Vijenac 386

Kritika

Sanja Lovrenčić, Martinove strune, Leykam international, Zagreb 2008.

Priča o povratku

Sanja Lovrenčić, Martinove strune, Leykam international, Zagreb 2008.

Priča o povratku



Sanja Lovrenčić nedavno je objavila nesvakidašnju knjigu U potrazi za Ivanom (2006), a riječ je o Ivani Brlić Mažuranić, koja je osebujnom duhovnošću i neponovljivom stvaralačkom imaginacijom Priča iz davnine bila i ostala prva dama hrvatske književnosti za djecu.

Sanja Lovrenčić znala je književno rastvoriti njezinu iznimnu osobnost, bogatu umjetničku i ljudsku osjećajnost. Nagrada Đalski potvrda je Sanjinoj znalački ustrajnoj imaginaciji koja i diskretno i vješto kazuje život.

I nagrada koju je netom dobila za roman Martinove strune (Steiermarkische Sparkasse za 2008), svjedoči o autoričinu osebujnom senzibilitetu i introvertiranoj osjećajnosti koja pomno promatra svijet, tražeći u njemu mogućnost smisaona i skladna bivstvovanja.

Priča ispričana u Martinovim strunama postojano i dosljedno izriče žudnju za potrebnim skladom životnih htijenja koja uključuju prilagođenost, toleranciju, spremnost na žrtve i odricanja, ali i slobodu osobnosti.

Mala obiteljska jezgra (otac Mladen, majka Tanja i sin Martin) podvrgnuta je kušnjama života u tuđini. Problem prilagođavanja u tuđoj sredini tematski je prepoznatljiv u pronicavim i sublimiranim opisima nedosegnute ravnoteže, ugrožene osjećajem straha, neizvjesnošću, samoćom i dvojbama.

Nije tu riječ o spleenu, jer je osjećaj tuge i neprevladane nujnosti vrlo precizno izražen, penjući se prema kulminaciji, kad se u emotivnom crescendu kidaju niti razumijevanja i tako potrebna prijateljstva i ljubavi, i kad nadvladava otuđenost.

Bez žestine, bijesa i emotivne zahuktalosti spisateljica prati preobražaj likova, njihov samozatajan otpor novomu i prigušenu žudnju za povratkom.

Posebno je poticajan ženski lik: nezaposlena žena koja zbog jednoličnosti »kućanskih kruženja«, usprkos nedvojbenoj privrženosti sinu, osjeća gubljenje osobnosti, neku neodređenu beskorisnost.

Meditativni slijed njezinih gubitničkih razmišljanja i snoviđenja dovodi je gotovo na rub života, ali je ljubav prema djetetu učvršćuje u odluci o povratku kući.

Sukob između muža i žene, pojačan ženinom željom za povratkom, otvara problem opstojnosti braka. Na kraju nužna katarza (strah, bol, samilost, čežnja) upućuje stvari i odnose u neki manje ili više prihvatljiv red. No kraj se zapletima ne nazire, kao da je spisateljica htjela da i čitatelj postane sudionikom tih zbivanja te da i sam, svojom duhovnošću, osmisli neke druge moduse događanja.

Simboliku Martinovih struna smirujuće oplemenjuje i obogaćuje zvuk violončela. Istinska ljubav prema glazbi korespondira ovdje s ljubavlju prema postojbini, koja nas nedvojbeno oblikuje. U tom kontekstu, glazba kao bogatstvo duha u najužoj je vezi s odanošću prema najbližima i prijateljima.

Riječju, roman Martinove strune implicira jednu od mogućih priča o povratku iz tuđine, ispisanu jednostavnim, pitkim rečenicama.


Ljerka Car Matutinović

Vijenac 386

386 - 18. prosinca 2008.

Klikni za povratak