – 2008). Bio je, veli Lipnik, obljubljen pjesnik posebice među Slovenkama. Unutar klasične slovenske srbohrvaščine, odnosno srbohrvaškega jezika, posebice je dobro prolazio u standardnim srbohrvaškim čitankama Janka Jurančiča i Mile Gvozdić-Vlašić. Dva su prijevoda Šimićevih izabranih pjesama na slovenskom: 1975. preveo ih je Veno Taufer, a nedavno ih je, konačno i iz hrvaščine, prevedla (uz posredovanje Mile Pešorde) Ines Cergol. Svojim je izlaganjem Odgojna uloga umjetnosti sarajevski profesor pedagogije Milenko Brkić stavio Šimićevo djelo u središte svojih razmatranja o spoznajnoj i odgojnoj ulozi umjetnosti. Držeći se svoga temeljnog postulata o nezaobilazivoj ulozi estetskog odgoja u spoznavanju svijeta (stvarnosti, veli autor), profesor Brkić među Šimićevim pjesmama upućuje na one koje izravno tumače njegove (Deweyeve?) teze. To su: Ljubav, Pjesnici, Rastanak sa sobom, Opomena, Smrt i ja i Nađeni Bog. A Antun Branko Šimić kod Albanaca tema je o kojoj je govorio Mazllom Kumnova sa Sveučilišta u Prištini. Postavivši suodnos u opći kontekst albansko-hrvatskih veza i simpatija, stalno prigušivanih od predstavnika velikosrpske politike, autor se prisjeća vlastita doživljaja Šimićeve poezije u mladosti, a u uvjetima posvemašnje političke i kulturne poniženosti. Zanimljivom se čini teza Kumnove da Šimićeve poglede, ali i ljudsku sudbinu, na daljinu dijeli i albanski pjesnik Milosh Gjergj Nikolla Migjeni (1911 – 1938). Splitska docentica Jadranka Nemeth-Jajić održala je vrlo zapaženo metodičko izlaganje s temom A. B. Šimić – poticaj učeničkom pisanju. Ono u krajnjoj crti pokazuje i koliko u književnoj izobrazbi i odgoju može postići kreativan učitelj (profesor). Autorica je najprije izložila četiri suvremene metode kojima se pobuđuje učenička kreativnost pri usvajanju spoznaja o pojedinom piscu. Te se metode inače zovu dvostruki dnevnik, semantičko-poetski pokus, RAFT-metoda i model zajedničkog stvaranja priče. Potom je autorica temeljem posljednje metode pokazala kako npr. razred podijeljen na skupine može oblikovati priče kojima je tema odnosno diskurzni raspored Šimićevo djelo ili život. Posljedak je bio šest vrlo lijepo oblikovanih sastavaka, kojima su naslovi: Povratak, Smrt i ja, Pjesnik čuđenja, Ljubav kao vječna inspiracija, Zatvoren bez osude i Antun Branko.


6.

Prevodilačkom su se problematikom u vezi sa Šimićevim djelom bavila dva izlaganja. Vodeći se hrvatski stilističar Krunoslav Pranjić u svom izlaganju naslovljenu (po običaju: osebujno) Jedan troslovčan u četirma prepjevima, a nakon uvodnih varijacija, latio triju Šimićevih pjesama i njihovih odnosnih prijevoda. Smrt i ja na francuskom, talijanskom, njemačkom i engleskom; Moja preobraženja na njemačkom i talijanskom; i Veliki ubijač na francuskom, Pranjiću su bili minikorpusom podatnim koliko provjeri teorijskih stavova o prevođenju toliko i opaskama o jezičnim i stilskim podrobnostima u supostavljenim izvornicima i prijevodima. Dvojac pak Bernardina Petrović i Tonka Marčić u kraćoj studiji Prevođenje u vidokrugu Antuna Branka Šimića govore o dvjema stvarima: o Šimićevim jezikoslovnim pogledima što su ih passim bile pobudile kritičke opaske o pojedinim tada izišlim prijevodima, te o njegovu vlastitom prevodilačkom radu. Glede prve djelatnosti Šimić je, zna se, darovito đače-nedouče, čijim laičkim a preuzetnim sudovima autorice posvećuju pozornost kao da su neka velika misao, valjda i zato jer im cijenu određuju čak i takvi kapaciteti kao što su profesori Pranjković i Samardžija. U znanosti glede kakva velikana ne moramo nekritički uzveličati baš sve! (Bio je Šimić zapravo darovit nestručnjak, premlad za valjanost svojih drsko odrješitih a netočnih sudova. Pravo na prevođenje Fausta, primjerice, osporio je čak i mome prezaslužnom preteči na tom poslu, Isi Velikanoviću!) Glede druge djelatnosti autorice su izvijestile o Šimićevu vlastitu prevodilačkom radu, koji je obuhvaćao jedan roman (Blagoslov zemlje Knuta Hamsuna, tiskan tek 1983!), jednu dramu izvedenu u HNK, te četiri kraća prozna stavka (André Gide, Marcel Proust, Rosa Luxemburg i Alfred Ehrenstein).


7.

Komparatističke upute Šimićeva stvaralaštva na njemu suvremene duhovnopovijesne fenomene iznijela su dva izlaganja. Ružica Filipović u tekstu A. B. Šimić i Vasilij Kandinski; o duhovnom u umjetnosti stvara stanoviti odnos lika i zrcala: Šimićevo se rano stvaralaštvo ogleda u zrcalu Kandinskoga, točnije njegovih ideja o duhovnome u umjetnosti. Autorica zapravo naznačuje duhovni kontekst Šimićeva intelektualnog sazrijevanja. A kako je bio pomodno moderan, Šimić je očito dobro poznavao ne samo Kandinskoga, nego, posredovanjem Waldenova Sturma, i ideje Worringerove. O tome su uostalom i dosad govorili naši znalci: (očito nepročitani!) Kaštelan, pa Žmegač, Milanja, Vučković i drugi. Apstrakcija oblika (Šimić veli: »odstvarivanje stvárî«) i duhovnost nekakve opće monistične duševnosti sučeljene pojavnoj katastrofi bile su vodeće ideje doba, navlastito srednjoeuropskih ekspresionista. Šimićeve je stavove Ružica Filipović podrobno primjerila izvornicima, koji su, uostalom, tada bili postali već opća mjesta, rekli bi današnji lovci na bizarnosti. Mađarski pak kroatist István Lukács u svom komparatističkom prinosu Attila József i A. B. Šimić supostavlja dvije književne legende. Vezu im nalazi u donekle sličnu položaju u matičnim književnostima, no daleko više na zajedničkom tematskom području: József je upravo u godinama Šimićeva preminuća ostavio snažan dio svog opusa o siromasima, baš kao što je i Šimićev ciklus o siromasima bio novouočena vrijednost hrvatskog pjesništva. Mađar je pjesnik gradske proleterske, Šimić pak gradske intelektualne sirotinje. Eto zanimljiva prinosa paralelnim životima Mađara i Hrvata!* * *Iz ovoga kratkog pregleda, koji je pokušao obuhvatiti cjelinu, razvidno je štošta. Osobno mi se čini da skup izloženih pa objavljenih izlaganja pokazuje troje:

Prvo, Šimićevo je djelo, valjda prvi put u povijesti, osvijetljeno iz mnoštva perspektiva, koje, sve zajedno, mogu dati zaokruženu sliku o pjesniku.

Drugo, o Šimićevu su djelu na jednom mjestu govorili pozvani stručnjaci svih sveučilišnih profila, pa sva izlaganja imaju i valjanost pravoga znanstvenog rada. O Šimiću se više ne govori diletantski, nego stručno.

Treće, izloženi je epistemološki plan ovoga prikaza znanstveni krug oko A. B. Šimića, slika suvremene hrvatske znanosti o književnosti. U toj je slici povijest književnosti potisnuta u pozadinu, idologije uopće nema, a u prednjem se planu jasno naziru obrisi današnje teorije, metodologije i kritike.


Ante Stamać

Vijenac 389

389 - 29. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak