Vijenac 384

Naslovnica, Razgovor

Razgovor: Zdravko Tomac

Za hrvatsku šutnju krivi su intelektualci

Razgovor: Zdravko Tomac

Za hrvatsku šutnju krivi su intelektualci



Nakon što je dobio nagradu fra Didak Buntić za humanističko djelovanje, publicist i bivši političar Zdravko Tomac objavio je i knjigu Obraćenje u kojoj piše o svojem putu od komunista do vjernika. Sve to bilo je povod za ovaj razgovor u kojem Tomac govori o komunističkom zlu, njegovim posljedicama i nasljednicima.


Nagrada fra Didak Buntić veliko je priznanje, zar ne?

– To mi je iznimno draga nagrada jer mi je žiri rekao da sam je dobio kao humanist, čovjek za kojega se može kazati da u politici stvarno nasljeduje fra Didaka Buntića. Fra Didak je bio, kažu, hercegovački Mojsije. U vrijeme velike gladi u Hercegovini pomogao je da sedamnaest tisuća djece iz Hercegovine ne umre od gladi. Prebacio ih je u Srijem i Slavoniju, najviše u Vukovar, gdje su ih primile kršćanske obitelji. Mnogi su tamo i ostali. To je humana gesta kakvih malo ima u povijesti, ne samo našega naroda nego uopće u Europi. Danas, kada je hrvatska politika žrtvovala Hrvate u BiH, tamošnji Hrvati prihvatili su me kao čovjeka koji govori u interesu hrvatskoga naroda i kada mi to osobno šteti.


Zašto je hrvatska politika žrtvovala Hrvate u BiH?

– Jedan je razlog što se hrvatska politika nastoji svidjeti moćnicima u međunarodnoj zajednici pa provodi ono što se od nje traži i kada je to suprotno hrvatskim nacionalnim interesima. Drugi je razlog što u hrvatskoj politici postoje razne moćne snage kojima je svaki nacionalni osjećaj i svaka borba za Hrvatsku kao nacionalnu državu nacionalizam. Čak i ustaštvo.


Koje su to moćne snage?

– One koje nisu srcem prihvatile Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu, a stalno rade na obnovi zajedništva na Balkanu i novog oblika bratstva i jedinstva. U te ubrajam i titoističke snage, koje odlikuje komunistički mentalni sklop i za koje je Tito, a ne Tuđman, onaj kojega treba slaviti.


Zbog ovoga što ste rekli dobit ćete još neprijatelja među članstvom vaše bivše partije i SDP-a?

– Zbog toga me neki mrze, neki vrijeđaju, a neki se i slažu, ali nemaju hrabrosti to reći. U SDP-u ima mnogo ljudi koji misle kao ja, ali su potisnuti u drugi plan.


Tko ih je potisnuo?

– Nakon pobjede na izborima 2000. nastao je veliki povratak onih koji su samo formalno postali socijaldemokrati, a zapravo su titoisti. Oni pokušavaju srušiti Domovinski rat kao temelj ove Hrvatske i vratiti nas u komunistički antifašizam, jer je on tobože stvorio ovu Hrvatsku, a ne Domovinski rat.


Što je za vas antifašizam?

– Sasvim nešto drugo od onoga što se u nas nameće kao antifašizam. Antifašizam je široki narodni pokret u kojem komunisti nisu bili većina, ali su ga pretvorili u komunistički antifašizam, u lijepu ambalažu kako bi sakrili komunističke zločine. Zato se stalno vraćamo u prošlost, zato se zataškavaju i opravdavaju komunistički zločini.


Tko su zagovornici takvih ideja u Hrvatskoj?

– SABAH i razne udruge, a najjača je karika Stjepan Mesić, aktualni predsjednik Hrvatske, koji je faktično pokrovitelj mentalnog sklopa koji se iskazuje i pjesmom Po šumama i gorama...


Čekajte, Mesić je bio s onima koji su stvarali sadašnju Hrvatsku?

– To je veliko pitanje. Jer, Miroslav Tuđman dokumentirano piše da je 1989. bio suradnik Udbe i da je izvještavao Udbu o tome što rade Tuđman i njegovo društvo. Bio je među onima koji su imali zadatak da kontroliraju Tuđmana i pokušaju spriječiti nacionaliste, kako su govorili, da dođu na vlast.


Mislite na nacionaliste kako su ih shvaćali članovi vašeg Saveza komunista Jugoslavije?

– Da.


Zašto ste postali komunist?

– Kad sam završio fakultet, svjesno sam ušao u Savez komunista i zato što sam shvatio da za hrvatske nacionalne interese mogu više napraviti ako uđem u Savez komunista nego ako ostanem izvan. Želio sam promijeniti strukturu partije kako bi ta partija postala hrvatski savez komunista koji bi branio hrvatske nacionalne interese i hrvatsku državnost. Na tome je mnogo radio Miko Tripalo, koji je govorio kako nije važno samo klasno, nego i nacionalno. Zbog nacionalnoga je Tito srušio Hrvatsko proljeće.


Vi niste završili u zatvoru. Zašto?

– Spasio me Edvard Kardelj, s kojim sam radio na promjeni Ustava i na neki način bio njegov dobar znanac, možda čak i prijatelj.


Nije li imao na umu još nešto?

– Kardelj je pred smrt u jednom razgovoru, ja sam bio šokiran, iznio jednu viziju budućnosti Jugoslavije rekavši da će Jugoslavija završiti u krvi i sukobima ako ne dođe do njezine konfederalizacije. Kardelj, koji je u početku političkoga djelovanja te za vrijeme rata i poslije rata bio staljinist, pravi revolucionarni komunist, bio je tvorac koncepcije koja je zagovarala da se Jugoslavija i samoupravljanje ne mogu spasiti bez višepartijskoga sustava. S koncepcijom prijelaza iz jednostranačkog u višestranački sustav išao je Titu, koji mu je rekao da to više nikada ne spominje. Nakon gušenja Hrvatskoga proljeća 1971, kad se tražilo da me se makne, pomogao mi je Čedo Grbić, koji je nagovorio Jakova Blaževića da me zbrine u svom kabinetu, a Kardelj je to podržao.


Kardelj je dakle igrao dvostruku ulogu?

– Da. Bio je oštro protiv Tripala i Hrvatskog proljeća, ali je žestoko branio amandmane. Smatrao je da će proljećari svojim radikalizmom srušiti amandmane, koje je želio sačuvati i oni su sačuvani. Vjerojatno me štitio i zato što je mislio da mu mogu biti od koristi.


Bili ste odani partiji i zato su vas čuvali, je li tako?

– Da. Ne zaboravite da su amandmani i Ustav iz 1974. bili temelj za sve što se događalo dvadeset godina poslije. Bili su temelj za raspad Jugoslavije.


No čini mi se da sada međunarodna zajednica pokušava realizirati što je Kardelj htio – neku konfederalnu Jugoslaviju.

– Međunarodna zajednica nikada nije odustala od Jugoslavije i zajedništva na Balkanu. Samo je iz tog zajedništva puštena Slovenija, a ubačena Albanija zbog Kosova, tako da svi Albanci, svi Srbi, svi Hrvati i svi muslimani, budu u jednom kotlu. Tada neće biti važno, kako to Mesić često ističe, tko je tko i tko živi s koje strane granica. To je koncepcija na kojoj se sve vrijeme radi.


Je li toga svega bio svjestan Račan?

– Jest.


Znači li to da ste se i vi s tim slagali?

– Nikako. Račan i ja sukobili smo se i od 1971. bili žestoki protivnici do 1989. On je bio jedan od ljudi koji je tražio da mi se zabrani predavati na fakultetu, da iziđem iz politike itd. No kad je otišao u Beograd, počeo se mijenjati. U sukobu s Miloševićem dobro procjenjuje buduće događaje i priklanja se novoj politici.


Koja je to?

– To je politika borbe za nacionalnu državu.


Činjenice govore da Račan nije bio za nacionalnu državu.

– U početku nije bio. Glavni naš sukob u počecima SDP-a bio je kad sam uoči izbora tražio da SDP zastupa konfederalnu Jugoslaviju, a ne federaciju, što je zastupao Račan. Tek kad je došlo do razjedinjavanja Jugoslavije priklonio se tada većinskoj struji u SDP-u. Ali i tada, kad je stao na stranu koja je prihvatila Deklaraciju o proglašenju samostalnosti, on i njegovi istomišljenici tražili su da se unese jedan član koji bi omogućavao ponovno udruživanje u Jugoslaviju. To je ona čuvena sjednica 1991, kada se 25. lipnja donosila odluka o samostalnosti Hrvatske, koja je zbog pritiska međunarodne zajednice odgođena do 7. listopada. Tuđman je to s pravom odbio i ja sam bio uz Tuđmana. I tada je, ja tada nisam bio zastupnik, SDP napustio sjednicu osim jednog zastupnika, Ćića Vlašića s Korčule, koji je ostao i rekao: Ja neću otići kada se donosi takva odluka. Račan je taktizirao sve dok nije formirana vlada demokratskog jedinstva, a kad su počeli balvani, staje na stranu obrane Hrvatske. Od tada pa sve do 1997. čvrsto podržava Tuđmana. Razlika u tom razdoblju između Račana i mene nema. Zbog takve politike 2000. ponovno dolazimo na vlast. A onda se opet mijenja naš odnos.


Zašto?

– Ja ne dopuštam, to možete vidjeti iz mojih istupa, da je deset godina Tuđmanova stvaranja hrvatske države deset izgubljenih godina, da sve treba promijeniti i radikalno detuđmanizirati Hrvatsku. Borim se za kontinuitet. Suprotstavljam se vrlo žestoko popustljivoj politici prema Haškom sudu, borim se za Domovinski rat i prava branitelja, borim se protiv obnove titoističkoga mentalnog sklopa, protiv ponovnih otvaranja ideoloških sukoba crvenih i crnih. U Vukovaru 2000. držim poznati govor u kojem sam rekao da treba kazati dosta gospodi iz Haaga, da treba zaustaviti servilnu politiku, da je Domovinski rat temelj Hrvatske, a ne obnova nekog komunističkog antifašizma.


Tada ste sebe »istjerali« iz SDP-a?

– To su mnogi jedva dočekali.


Zar je u SDP-u tako jaka antihrvatska struja?

– Vidite da je jaka. Ona drži medije. U politici je jaka, u kulturi je jaka, u institucijama je jaka. Uz njihovu pomoć danas međunarodna zajednica ustrajava na rashrvaćenju Hrvatske. Svaka borba za hrvatsku državu pokušava se proglasiti ustaškom idejom. Na udaru je domoljublje, vjera, Katolička crkva i Stepinac, čiji se antifašizam i antiustaštvo umanjuju i negiraju. Budući je bio antikomunist i poštovao želju naroda da ima svoju državu, Stepincu su sudili. Zbog toga i danas Katoličku crkvu proglašavaju ustaškom, što ona nikada nije bila. Bilo je pojedinaca, no crkva je uvijek bila domoljubna. To je važno znati jer se zbog iste ideje nije sudilo samo Stepincu nego HSS-u, Mačeku i Andriji Hebrangu. Zbog ideje hrvatske države i zbog suprotstavljanja represivnom komunizmu Tito je dao ubio Hebranga.

Kad je Tuđman krenuo u osamostaljenje Hrvatske, nije slučajno najviše napadana njegova rečenica da, »NDH nije samo zločinački režim, nego je i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom«. I kad je Tuđman politikom pomirbe stvorio Hrvatsku kao nacionalnu državu, protivnici su je tretirali ustaškom, a Tuđmana ustašom sve do danas. Glavna borba devedesetih godina bila je obrana od agresije, ali i obrana od napada da sadašnja Hrvatska nije nova NDH, da nije ustaška. Kad je padao Vukovar, išao sam u London i čim sam ušao u Foreign Office već na vratima pitali su me jesam li ustaša.


Što ste im odgovorili?

– Rekao sam da su me mogli pitati je li naša Vlada nacionalnoga spasa komunistička, jer su od trideset članova u njoj dvadeset i šest bivši komunisti, Tuđman je bio Titov general. Kompromitacija ideje hrvatske države bila je strašno jaka i do danas traje.


Želite reći da se i današnje ustaštvo izmišlja?

– Apsolutno! U svojoj novoj knjizi Od komunista do vjernika imam nekoliko tekstova o izmišljanju ustaštva. O tome polemiziram s nekim mladim povjesničarima, poput Tvrka Jakovine koji brani komunistički antifašizam i svuda vidi ustaštvo, pa s Predragom Matejevićem, koji je u velikom intervjuu u »Večernjem listu« rekao da pobunu Srba i balvane nisu prouzročili jedan milicioner i jedan zubar, nego da je to posljedica sjećanja na klanja 1941 – 1943. Matvejević zastupa četničku, velikosrpsku tezu na kojoj su Srbi indoktrinirani i uvučeni u rat u Hrvatskoj i BiH. Prema tome, ustaštvo se izmišlja i na temelju nekoliko ekscesa pokušava ga se inaugurirati kao stajalište većine Hrvata. Recimo, zbog nekolicine maskiranih mladih ljudi ustašama se pokušava proglasiti sto tisuća ljudi koji su bili na Thompsonovu koncertu na Trgu bana Jelačića i pjevali domoljubne pjesme. Taj veliki domoljubni događaj pokušava se proglasiti obnovom NDH, ustaštvom. S tom je nakanom Vesna Pusić proglasila Hrvatsku vladu krivom za obnovu ustaštva.


S obzirom da ste s Jakovom Blaževićem razgovarali o Stepincu, je li ga ikada grizla savjest?

– Grizla ga je. Blaževiću je bilo zapovjeđeno da osudi Stepinca. U početku je odbijao, a na kraju je ipak pristao.


Imate li vi grižnju savjesti?

– U knjizi Obraćenje pišem važno poglavlje o svojoj krivici za grijehe Kardelja, Blaževića i Račana, s kojima sam bio u vrlo bliskim odnosima, i pokušavam objasniti tu svoju poziciju. Neki će je prihvatiti, a neki neće. Blažević se borio s osjećajem krivnje, ali je sam sebi cijeli život nastojao dokazati da su komunizam i komunistička represija revolucionarni. Da su sva suđenja bila nužna. Mislim da ga je to intimno mučilo i da se u kasnijem svom životu, kao i Kardelj, promijenio. Ali ne do kraja.


Jeste li si kada rekli da ste kukavica?

– Može se reći da sam kukavica jer nisam imao dovoljno hrabrosti slijediti svoje ideje i žrtvovati se za njih. Zato sam zahvalan i Blaževiću koji me spasio kad sam mogao birati između njegove zaštite i zatvora. Kad se pojavio Milošević, Blažević i ja razišli smo se i ljudski i politički.


Bio je na strani Miloševića?

– Ne, ali se bojao raspada Jugoslavije i sloma komunizma. Jakov je imao jaku nacionalnu crtu, ali kada je došlo u sukob hrvatstvo ili komunizam, uvijek je u njemu pobijedio komunizam.


Što je u komunizmu bilo tako magično?

– Vjera da se gradi novi svijet. Da su ciljevi veliki i da se sve žrtve isplate.


Nije li to glupo?

– Ne, nije. Takav je mentalni sklop političara fundamentalista, pa i komunističkih. Oni misle da treba što je moguće prije doći do cilja, pa i diktaturom, represijom… Više sam puta razgovarao s Titom i to vidio izbliza. Tito uopće nije imao grižnje savjesti. Smatrao je da je veliki čovjek komunizma i nesvrstanosti i da su u ostvarivanju boljega društva dopuštena ubijanja protivnika. Uopće ti fundamentalisti, komunistički ili vjerski na Bliskom istoku, koji stave bombu oko pasa i uđu u autobus pun djece i raznesu ga, vjeruju da tako čine dobro djelo, vjeruju da nisu zločinci. Komunizam je vrlo zavodljiv zato što na načelnoj razini ima lijepe ciljeve – pravdu, jednakost, nema eksploatacije, a opasan je zato što je prihvatio ideologiju koja polazi od zaključka da se zlom može doći do dobra.


Kada ste vi to shvatili?

– Moj prvi sudar s tim zlom bio je u Brodu kad sam postao predsjednik Socijalističkog saveza i kada sam jedne večeri u jednom selu slušao priče komunista kako su ubijali seljake koji nisu htjeli ući u seljačke radne zadruge. Zgrozilo me ne samo što su ih ubijali nego još više zadovoljstvo i ponos s kojim su to govorili. Tada sam počeo shvaćati taj komunistički mentalni sklop.


Jeste li vi činili zlo?

– Nikada nisam osobno pomagao neku represiju prema bilo kome i uvijek sam se borio protiv pojedinačne nepravde. Ali ipak pri kraju života, nakon svega što je prošlo, eto, imao sam potrebu reći da sam time kriv jer sam vjerovao u represivnu ideologiju i bio dio sustava koji je odgovoran za zla i zločine koje su činili mnogi drugi. Komunizam je prevario mnoge poštene ljude. Kada sam ušao u to neko sam vrijeme vjerovao da ide na bolje i da će se to promijeniti.


Međutim, iako se komunizam u biti nije mijenjao, ostali ste mu vjerni.

– To je dio mojeg života kojega se ne odričem i zato što me je doveo do obraćenja. Recimo, i kada su mi bili zabranili javno djelovanje, ja sam smatrao da u postojećim okolnostima najviše mogu pridonijeti svom narodu i demokraciji ako ostanem u Savezu komunista i onda ga iznutra mijenjam. Vjerovao sam, a to i danas vjerujem, da Hrvatskoj treba ne samo desna nego i lijeva noga.


I jeste li uspjeli u tome?

– Uspio sam! Kao bivši komunist, a poslije socijaldemokrat, pridonio sam stvaranju Hrvatske. Znači, uspio sam!


Nasljednici vam pjevaju partizanske pjesme, uzdižu Tita i titoizam... Rade protiv toga što ste stvorili.

– Ne treba biti tako radikalan. Nažalost, nakon povratka SDP-a na vlast nastupile su retrogradne tendencije. Ali ono što smo mi radili nastavit će se. To moraju nastaviti istinski socijaldemokrati. Oni koji se neće bojati etikete crveni ustaša, komunjara, boljševik, kakve su meni dijeljene, i koji će imati snage istinski se suočiti s komunističkim nasljeđem i njegovim zlima. Znate, i ja sam se mogao s raspadom komunizma i Jugoslavije prebaciti u neku drugu stranku i ekskulpirati svoj komunizam, ali nisam. Ostao sam i zbog onih koji nisu bili komunisti a koji su mi govorili, uključujući biskupe i neke intelektualce, i vodeće ljude HDZ-a: Ne smiješ otići iz SDP-a. Ako odeš, bit će gore.


Zašto ste onda otišli?

– Otišao sam jer više nisam mogao izdržati. Otišao sam iz politike, ali zarekao sam se da ću tu borbu nastaviti objašnjavajući našu prošlost. Ako ne rasvijetlimo našu prošlost, ako ne utvrdimo istinu, onda će nas mučiti i dalje.


Mnogo je onih koji nude drukčije istine.

– Da, ima više istina, ali jedna je prava. Put do te istine ima vrlo jednostavnu formulu – treba mijenjati sebe.


Što to znači?!

– Mijenjanje sebe jest i to što priznajem da sam u dijelu svoga života išao krivim putem, ali iz dobrih namjera.


I put u pakao popločan je dobrim namjerama.

– Da. Ali ja taj svoj put obraćenja moram objasniti i mladima, od kojih mnogi danas idu krivim putem. Pa i mnogi u SDP-u.


Spominjete biskupe, crkvu, vjeru, pišete i govorite o potrebi boljeg čovjeka, a sve je više lošega. Kako to objašnjavate?

– Za to su krivi hrvatski intelektualci.


Zašto su krivi?

– Zato što šute. Krivi su jer ne žele govoriti da ne bi izgubili neku sinekuru, neku povlasticu, neku poziciju. Krivi su jer su licemjerni.


Za razliku od njih vi ste progovorili. Zašto?

– Ja sam uvijek govorio o svemu i kad sam znao da riječi jednog čovjeka ništa neće promijeniti. Govorio sam jer sam znao da to netko čuje. I to se čulo. Ljudi su mi počeli govoriti da su me čuli. Kada sam npr. žestoko progovorio o krivokletništvu aktualnoga predsjednika na Haškom sudu mnogo je ljudi bilo oduševljeno, pisali su mi pisma, a kad su me susretali, govorili su: Bravo! Ali onda dolazi licemjerje. Ti isti ljudi tom se istom predsjedniku klanjaju do poda. Traže da im bude pokrovitelj, da im drži predavanja o nečem što on ne zna. Čak ga zovu i akademici da im govori o čemu nema pojma.


To vas ljuti?

– Ne ljutim se, ljudi nisu heroji. Znate, malo je ljudi koji su spremni žrtvovati neke svoje interese za opće dobro. Nisam ljut, ali sam žalostan zbog šutnje o istini na svim razinama društva. Ne razumijem zašto šute akademici, zašto šuti HAZU? Zbog šutnje kvalitetni ljudi ostaju po strani a poltroni i ljudi-vjetrenjače, koji uvijek slušaju što je in, postaju uspješni. Što je više tako uspješnih, društvo i država su nam neuspješniji.


Što je bivšem komunistu vjera? Nije valjda opij?

– Moja je vjera čvrsto uvjerenje da ovaj život i svijet nisu slučajni. Da čovjek nije proizvod kemijskih i drugih slučajnih procesa, nego je duhovno biće. Ja vjerujem da čovjek ne skončava u vlažnoj mračnoj grobnoj jami ili krematoriju, nego da postoji duh, da postoji duša i da postoji nešto što je izvan našeg razuma. Vjera je Bog koji je izvan vremena i prostora, mi ga razumom ne možemo do kraja spoznati ni prihvatiti, i zato vjera nastaje objavom i u nekim mističnim situacijama.


U jednoj od svojih knjiga napisali ste da je i globalizam religija.

– Apsolutno. Ateistička religija, kao i komunizam. Čovjek ne može živjeti bez vjere. Ta vjera može biti religija ili vjera u ideju. Einstein je rekao da čovjek koji ne vjeruje u smisao života nije sposoban živjeti. Dostojevski je rekao da onomu tko ne vjeruje u besmrtnost ljudske duše ne preostaje drugo nego da se ubije. Krleža je pak rekao da onima koji smatraju da je život dim cigarete, ili neki kemijski ili mehanički proces, ne preostaje drugo do da ubijaju, ili sebe ubiju. Vjera je smisao. Oni koji su ubili Boga, koji ne vjeruju u transcendenciju, oni su postali komunistički vjernici i vjeruju u raj zemaljski. U ostvarivanju te svoje vjere spremni su na ubojstva, na diktaturu, na teror. Čovjek mora u nešto vjerovati. Kada se u Londonu tristo bad blue boysa na ledenoj kiši do pasa ogoli i navija za Dinamo koji gubi 4:0, što je to nego vjera?! Vjera u sveti klub Dinamo! Tako neki vjeruju u globalizam ili liberalizam koji kaže da prema netolerantnima ne treba biti tolerantan. Sve je to vjera.


Godišnjica je tragedije Vukovar i godišnjica srpskih zločina u Vukovaru. Je li vam i to bio put ka vjeri?

– Da, moja katarza, moja ljudska transformacija, politička, pa i vjerska, jako je vezana za Vukovar. Ja u svojim knjigama opisujem slučaj svoga studenta, ali nije to samo taj student, kojemu sam govorio o idealima, o borbi za slobodu, o demokraciji, o tome kako je čovjek samo čovjek ako se brine za druge ljude i u tom smislu voli svoje bližnje i svoj narod, koji je spreman žrtvovati se u borbi za svoje ideale. Neki moji studenti pod mojim su utjecajem otišli u rat kao dragovoljci. Među njima i jedan koji je jedne nedjelje otišao u Vukovar i nikada se nije vratio. Dok se borio u Vukovaru, pisao mi je pisma, a u posljednjem, koje sam dobio kad je već bio mrtav, optužuje me za rat i poziciju u koju je doveden. To pismo bilo je moja katarza.


Je li vaš obračun sa sobom i obračun s protivnicima?

– Ne može biti obračuna s protivnicima ako nema obračuna sa sobom. Da bi čovjek spoznao druge ljude, prvo mora spoznati sebe. Najteže je stati pred zrcalo i reći istinu samu sebi. Odgovoriti koliko je kriv za zlo koje je počinjeno, a koje nije dovoljno sprečavao, kojemu je gledao kroz prste ne prepoznavajući da je zlo i misleći da je dobro.


Je li vaša vjera bijeg od grižnje savjesti za zla iz komunizma?

– Nemam grižnje savjesti jer mislim da sam bio normalan čovjek koji je ponekad u životu vjerovao u neke krive ideale. Ali kad god sam spoznao da idem krivim putem, ja sam to pokušavao popraviti. Zato je cijeli moj život bio u meni borba idealista i kolebljivca. Bio sam idealist, utopist koji ne može živjeti bez vjere u ideale, a s druge strane bio sam svjestan da se to ne može ostvariti bez političke borbe u kojoj sam bio nedovoljno čvrst, patio sam od hamletovskog sindroma – znao sam što treba učiniti, ali nisam imao snage povući prvi potez.


I kao političar i kao publicist tvrdite da Zagreb treba promijeniti ime Trgu maršala Tita. Zašto?

– Za naše zdravlje i za budućnost našega naroda potrebno je provesti detitoizaciju. Treba razobličiti mit o Titu i osuditi ga. Treba reći da Tito kao državnik ima zasluga, ali da je zločinac, da pripada u deset najvećih političara zločinaca u Europi. Rijetki su koji znaju da je Tito pred kraj života tražio od JNA da nakon njegove smrti represijom očuva Jugoslaviju pod svaku cijenu.

Tražio je i to?

– Da, da. Postoje dokazi. Velika je uvreda za Domovinski rat, za hrvatsku državu, za one koje je ubila zločinačka JNA da maršal JNA u glavnom gradu Hrvatske ima svoj trg, a predsjednik Tuđman neuređenu livadu. Kada najljepši trg u Zagrebu prestane biti trg maršala JNA, tada će se ponovno otvoriti proces istinske transformacije SDP-a u hrvatske socijaldemokrate. Bez toga nemaju šanse više doći na vlast.


Razlikuje li se sadašnja srbijanska politika od velikosrpske?

– Ne, ona je uvijek bila i ostala velikosrpska. Mislim da će uskoro ta politika izaći s novim velikosrpskim zahtjevima. Nakon presuda u Haagu izaći će se sa zahtjevima za srpskom autonomijom u Hrvatskoj, a usporedno će ići zahtjev za istarskom autonomijom, što je smrtna opasnost za Hrvatsku kao nacionalnu državu. Te se kockice već slažu. U tu koncepciju uklapaju se zahtjevi za izvanrednim izborima, zahtjevi za vladom nacionalnog spasa, svakodnevni deseci stranica novina o zločinima. Silne televizijske emisije trebaju isprati mozak i slomiti sve otpore ciljevima koji će nam se nametnuti. U Haagu traju procesi Hrvatima iz BiH, a zapravo hrvatskoj državi kao tobožnjem agresoru na državu Bosnu i Hercegovinu, a o tome nema ni slova u hrvatskim medijima. Prestalo se pisati o Gotovini, ne piše se o odustajanju Haaga od Mesićeva svjedočenja, jer bi Mesić bio u vrlo neugodnoj situaciji s obzirom da Praljak traži unakrsno ispitivanje i kao dokaz odbija njegovo svjedočenje Blaškiću. Ne piše se ono što narod zanima, ali se zato reklamiraju knjige Carle Del Ponte i Florence Hartmann. Uopće nema ozbiljnih analiza. Oni koji su veličali Carlu Del Ponte i Haški sud sada ga razobličuju, sada o tome šute i tako formiraju hrvatsko javno mnijenje.


A kakva je politika hrvatskih Srba? Znači li Džakulino pismo da se vraća u vrijeme balvana?

– Pa, ona se sprema za to. Srpska politika u Hrvatskoj osvaja pozicije i sprema se da u miru ostvari Plan Z4, koji nisu ostvarili u vrijeme rata.


Nedavno je Šeks izjavio kako će se vrlo brzo stvoriti situacija da i Srbin bude predsjednik Hrvatske. Je li to moguće?

– Ako bude bio neki Srbin koji je tvrdi politički Hrvat, nemam ništa protiv Šeksove ideje. Nemam ništa protiv da to bude neki budući Srećko Bjelić. Ali ne daj Bože da to bude neki Pupovac ili Uzelac, ili Džakula. Da budu oni koji u Srbu slave Dan ustanka bivše države, koji je zapravo bio četnički ustanak, a ne priznaju Domovinski rat. Hrvatska se mora razvijati na konceptu političke nacije. To znači da se za potpredsjednika Hrvatske vlade ne može izabrati nitko po etničkom kriteriju, nego kao građanin, kao politički Hrvat u ime svih građana.


Kakva treba biti kultura u Hrvatskoj?

– Pluralna. Ali koja ne isključuje nacionalno. Mora biti nacionalna, kakva je svagdje u osviještenim nacijama i državama, mora čuvati svoj jezik, baštinu, tradiciju, sve tekovine nacionalnoga. Bez nacionalne kulture nema nacije, nema opstanka Hrvata ni hrvatske države.


Razgovarao

Andrija Tunjić

Vijenac 384

384 - 20. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak