Vijenac 384

Film, Naslovnica

Vukovar, nesnimljena tragedija

Vukovar, nesnimljena tragedija


U vrijeme pisanja ovog teksta novinski TV-vodiči najavljuju da će u utorak 18. studenog, na tužnu godišnjicu pada Vukovara, Hrvatska televizija emitirati ratnu dramu Zapamtite Vukovar, zasad posljednji film Fadila Hadžića nadahnut hvaljenom knjigom Glasom protiv topova Alemke Mirković. Prikazano ljetos u Puli, Hadžićevo je djelo, storija o posljednjim danima opsade Vukovara i pokolju na Ovčari, od kritičara koji su ga odgledali dočekano uglavnom na nož, kao ostvarenje tek za nijansu uspjelije od redateljevih recentnih promašenih satiričnih komedija Doktor ludosti i Lopovi prve klase. Blagonakloniji kritičari ističu autorovo zanimanje za istinsko zlo i transformaciju ljudi u bezdušne i krvoločne zvijeri, što je efektno opredmećeno u liku majora obavještajne službe JNA, kojega navodno vrlo uvjerljivo tumači cijenjeni sarajevski glumac Izudin Bajrović, te naglašavaju Hadžićevu zrelost u profiliranju likova i izbjegavanju patetike, kao i vješto režirane prizore potjere za preživjelim Hrvatima s Ovčare i njihove likvidacije. Oni manje skloni filmu tvrde da je riječ o naslovu sličnu nekadašnjim partizanskim filmovima, primjerice baš redateljevu Desantu na Drvar, o diletantski režiranu djelcu koje prikazom dobrih Srba nemušto pokušava biti politički korektno. Svakako, kad budete čitali ovaj tekst, već ćete steći uvid u kakvoću Hadžićeva filma i način na koji je autor predočio tragičnu sudbinu legendarnoga novinara Hrvatskog radija Siniše Glavaševića i njegovih suboraca.

Ipak, u cjelini se čini da je i Zapamtite Vukovar još jedna potvrda da grad heroj nema mnogo sreće s celuloidnim interpretacijama svoje nesretne sudbine. Tema koje se domaći filmaši ne prihvaćaju osobito rado (uz Hadžićev film trenutno je aktualan dokumentarni serijal Heroji Vukovara Eduarda Galića) s jedne strane nudi bogomdanu epsku priču o junaštvu i žrtvovanju, storiju veću od života u kojoj su se na tragičan način prelomile bezbrojne ljudske sudbine i koja je odredila budućnost Hrvatske, no s druge strane, pogotovo u rukama manje spretnih filmaša, uvijek prijeti opasnost od odklizavanja u domoljubnu patetiku, od nepotrebne opterećenosti ideologijom ili podilaženja nacionalnim strastima. Svakako, i sedamnaest godina nakon vukovarske epopeje, dok se još otkrivaju detalji o znanim i neznanim junacima grada mučenika, ali i pojedinosti o medijskim manipulacijama i prešućivanjima kojima je te kasne jeseni 1991. bio popraćen pad Vukovara, priča o gradu na Dunavu i sudbinama približno tri tisuće njegovih branitelja teme su kojima se valja vraćati uvijek i iznova.

Najuspjeliju domaću filmsku priču koja se posredno dotiče Vukovara, ratnu TV-dramu Vidimo se, kao igranofilmski prvenac godine 1995. potpisao je Ivan Salaj, autor hvaljenoga dokumentarca Hotel Sunja, koji u posljednje vrijeme najavljuje svoj povratak režiji. Priča o petorici prijatelja koji se okupljaju na pogrebu svog na vukovarskom bojištu poginulog druga Borne oslobođena je trivijalne sentimentalnosti i uz tjeskobnu sliku ratne stvarnosti ranih 1990-ih nudi galeriju slojevito profiliranih protagonista, od kojih su četvorica obilježena grižnjom savjesti zbog izbjegavanja mobilizacije, a peti, hosovac Maks, nemogućnošću prilagođavanja mirnom (civilnom) životu.

Neujednačenost, pretencioznost i općenito blijed dojam osobine su drame Vukovar se vraća kući Branka Schmidta, redatelja koji je prije dvije godine snimio svoje najzrelije ostvarenje, pesimističnu egzistencijalističku dramu Put lubenica. Realizirana 1994, priča o neveseloj sudbini otuđene i disfunkcionalne obitelji vukovarskog prognanika, rezigniranog invalida Vinka koji sa ženom i sinom životari u vagonu na željezničkoj postaji Sokolovci, opterećena je stereotipnim predočavanjem protagonista, suvišnim ideologiziranjem i naznakama ksenofobije. Ideologiziranost zbog koje likovi ostaju uglavnom tek papirnate kreature osnovni je nedostatak i Schmidtova trima Zlatnim arenama ovjenčana filma Božić u Beču, kojim se on tri godine poslije vratio ratnoj tematici.

Uloga srpskog oficira Pavla Trusića u filmu Dezerter prvaka jugoslavenskoga crnog vala Živojina Pavlovića, naturalizmu sklona autora trajno zaokupljena temom opstanka pojedinca u nesklonoj mu mediokritetskoj okolini, i danas se uzima za zlo Radi Šerbedžiji. Premda se Šerbedžiji opravdano može prigovoriti zbog lošeg tajminga izbora projekta i uloge, ostvarene u vrijeme najžešćih ratnih sukoba i izrazite polarizacije, najčešće se gubi iz vida, ili možda namjerno prešućuje, da je prema motivima priče Fjodora Mihajloviča Dostojevskog rađen film naglašeno antiratno usmjereno ostvarenje u kojem Pavlović podiže i jasno artikulira svoj glas protiv ratnog užasa. Osim što je naslovni lik dezerter iz JNA, završne sekvence u kojima on tenkom stiže pred kuću svog protivnika, smještenu u samu Beogradu, jasno daju do znanja da autor precizno detektira srce tame u kojem leži izvor ratnog zla.

Dok je 1994. hrvatski kandidat za Oscara bio spomenuti Schmidtov Vukovar se vraća kući, srpsku je kinematografiju tada predstavljao film Vukovar: jedna priča (Vukovar poste restante) Bore Draškovića. Nejasni su razlozi zbog kojih je europska kritika afirmativno dočekala Draškovićevo (ne)djelo, jer riječ je o posve pojednostavnjenu, tendencioznu, lažnu, patetičnu, očekivano pristranu i naglašeno ispolitiziranu pogledu srpskog autora na vukovarsku kalvariju. Makar Drašković dijelom neprijatelje Hrvate prikazuje kao simpatične i blage ljude, u njegovim nazovieksplikacijama formalnih uzroka sukoba (odcjepljenje dviju republika, izbacivanje Srba iz Hrvatskog ustava itd.) i idealiziranju središnjeg protagonista (Hrvaticom Anom nedavno oženjena snajperista Tome koji se odlučuje za isključivo ranjavanje hrvatskih gardista) nema ni govora o ratnohuškačkoj velikosrpskoj politici i krvavim zločinima bradatih spodoba i srpskih paravojnih formacija. Najkraće rečeno, Draškovićev je film neprobavljiva i negledljiva laž.



Donekle paradoksalno, ali najuspjeliji film o vukovarskoj tragediji djelo je Harrisonovo cvijeće francuskoga redatelja Elieja Chouraquija. To djelo nudi mnogo slojevitiji, mračniji i mučniji pogled na vukovarska stradanja i slavonsku ratnu jesen 1991. no što će to domaći ratni film, tradicionalno opterećen trivijalnom dnevnom politikom, shematskom karakterizacijom i karikaturalnim prikazom neprijatelja, teško biti u stanju.

Premda ponajprije usredotočen na prikaz ljubavi, odanosti i požrtvovnosti između supružnika Harrisona i Sare, film u središnjem (i najvećem) dijelu gotovo dokumentaristički uvjerljivo prikazuje ratna razaranja i strahote Nuštra i Vukovara. Dokumentarnom ugođaju pridonosi i povremeno umetanje autentičnih ratnih snimki, kao i ispovjedni ton kojim se neki likovi, očito u obliku intervjua s kičastim panoramama u pozadini, ponekad obraćaju izravno u kameru govoreći o pretrpljenim užasima.

Premda skupina reportera trajno, donekle i iritantno, ne uspijeva razumjeti tko tu ratuje protiv koga i zašto, redatelj to itekako zna. Kontrast četničkih zvjerstava, primitivizma i divljanja s jedne i razmjerne kultiviranosti i uljuđenosti hrvatskih branitelja s druge strane dovoljan su pokazatelj toga. Prizori s kojima se Sarah suočava na svom putu (silovane i ubijene djevojčice, zaklane starice, bezrazložne egzekucije metkom u čelo), na kojem i sama biva umalo silovana i ubijena, tek su uvod u pakao Vukovara. Vrlo vjerodostojno dočarane vizure razorena grada (s karakterističnim vodotornjem u pozadini), na čijim ulicama četnici masovno ubijaju civile prethodno izvučene iz skloništa, neće nikoga ostaviti ravnodušnim. U razorenoj bolnici Sarah će, u mnoštvu mrtvih i ranjenih tijela, pronaći Harrisona, i doživjeti katarzu. No slike smrti i užasa neizbrisivo će se urezati u njezino sjećanje te ćemo je, o Božiću 1992. u blagdanskom okruženju velegradske suburbije, ostaviti sjetnu i zamišljenu.

Bojim se da naši filmaši još dugo o vukovarskoj tragediji neće biti sposobni snimiti, unatoč određenim slabostima, toliko slojevit i zaokružen film.


Josip Grozdanić


Priča o traženju


Stvarno treba imati sreće u životu da bi se našlo ono za čime se traga.

Tisuće ljudi koji se susreću po ulicama žure nekud, a kada biste ih pitali kamo ih put vodi, ne bi znali odgovoriti. Bezglavo trče u paničnu strahu da će ih izdati snaga ili da će ih vrijeme pregaziti. Cijeli život su u stanju staviti na kocku, samo da stignu na nepoznato odredište. I doista, znaju proći godine i desetljeća dok netko zastane, kada mu se učini da je to ono pravo.

Cijeli svijet se traži kao da je neizmjerno velik. A nije. Zašto bi se inače govorilo svijet je mali. A ako je to točno, kako je moguće da se ljudi ne mogu naći ni u tom malom svijetu? Nešto doista nije u redu, ili je zapravo teško naći nekoga tko će vas čuti, razumjeti, ljubiti, utješiti. Svijet je pun zamki, nepredvidivih igara na koje niste navikli, jer ste u svojoj biti iskreni.

Traženje je valjda najteže što vas čeka na stazi koju ste odabrali. I uvijek sumnja, mogućnost da ste pred strašnim i nepopravljivim promašajem, sumnja da će vas takve greške skupo stajati, a vi ne znate ništa, bojazan da će svijet ismijati putnika koji želi na sjever a ide na jug, neprestano vam lebdi u podsvijesti, ili čak da ćete shvatiti da ste u slijepoj ulici, da je cijeli vaš život bio uzaludan, jer nikamo niste došli.

Zato ste i skloni sebe analizirati u osami, brižljivo krijući sve što nije lijepo u vama. Život se igra s vama, jer je čovjek nesavršen pa su vaše greške vaša kvaliteta. Tko će znati što je dobro, a što ne?

Mene zanima tko je čovjek koji je prošao pored mene, pijan i neobrijan? Zašto je psovao i otkud baš on na mojem putu za koji sam mislio da je pravi? Oprostite, ali svijetu su zanimljiviji oni koji griješe, od bezgrešnih i čistih. Od takvih se nema što naučiti, s takvima se nema o čemu razgovarati.

Zato slobodno nastavite svoju potragu, nema razloga strahu da ćete možda pogriješiti. Ono što se traži, obično se teško nalazi. Uostalom, malobrojni su oni koji su našli. Ali možete biti zadovoljni i ako priđete dovoljno blizu toj iskrici koju ste sebi namijenili. I to je znak da ste uspjeli.


Siniša Glavašević

Vijenac 384

384 - 20. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak