Vijenac 384

Godišnjica

Gradski kompas

Ideologija zaborava

Gradski kompas


Ideologija zaborava


Vukovar je u jednom trenutku izgubio pamćenje. Ako su gradovi kao ljudi, onda to nije nikakvo čudo: i oni, u tom slučaju, mogu bolovati. Tako je i Vukovar obolio, samo što je njega zahvatila neobična boljka, kao što on i inače jest u svemu neobičan: snašla ga je amnezija.

Kako do amnezije dolazi, zna se: čovjek doživi nekakav fizički potres, recimo u prometnoj nesreći, ili kakav psihološki šok, na primjer pri susretu s kakvom strašnom viješću. Tada zaboravi gotovo sve što je dotada znao; točnije, ne baš sve nego samo ono najvažnije, ono što ga i čini onakvom osobom kakva jest. Štošta zna, ali ne zna odakle mu to znanje: zna strani jezik, ali se ne sjeća gdje ga je naučio; poznaje prostorije neke zgrade, ali se ne sjeća kad je u njoj bio ni što je ondje činio; voli jorgovan, ili ne trpi flekice sa zemljem, ali ne zna ni otkad ni zašto. Takav čovjek onda gubi ono najvažnije: gubi identitet i gubi sposobnost da odredi svoje mjesto u svijetu, da sam sebe nekako definira.

Upravo se to dogodilo s Vukovarom. Ne bih se usudio reći kakav je to fizički potres ili psihološki šok on doživio, premda o tome imam nekakve slutnje i pretpostavke. Znam samo da je u jednom času pao u amenziju i da ga je dugo ona presudno određivala. Zaborav je postao njegov način života, i kao da za drugi nije ni mario. Znam to zato što sam ga upoznao u času kad je već naveliko patio od te bolesti; ja to dugo nisam ni opažao, trebale su mi godine da shvatim što se događa. Dugo sam i ja skupa s njim bolovao od gubitka pamćenja, a tek kad sam pronašao svoje sjećanje, shvatio sam što se događa s mojim rodnim gradom.

Sjećam se, na primjer, da sam ondje proživio nekih petnaest-šesnaest godina prije nego što sam sasvim slučajno negdje doznao da se u Vukovaru rodio prvi nobelovac na ovim prostorima, kemičar Lavoslav Ružička. Ne samo što ja nisam o njemu imao pojma, nego je moj rodni grad uspio toga svog sina tako temeljito zaboraviti da mu nikakva traga nije bilo. A kad je Ružička potkraj života odlučio da posjeti zavičaj, onda je Vukovar – u naglom napadu prisjećanja – postavljao spomen-ploču na znanstvenikovu rodnu kuću noć uoči njegova dolaska, i tako je nobelovac ujutro stajao pred svježom žbukom koja gotovo da mu je pala na glavu.

Isto je tako Vukovar potpuno zaboravio na Nikolu Andrića, prevodioca, dramaturga HNK i osnivača legendarne Zabavne biblioteke. Postojala je, doduše, u Vukovaru Andrićeva ulica, ali su svi mislili da se to odnosi na Ivu Andrića. Postojala je, također, nekakva Andrićeva bista u kutu maloga parka, ali ju je onda netko srušio i ležala je mjesecima u travi, da bi potom posve nestala. Prisjećanje na pravi identitet grada nije se tu javilo čak ni sa zakašnjenjem.

Kao što se nije javilo ni u slučaju Wildeova Doriana Graya: ja sam tek kao student, u Zagrebu, saznao da su dvadesetih godina čak dva izdanja toga romana izašla upravo u Vukovaru. Zaboravljene su »Srijemske novine«, zaboravljen je Vladimir Filakovac, koji je u Vukovaru radio, i Marijan Detoni koji je u vukovarskoj gimnaziji predavao crtanje, zaboravljen je legendarni pjevački zbor i tolike druge stvari i ljudi, kao da ih nikad nije ni bilo.

Zaboravljeno je čak i ono što bi mogli pamtiti toliki ljudi koji još danas žive u Vukovaru. Nitko se, recimo, više ne sjeća kako su vukovarski kazališni amateri odmah poslije rata igrali repertoar kojim bi se i malo ozbiljnije kuće mogle podičiti: Krležu, Gogolja, Moličrea; nitko se više ne sjeća kako su dobre predstave to bile, i u kakvu se svečanost pretvarala svaka premijera. Zaboravljeno je kako je Vukovar nekada uporno težio nečemu višem i boljem, kako ga je upravo ta težnja činila onim što je bio.

Tako je grad izgubio ono najdragocjenije što je imao, kao što gubi čovjek koji pati od amnezije: svoj identitet. Takav čovjek, ako mu se sjećanje dugo ne vrati, ne može drugo nego da pokuša iznova izgraditi svoju osobnost: od onoga što mu se nađe pri ruci, od onoga što mu okolina kaže, od onoga što sam zaključi, on nastoji stvoriti nešto po čemu će opet biti ljudsko biće. To je činio i Vukovar: zaboravivši što je bio, počeo je postojati nešto drugo. Gradio je svoj identitet od onoga što mu je slučajno bilo u vidokrugu: od lijepih krajolika, od svinjokolja i fišpaprikaša, od novokomponiranih narodnih pjesama i svakakvih drugih besmislica. U njemu su glavnu riječ počeli voditi ljudi koji i nisu imali povijesti, pa se tako zaborav pretvorio u neku vrstu ideologije. Tako je Vukovar tonuo sve dublje u amneziju.



Ali gubitak sjećanja rijetko je konačan. Prošlost takve osobe javlja se povremeno u kratkim, ponekad i bolnim bljeskovima koji pokazuju razliku između prošloga i sadašnjeg. Negdje duboko, ispod razine svijesti, zakopana je ona stara, prava osobnost koja se trga i bori da izbije na površinu. Baš kao što su i u Vukovaru uvijek postojali ljudi koji su se sjećali, koji su znali, koji su bili sigurni da je prava narav Vukovara negdje drugdje; njih nitko nije htio slušati, ali oni su bili tu i oni su povremeno podbadali umrtvljeno sjećanje, nisu davali svome gradu da se sasvim izgubi. Ali, njih je bilo malo i nisu se čuli. Prava narav grada nije mogla doprijeti do površine.

Kod osoba koje pate od gubitka pamćenja sjećanje se vraća na isti način na koji je i nestalo: zbog nekog fizičkog potresa ili psihičkog šoka. Tada se odjednom bolesnik svega sjeti, odjednom zna kamo spada; pa ako se baš i ne može prisjetiti svake pojedinosti, zna ono najvažnije: zna tko je. Upravo se to dogodilo s Vukovarom. Došao je potres, došao je šok, i on se odjednom prisjetio svoga identiteta.



Ne može se, doduše, točno sjetiti svega što taj identitet tvori, još se uvijek, možda, ne sjeća ni Ružičke, ni Andrića, ni onih veličanstvenih kazališnih amatera. Ali, odjednom mu je postalo jasno što je, i kamo pripada. I ne samo što mu je jasno, nego je shvatio i da taj svoj identitet mora braniti, i da mu on i jest najvredniji borbe, da je za nj potrebno sve žrtvovati.

I tako je toga časa, kad se sjetio, svoju najveću bitku već dobio.


Iz knjige Vukovarski spomenar


Pavao Pavličić


Ave, Europa, morituri te salutant


Dok su u središtu Maastrichta Dvanaestorica raspravljala o budućnosti Europe, Hrvatima je dopušteno okupljanje na stadionu izvan grada. »Ave, Europa, morituri te salutant!« – govorili su Hrvati. »Ecu!« – vraćala im se jeka.

U postkomunističkoj Europi postoje, naime, dvije vrste naroda: legitimni narodi koji pišu povijest i imaju pravo na slobodu, i prekobrojni, beskorisni narodi, oni koji nemaju svoje mjesto u velikoj povijesti i kojima je i kad ih kolju, kao odgovor na njihovu želju za slobodom, zabranjen čak i pristup u tragediju.

Zbog postojećih saveza i suparništava, nekoć je svaki regionalni sukob prijetio izbijanjem svjetskog rata. Danas, kad postoji Europa, ta je opasnost uklonjena: masovni se zločin odvija u zatvorenome krugu, a prosvjedni zbor na stadionu. Ta nećemo valjda dopustiti da europsko zdanje uzdrma najobičniji etnocid! Umrite, Hrvati! Europa vas pozdravlja.


»Le Figaro«, 10. prosinca 1991.


Alain Finkielkraut

Vijenac 384

384 - 20. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak