Vijenac 388

Naslovnica, Obljetnica, Povijest

Diktatura kralja Aleksandra i Hrvati

Diktatura kralja Aleksandra i Hrvati


Pred kraj prošle godine napunilo se devedeset godina od proglašenja prve jugoslavenske države, a početkom ove osamdeset od zavođenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. O tome što se dogodilo 6. siječnja 1929. uglavnom nam je poznato: zaoštrivši političku krizu do točke u kojoj se u Narodnoj skupštini puca po zastupnicima, kralj je, manevrirajući još neko vrijeme sa svrhom potpune kompromitacije parlamentarizma, izašao iz »mrtvog kuta« (ukoliko je ikad u njemu i bio – a gdje mu je mjesto u parlamentarnoj monarhiji) te svom »dragom narodu« obznanio da ukida ustav i parlament te osobno preuzima vođenje države.

Stoga umjesto prepričavanja događaja držim korisnijim povezati te dvije obljetnice tako da, koncentrirajući se na prve reakcije u Hrvatskoj na zavođenje diktature, odgovorimo na pitanje: kakve su se promjene u hrvatskim stavovima prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu dogodile tijekom desetak godina života u novoj državnoj zajednici?

Prije toga nužno je podsjetiti na činjenicu koja se još nerado prihvaća u našoj široj javnosti: uoči Prvog svjetskog rata i tijekom njega, pred neizvjesnom budućnosti zbog imperijalističkih prijetnji premoćna okruženja, sa svrhom pojačanja koeficijenta sigurnosti (Krleža), u Hrvatskoj dominira jugoslavenska nacionalna ideologija, a sve relevantne političke stranke, skupine i pojedinci izlaz vide u zajedničkoj južnoslavenskoj državi.


Hrvatske novine uglavnom su pozdravile kraljev šestosiječanjski akt. Redakcijski komentar Novosti naslovljen je sa Živio kralj. Pod istim naslovom komentirao je kraljevu proklamaciju Jugoslavenski Lloyd, koji je zastupao interese hrvatskog kapitala. Jutarnji list kraljev je nastup popratio s »Hvala Bogu«. Za Obzor »odluka Nj. Veličanstva jamačno sama po sebi /je/ jedan preko potreban i konstruktivni čin, jer je time srušeno jedno neodrživo stanje, koje je državni život bio dovelo gotovo do ruba propasti«. Federalistički Hrvat prema proglašenju diktature iskazat će blage rezerve: »Neobična važnost ovog događaja je očita. Ona se ne može tumačiti prema teorijskim pravilima, nego faktičnim prilikama, kao što će se i sud o njemu moći izreći samo kasnije, kad bude za to vrijeme prema posljedicama, koje će iz njega proizaći i prema onim rezultatima, koje će donijeti.« Časopis Nova Evropa, koja je iskazivala stajališta respektabilne skupine hrvatskih intelektualaca koji su se predstavljali kao srednja linija u jugoslavenskoj politici, izrazila je nezadovoljstvo što je ukinut ustav, ali i što nije proklamirano jugoslavenstvo kao podloga na kojoj će se graditi nova državna politika. No to je bila kritika s pozicije koja je papskija od papine, a što se vidi i u nastavku članka u kojem Nova Evropa najavljuje da će pomoći kralju da izvrši ovo »delo hitnoga spasa«.


Sličan odgovor na zavođenje diktature iskazale su i političke stranke. Hrvatska seljačka stranka (HSS) očitovala se poznatom Mačekovom izjavom novinarima: »Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko 7 godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Nj. Vel. kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.«

Svetozar Pribićević, prvak Samostalne demokratske stranke (SDS), koja s HSS-om čini Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), u početku nije htio komentirati kraljev potez.

Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS), koja s Hrvatskom strankom prava (HSP) nastupa kao Hrvatski blok (HB) koji je u oporbi i prema beogradskom režimu i prema HSS-u, zauzela je stav: čekati i vidjeti. Nešto više zadržat ćemo se na toj grupaciji, jer nam je iz njezina kruga ostao jedinstven zapis koji oslikava političko ozračje u Zagrebu onog trenutka kada je iz Beograda stigla vijest o diktaturi. Član vodstva HFSS Ivan Peršić piše: »Inače je svake nedjelje bio rendes ‘vođa’ u redakciji ‘Hrvata’, samo sve manje posjećivan, jer su članovi bilo umirali, bilo otpadali. Ali nedjelja 6. januara 1929. opet nas sve bez poziva sabrala desetak. Više se ne sjećam od prisutnih nego /Ante/ Trumbića i /Kerubina/ Šegvića. (…) Sjećam se da se malo razgovaralo, valjda radi strogih propisa, svaki je imao koje od novina onoga dana u ruci, da čita ukaze. Trumbić je čitajući više puta kimao glavom i poluglasno govorio: Krupna je to stvar, kraljeva diktatura. Zna se gdje je počela, ali ne zna kamo i kada će svršiti? Krupne su to stvari… kao da je htio i reći i opasne za diktatora. Ali ako smo svi bili dosta tihi, ne može se reći da i previše zabrinuti. Ukidanje Vidovdanskog ustava, pa imena nekih ministara kao /Mate/ Drinkovića i /Stanka/ Švrljuge kao da su umirljivo djelovali. Šegvić je još bio dosta dobre volje. Pravio je lice kao da više toga zna ali ne smije ili neće govoriti. Zaključak je bio bez riječi, da čekamo još koji dan, da vidimo, kuda se brodi, pa ćemo se onda porazgovoriti. «

Sljedećega dana Trumbić je imao prilike razgovarati s Drinkovićem, koji je dolazio u Zagreb lobirati za diktatorski režim. (Sastao se s njim u župnom dvoru kod Svetozara Rittiga, župnika Crkve sv. Marka zajedno s Ivanom Meštrovićem.) Nakon razgovora Trumbić je tražio od Peršića da sazove sastanak viđenijih federalista. Našli su se 11. siječnja, kojom prigodom je, prema Peršiću, »Trumbić držao velik, značajan govor sa zaključkom, da će najbolji odgovor na diktaturu biti, ako kao stranka prestanemo i svi pređemo u seljačku stranku. Trumbić je za nas bio Roma locuta est. Bez rasprave prihvaćeno. /…/«. Sljedeći sastanak održao se 14. siječnja. Usred sastanka banuo je Ante Pavelić, te, prema Peršiću »ne sjedavši stane opširno razlagati, zašto se ima odustati od stapanja u seljačku stranku i da svaka grupa ostane, kako je bilo za sebe. /…/ Opet se bez debate prihvatilo da svaka stranka ostane za sebe ukoliko će moći pod novim opstojnostima živjeti. Razišli smo se prepustivši vremenu daljnje odluke.« (Peršićeve bilješke nalaze se u njegovoj ostavštini koja se čuva u Historijskom arhivu Grada Zagreba.)

Nakon toga Trumbić (taktički!) najavljuje povlačenje iz politike. Režim mu na to odgovara slanjem obavijesti da mu je putovnica »izgubila važnost«. Kada su nakon toga uslijedili i drugi oblici pritiska, Trumbić 16. travnja 1932. od Ivana Perovića, bana Savske banovine, traži i dobiva odobrenje za držanje revolvera. Takvo stanje u koje je doveden istaknuti kreator i prvi ministar vanjskih poslova više od bilo čega govori da je Jugoslavija već nakon desetak godina postojanja izgubila smisao postojanja.


Vratimo se pitanju koje smo postavili na početku: dokle je od 1918. do 1929. evoluirao odnos Hrvata prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji?

Ono što odmah upada u oči jest – uvjetno rečeno – rekroatizacija: jugoslavenstvo se povlači pred hrvatstvom. Do toga dolazi spontano, bez posebnoga programa ili ideologije. Hrvatstvo se jednostavno živi bez nekog problematiziranja, a jugoslavenstvo preživljava u oazama poput kruga oko časopisa Nova Evropa ili nekih udruga poput Narodne obrane, Jadranske straže ili terorističke Orjune.

Umjesto, dakle, da zajednička država bude okvir za nastavak i završetak procesa jugoslavenske nacionalne integracije, kao što je bio slučaj kod većine europskih nacija, (tzv. teritorijalizacija – koja se odvija prema onoj Garibaldijevoj krilatici u trenutku stvaranja Italije: »Imamo Italiju – stvorimo Talijane«), u Jugoslaviji se događa obrat: nastavljaju se integrirati postojeće nacije, a započinju nacionalnointegracijski procesi nekih etničkih odnosno vjerskih zajednica.

Kraljevo nametanje integralnog jugoslavenstva s diktatorske pozicije može se odčitavati kao očajničko spašavanje projekta koji je u Hrvata možda najbolje predstavio Milan Marjanović u seriji članaka koje je objedinjene objavio u Rijeci 1913. u brošuri pod naslovom Narod koji nastaje.

Ovdje vrijedi podsjetiti na činjenicu da je hrvatsko jugoslavenstvo krenulo od političke klase odnosno intelektualnog sloja (dakle odozgo), dok se rekroatizacija dogodila u seljačkom sloju (dakle odozdo). To govori da je hrvatsko nacionalno pitanje bilo i snažno socijalno uvjetovano, što objašnjava labilnost hrvatskog jugoslavenstva, a stabilnost hrvatstva. (Slično će se događati i za vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta 1970/71, koji će, pod krilaticom o »jedinstvu klasnog i nacionalnog«, poprimiti masovne razmjere – masovni pokret, maspok.)

Obično se drži da su se Hrvati od jugoslavenstva vratili hrvatstvu zbog srpske politike koja Jugoslaviju nije doživljavala kao novu državu u kojoj bi u procesu amalgamiranja raznih nacionalnih, etničkih, vjerskih, kulturnih i inih entiteta trebala nastati jugoslavenska nacija, nego kao proširenu Srbiju s nacijom u kojoj bi srpstvo putem svoje nacionalne mitologije, tradicije, političkog mentaliteta, dinastije itd. davalo osnovni ton. To je ona ista »logika« po kojoj Miloševiću i njegovoj vulgarnoj i agresivnoj politici pripadaju zasluge za konačno osamostaljenje Hrvatske. Po njoj je Jugoslavija imala šansi za opstanak, samo da se njome bolje vladalo. No to je jednostrano tumačenje koje nedostatno vodi računa o naciji kao dominantnom fenomenu na javnoj scenu u doba moderne. Hrvatska je, naime, u Jugoslaviju ušla kao već formirana nacija. Hrvatsko jugoslavenstvo od početka stoljeća, pokazat će se, bilo je tek jedna od manifestacija hrvatstva, nastalo na hrvatskom strahu za budućnost. Ishodom Prvoga svjetskog rata toga je straha nestalo, te je izlazak iz jugoslavenstva bio gotovo trenutan. To samo govori da je hrvatsko jugoslavenstvo bilo ideološko, a ne utemeljeno u realnosti. Ono je bilo racionalizacija stvarnosti, a ne stvarnost sama.

Treba li nas ipak čuditi ta trenutnost povratka hrvatstvu? Ne, jer su takve preobrazbe česte u povijesti. Neke koje su nam svježe ovako objašnjava francuski autor Alain Besançon u knjizi Zla kob stoljeća (Zagreb, 2002):

»Čovjek nacist i čovjek komunist /zamislimo da se na mjestu nacist i komunist nalazi Jugoslaven, op. Lj. A./ savršen je pacijent za psihijatrijsku analizu. On djeluje zatvoreno, odvojen od stvarnosti, u stanju je beskrajno i u krug raspravljati sa svojim sugovornikom, pomračen mu je um, ali on misli da je posve razuman. Zbog toga su psihijatri takvo stanje kroničnog, sustavnog delirija usporedili sa šizofrenijom, paranojom. Upustimo li se u daljnja istraživanja, otkrit ćemo da ta karakterizacija ostaje metaforičkom. Najočitiji pokazatelj da je to ludilo umjetne naravi, jest činjenica da je reverzibilno: kad popuste pritisci, a okolnosti se promijene, izlazak iz ludila je trenutačan, kao iz sna. Riječ je o budnom sanjanju kakvo ne onemogućuje motoriku i zadržava određenu koherentnost racionalnog ponašanja.«



Toliko što se tiče pitanja hrvatske nacije. A kako naša politička elita pristupa hrvatskoj državnosti nakon prvog desetljeća života u novoj zajednici? Tu gotovo i nije bio potreban zaokret jer su Hrvati i u jugoslavenskoj fazi tražili određeni stupanj autonomije za hrvatske zemlje. Stoga programi svih hrvatskih političkih stranaka od početka stvaranja Jugoslavije predviđaju hrvatsku teritorijalno-političku jedinicu u njezinu sklopu. Kako vrijeme prolazi, tako ta autonomija sve više poprima obrise federalne jedinice odnosno države. Vidjeli smo da Maček u prvoj reakciji na zavođenje diktature govori kao o otvaranju državnopravne mogućnosti »da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj«. Maček je to stajalište u širem kontekstu elaborirao kralju u konzultacijskoj audijenciji 5. siječnja 1929. Na pitanje kralja da mu detaljno obrazloži kako zamišlja uređenje Jugoslavije Maček je odgovorio«… da je opstanak Jugoslavije moguć jedino tako da se uredi na federativnoj bazi od sedam federativnih jedinica razdijeljenih točno prema historijskim jedinicama kako su postojale u času sloma Austro-Ugarske Monarhije. Te jedinice bi imale biti: 1. Slovenija; 2. Hrvatska s Dalmacijom; 3. Bosna i Hercegovina; 4. Crna Gora; 5. Srbija; 6. Vojvodina (jugoistočni dio Ugarske) i 7. Macedonija. Svaka od tih federativnih jedinica mora imati svoj posebni parlament i vladu za sve autonomne poslove, a zajednički parlament i zajednička vlada bili bi kompetentni samo za ono što je najnužnije da bude reprezentant države prema vani.» (Prema Vladko Maček, Memoari, Zagreb 1992)

Nakon audijencije kralj je pozvao profesora ustavnoga prava na beogradskom Pravnom fakultetu Slobodana Jovanovića upitavši ga kako bi se mogla definirati država preuređena na temelju Mačekova prijedloga, a ovaj mu je odgovorio: realna unija – kao nekadašnja Austro-Ugarska. Do zavođenja diktature kralja Aleksandra državnopravna razmišljanja u hrvatske političke elite doći će, dakle, do realne unije, a to znači do Hrvatske kao države koju s ostalim dijelom države veže osoba vladara.

Nakon zavođenja diktature pojavljuje se nova opcija za rješenje hrvatskoga državnog problema. Nju će predvoditi Ante Pavelić s ustaškim pokretom, koji će se zauzimati za posve neovisnu hrvatsku državu. Djelujući usporedno, a ne sukobljavajući se cijelo desetljeće, na te dvije opcije (Mačekovu i Pavelićevu) može se gledati i kao na podjelu uloga na putu prema istom cilju. Naime, neovisno o tome je li se radilo o političkom dogovoru ili ne, postojanje ta dva usporedna pokreta proizvodilo je određene pozitivne učinke kako u Hrvatskoj tako i u odnosu Zagreba prema Beogradu, koji je zbog postojanja radikalne struje bio skloniji popuštanju.

Konstitutivni čimbenik prve Jugoslavije bio je, dakle, predratni hrvatski strah od budućnosti. Kako je strah snažan, ali nestabilan konstituens (sastavnica), to se Jugoslavija nestankom hrvatskoga straha našla u državnoj krizi iz koje – ne da nije znala – nego ni mogla izaći, jer su njezine već formirane ili nacije u procesu formiranja, po logici moći, težile da se konstituiraju kao nacionalne države. To je sudbina svih složenih država sastavljenih od već formiranih ili nacija u formiranju. Zbog toga se ili raspadaju (Čehoslovačka, prva i druga Jugoslavija, Savezna Republika Jugoslavija, Sovjetski Savez…) ili proživljavaju državne krize. Najbolji aktualni primjer je Belgija, koja je u stalnoj krizi, ali ne političkoj nego državnoj. Takva kriza latentno ili akutno nazočna je u Španjolskoj, Kanadi, Ruskoj Federaciji, Velikoj Britaniji, Gruziji, Iraku...

Tako smo, posredno, došli do odgovora zašto je srpskom političkom mentalitetu stran federalizam, odnosno zašto znači isto što i separatizam. Zato što je u njegovu središtu velikosrpstvo. Velikosrbin ne mora biti politološki obrazovan, a da bi znao da je u naravi svake autonomije da se stalno povećava, što u konačnici onda Veliku svodi na »usku« Srbiju. Vidjeli smo da je to sudbina svake višenacionalne države. Nju nije zaustavila ni aktualna globalizacija, pa smo svjedoci paradoksa: svijet se danas istodobno i globalizira i partikularizira – globus nikad nije bio toliko integriran, ali nikad na njemu nije bilo više država, a i ne nazire se kraj njihovu umnažanju.

Stoga je u krajnjoj crti posve svejedno što je Maček mislio 5. siječnja predlažući Karađorđeviću svoj federalistički koncept. Činjenica je da je 1939. s Banovinom dobio više nego što je tražio 1929. godine. Zašto? Zato jer je u međuvremenu upravo za toliko porasla hrvatska moć. Moć formira aspiracije, a ne aspiracije moć.



Ovo udaljavanje od naslova bilo je nužno da bi se shvatilo zašto hrvatska politička elita u siječnju 1929. preferira diktaturu pred demokracijom, pod uvjetom da diktator »riješi hrvatsko nacionalno pitanje«. U protivnom dali bismo za pravo onima koji još od Jelačićeve intervencije u Mađarskoj 1848. gledaju na Hrvatsku kao na sredinu u kojoj demokracija, a i neke druge civilizacijske stečevine, nisu na osobito visokoj cijeni. Hrvati nisu imali razloga žaliti za Vidovdanskim ustavom, koji je, premda u biti liberalan, za njih značio samo legalan okvir za tlačenje, jer se svaki njihov interes mogao potisnuti nadglasavanjem. (Zbog istog razloga Hrvati početkom devedesetih godina prošloga stoljeća odbacuju Miloševićevu koncepciju o rješenju jugoslavenske krize na osnovi liberalnog načela »jedan čovjek, jedan glas«.)

Hrvatska politička klasa 1929. nije mogla čitati Fukuyamu iz početka devedesetih, no svejedno joj je posve jasno da je liberalna demokracija neučinkovita, a često i kontraproduktivna u višenacionalnim državama. Taj američki politički filozof u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (Zagreb, 1994), naime, piše:

»Demokracija nije posebno uspješna u rješavanju sporova između različitih etničkih i nacionalnih skupina. Pitanje nacionalne suverenosti po svojoj biti je beskompromisno: suverenost pripada ili jednom narodu ili drugom – ili Armencima ili Azerbejdžancima, ili Litvancima ili Rusima, pa kada različite skupine uđu u sukob, malokad postoji način da se mirnim demokratskim kompromisom nađe srednje rješenje, kao što je to slučaj u ekonomskim svađama. /…/ Demokracija se može pojaviti samo raspadom zemlje na manje nacionalne entitete.«


Bitno u stavu hrvatske političke klase u trenutku proglašenja diktature kralja Aleksandra jest preferiranje sadržaja (autonomije s perspektivom državnosti) pred formom (demokracijom). Time se nije negativno odredila prema demokraciji kao takvoj, nego je jednostavno polazila od činjenice prema kojoj je liberalna demokracija djelotvorna jedino u nacionalnoj državi, a što Jugoslavija nije bila, niti je, zbog razloga koje smo naveli, to mogla postati.

Svjesno se izlažući lošoj percepciji (poput mnogih prethodnika iz ranijih razdoblja, ali i kasnije) u trenutku proglašenja diktature kralja Aleksandra, hrvatska politička klasa još je jednom u 20. stoljeću pokazala državotvornu zrelost. A to je glavni kriterij za ocjenu političara. Samo je državotvorna politika – politika, a sve je drugo u svezi s državom politikanstvo.


Ljubomir Antić

Vijenac 388

388 - 15. siječnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak