Vijenac 389

Fotografija

Sandro Đukić, arch_0001_089_output / 2008, Galerija Galženica, Velika Gorica, prosinac 2008.

Poetsko fotografsko djelo

Sandro Đukić, arch_0001_089_output / 2008, Galerija Galženica, Velika Gorica, prosinac 2008.

Poetsko fotografsko djelo



Ako su oči prozori ljudske duše, tada digitalni ispis krupnoga kadra oka, postavljen nasuprot ulazu u galeriju, možemo tumačiti kao otvoreni poziv u svije-(s)t umjetnika Sandra Đukića. Njegovi recentni radovi, kao i mnogi dosad, problematiziraju pitanje korelacija između fotografije, videa, računalnih tehnologija i ostalih oblika novih medija. Zaokupljen je mogućnostima obrade i prezentacije fotografske građe, manipulacijom integriteta djela, te pohranom, dokumentacijom i arhiviranjem podataka.

Situacijski portreti prezentirani su kao integrirane portretne cjeline. Promatrač se postavlja pred nesaglediv raster minijaturnih fotografskih isječaka nastalih prigodom okupljanja umjetnika, kritičara i drugih likovnjaka, ili tijekom putovanja. Brojni autoportreti koje zapažamo u prednjem planu većine snimaka unose u fotografiju osobit humorni trenutak. Publici je omogućeno samostalno pretraživanje autorova arhiva, odnosno interakcija sa samom strukturom umjetničkog djela, i to uz pomoć baze fotografija posložene u jednostavan računalni sustav pretraživanja.

Tri meteofotografije – studije oblaka – daju nam uvid u mogućnosti kvalitete digitalne fotografije i tiska, no prije svega uvode gledatelje u nekoliko desetaka studija, ukoričenih za ovu prigodu u svojevrsno poetsko djelo pod naslovom book_01 / 2008. Likovno sagledavanje i ritualno ponavljanje bezbrojnih inačica koje proizlaze iz tog meteorološkog fenomena te autorova zaokupljenost mogućnostima njihove likovne predodžbe intrigantna su pojava.

Slično je i sa studijama krajolika. Istovremeno vođen okom (simulirana) prirodoslovnog stručnjaka te gotovo dječačkom znatiželjom, Đukić u pejzažu stvara fotografske studije detalja i bilježi samostalno kreirane vizualne senzacije motivirane prirodnim specifičnostima (pukotine u kršu i slično).

Među izloženim radovima izdvaja se videorad u kojemu se u relativno sporim vremenskim sekvencama izmjenjuje serija fotografskih studija akta Toma Gotovca. Stav je portretiranog umjetnika jednostavan, opušten, nerežiran i neovisan o kadru. Možda najdojmljiviji detalj akta zgrčene su, stisnute šake ruku priljubljenih uz tijelo, koje odaju prikrivenu psiho-lo-šku dual--nost su-bjekta. Iz rada izdvojena su pak tri detalja, sekvence koje su digitalno uvećane i otisnute. Privremeni, uvjetno shvaćeni triptih naglašava portretne specifičnosti i izraženu gestualnost subjekta. Izdvojeni iz konteksta, fotografski motivi gube izvorno značenje, a njihova je percepcija vođena čistim vizualnim dojmom.

Brzom izmjenom snimljene građe iz serije putopisnih dokumentarnih fotografija, prezentiranih videoradom, naglašen je fenomen vizualnog overloada putem suvremenih medija. Đukićev rad problematizira opći fenomen nestanka sigurne slike realnosti, kako je svojedobno zapisala Davorka Perić. Tehnološka i medijska revolucija koju živimo postavlja nas u stand by poziciju, odnosno prisiljava da rekapituliramo pojmove percepcije i transmisije poruka i znanja, te da u tom procesu budemo otvoreni za nove višestruke, makar kratkoročne, oblike komunikacije.

Zaključno, autorov arhiv odličan je odgovor, odnosno nastavak propitivanja fenomena odnosa suvremenih umjetnika, kustosa, kritičara i publike prema kompleksnoj mreži novo-medijskih tema i sustava, što je bio lajt-motiv protekle programske sezone u Galeriji Galženica, a istovremeno je logičan slijed Đukićevih sličnih izlagačkih projekata unatrag nekoliko godina.


Irena Gessner

Vijenac 389

389 - 29. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak