Vijenac 384

Godišnjica

Pad Vukovara

18. studenoga 1991, pad Vukovara

Pad Vukovara


18. studenoga 1991, pad Vukovara


Početkom studenog 1991. zauzimanje Vukovara bilo je neizbježno. Opsada te bogate i lijepe metropole istočne Slavonije trajala je od početka kolovoza. Vojna neravnoteža bila je zaprepašćujuća.

Na srpskoj strani više od 30 000 vojnika i paravojnika, pod vodstvom zapovjednika Mrkšića i majora Šljivančanina, 400 tenkova, stotine minobacača i topova, prevlast u zraku i na Dunavu. Na hrvatskoj strani, manje od 2000 branitelja s lakim naoružanjem, zaštitara, policajaca i dragovoljaca pod vodstvom zapovjednika Dedakovića, opskrbljivanih željeznicom i noćnim pošiljkama iz poljoprivrednih aviona. Pomagale su im hrvatske postrojbe sa zapada, u zaleđu srpskog obruča.

Bombardiranja su potpuno uništila grad, na koncu je bilo između 600 i 800 projektila dnevno. Pregovarač europskih predsjedatelja veleposlanik Wynaendts, izjavio je poslije kratkog posjeta Vukovaru, 28. kolovoza, da je bio dotučen nasiljem i razaranjima. U podrumima je živjelo 15000 preostalih civila, od toga 2 .000 djece. Doktorica Bosanac čije su službe radile u bolničkom skloništu, telefaksom je javljala broj ranjenih, od 30 do 60 dnevno, i tražila lijekove.

U Zagrebu su bili uvjereni da će ta očigledna i duga agresija u Europi izazvati zgražanje i intervenciju! Za Hrvate, većinsko stanovništvo u gradu (47% od 44 600 stanovnika), Vukovar je bio test poštivanja zakonskog poretka i granica. Za pristaše Velike Srbije, domoći se Vukovara (32 % Srba) značilo je poduprijeti Srbe u Hrvatskoj koji su odbijali živjeti pod novom hrvatskom vlašću i brzo su je okvalificirali kao ustašku.

Napad od 7. studenog izolirao je branitelje. Napadači su bili metodični. Čim bi granate ugušile otpor, paravojnici i vojni tenkovi čistili bi zauzeto područje i izvodili civile iz skloništa. Hrvatska vlast u Zagrebu obavijestila je Tripartitnu komisiju. Ta komisija sastavljena od predstavnika hrvatskih vlasti, federalne vojske i europskih promatrača, vezana za mirovnu konferenciju o ex-Jugoslaviji, trebala je organizirati prekid vatre, deblokadu vojarni i evakuaciju Jugoslavenske narodne armije. Hrvatski pregovarači, gospoda Granić, Hebrang i pukovnik Agotić, predlagali su demilitarizaciju, neutralni koridor ili obvezujući prekid vatre, itd.

Trinaestog studenog vijesti iz Vukovara su alarmantne: nema više hrane, lijekova ni streljiva. Petnaestog studenog stanovnici upućuju poziv u pomoć. Šesnaestoga novi napad i glasine o predaji. Sedamnaestoga, dok hrvatski predsjednik pokušava kod generala Kadijevića postići prestanak borbi, federalni sekretar obrane Rašeta daje europskim promatračima do znanja da prihvaća načelo brze evakuacije ranjivih osoba.

Hrvati traže hitnu pošiljku kamiona s lijekovima i evakuaciju 400 ranjenika iz bolnice (zapravo 450). Baveći se modalitetima te evakuacije, Tripartitna komisija provodi 18. studenog s međunarodnim Crvenim križem, Liječnicima bez granica i Malteškim križem.

Kad je grad pao, ratni stroj nastavio je svoje žalosno djelo jer međunarodna zajednica nije poduzela ništa presudno.

Dogovor koji su u noći potpisali doktor Hebrang i general Rašeta, precizira jamstva, puteve, mjesto prihvata (križanje Zidine), neutralizaciju bolnice povjerene Međunarodnom komitetu Crvenog križa (CICR), i nadležnost europskih kontrolora nad cijelom tom operacijom.



Ali u zoru 19. studenog javljeno je da je prestao svaki otpor i da je grad pao. No nema vijesti o ranjenicima i civilima. Prozvani general Rašeta, tmuran i napet, krivi slabe veze. Vrlo suho, veleposlanik Van Houten, šef europske misije za nadzor, traži od njega da opravda svoju funkciju i pomogne kontrolorima koji će iz Zagreba i Beograda biti upućeni na lice mjesta.

Uskoro se saznalo da su se branitelji noću sa 16. na 17. studenog izvukli prema zapadu, kroz polje neobranoga kukuruza. Nakon čega je na licu mjesta došlo do kontakta s armijom. Kad su dobili obećanje da će civili biti oslobođeni, posljednji branitelji predali su se u zarobljeništvo: u ponedjeljak 18., 600 branitelja i 6000 civila na Mitnici, a u srijedu, 20., oko 200 boraca i 4000 civila u Borovom Naselju. Devetnaestog studenog, kontrolori koji su stigli iz Beograda, neki kao pratnja Cyrusa Vancea, izaslanika UN-a, u Vukovaru su vidjeli halucinantan prizor: skupine paravojnika, koje je armija slabo zaustavljala, kako slave pobjedu među hrpama ruševina, kolone izbezumljenih i kao krpa blijedih civila, leševe oko bolnice u koju je kontrolorima i Crvenom križu zabranjen pristup.

Nije poštivana nijedna obaveza, pismena ili usmena, kao uostalom ni međunarodne konvencije. Bez nadzora izvana, vojnici su unutar bolnice odvojili muškarce. Većina preživjelih koji nisu bili ranjeni, usmjerena je prema skladištu Veleprometa u kojem su muškarci od četrnaest do šezdeset godina odvojeni od žena, djece i staraca.

Neke zarobljenike, one koji su nosili vojničke cipele, uz povremenu pomoć civila ščepali bi paravojnici i odvukli ih sa sobom. Nakon tog razvrstavanja, kolone su usmjerene prema mjestima ukrcavanja, kao što je Ovčara, 6 kilometara jugozapadno od Vukovara, gdje su čekala vozila.

Sukladno zagrebačkom sporazumu, kontrolori su se 19. studenog pojavili kod Zidina da dočekaju ranjenike iz bolnice. Saznali su da će se prihvat odigrati 22. u Bosni, na mostu u Bosanskom Šamcu. Stvarno se odigrao u srpskom selu Bijelnički Dvori, usred agresivne gomile koja je ozlijedila hrvatsku pratnju. Tako je više od 120 ranjenika prešlo na drugu stranu, a pratilo ih je 2500 žena i djece koji su bili s konvojem. Humanitarnost je štitila etničko čišćenje!

Što se tiče odvojenih muškaraca i žena, među njima i doktorice Bosanac, oni su poslani u Srbiju i odvedeni u zatvore u Sremskoj Mitrovici, Nišu i Novom Sadu, kao i u logore i jedan rudnik, a poslije su postupno razmjenjivani. Tijekom razmjene koju je u prosincu 1991. organizirao Crveni križ, svjedoci su vidjeli kako iz vozila izlaze jako mršave prilike prazna pogleda i sporih kretnji, njihov izgled potvrđivao je iskaze o njihovim patnjama.

Odmah se pojavila zabrinutost za osobe koje je postalo nemoguće naći. Svjedoci su govorili o pogubljenjima. Doktor Hebrang postavio je 24. prosinca to pitanje pred Tripartitnom komisijom u Zagrebu, izazvavši bijes generala Rašete. Tada je procijenjeno da je pri evakuaciji bolnice nestalo gotovo 200 pacijenata, liječničkog osoblja i civila. U prosincu 1992. UN-ovi stručnjaci pronašli su na Ovčari masovnu grobnicu s dvjestotinjak tijela. Dva su pregledana, i doista su bili pogubljeni. No lokalna vlast usprotivila se nastavku istraživanja.

Samo hrvatske žrtve u Vukovaru procjenjuju se na 2000 mrtvih, 2500 invalida i 2700 nestalih, te 50 000 preseljenih na cijelom području.

Dan poslije pada grada, tenkovi i topovi koji su Vukovar sravnili sa zemljom, pokrenuti su prema zapadu i zauzeli su položaje oko Vinkovaca (84 % Hrvata) i Osijeka (78 % Hrvata). Ratna mašinerija nastavila je svoja osvajanja i svoje žalosno djelo jer međunarodna zajednica nije poduzela ništa presudno da se obeshrabri politika koja je dovela do opsade Vukovara.


Objavljeno u »Le Mondeu« na godišnjicu pada 18. studenog 1995.

(Iz knjige Louise Lambrichs, Vukovar nikad nećemo vidjeti)

Georges-Marie Chenu

europski promatrač i sudinonik pregovora u Vukovaru

te prvi francuski veleposkanik u Republici Hrvatskoj.


Avetinjski prizori nižu se do beskraja


Nema razloga za čekanje s evakuacijom, jer su u Vukovaru ostali samo civili po skloništima.

Za Kroniku dana javlja Siniša Glavašević.


Maratonski pregovori, koji su počeli još jučer i imali svoje uspone i padove, na radost petnaest tisuća preživjelih odraslih osoba i dvije tisuće djece, polako ulaze u svoju završnicu.

Europska mirovna misija nije ušla u grad, iako se to očekivalo, ali sudeći po posljednjim telefonskim razgovorima s gospodinom Budišom, Granićem i Tusom postoje realne mogućnosti da evakuacija uz prisustvo mirovnjaka počne već sutra.

No, ne treba zaboraviti i na ranije pokušaje realizacije nekih dogovora, koji su nužno bili kompliciraniji. Svi stoga sa strepnjom očekuju daljnji razvoj događaja i nadaju se da će uskoro vidjeti konvoj.

Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju.

Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine.

Pod nogama se osjećaju ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina.

Istovremeno, liječnici u vukovarskoj bolnici bore se s mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je tri stotine težih i oko četiristo nešto pokretnijih, mnogih civila, koji su ovdje našli utočište, do strašnih rana kakve su snašle pet i pol mjesečnu bebu, koju je danas u poslijepodnevnim satima operirao doktor Tomislav Vlahović. Od ostataka granate tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljenica. Slično se dogodilo i četiri i pol godišnjoj djevojčici, kojoj je granata smrskala rame.

Još nedavno smo javljali o stradanju jedne buduće majke i njena nerođena djeteta. Breme takvih slučajeva civilizacija nije u stanju podnijeti. Plinska gangrena, svi se ovdje nadaju, neće više nikad carevati medicinom.

A ovoga trenutka dobivam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10,00 sati, imat će kapacitet 600 pacijenata. Ići će relacijom: Vukovarska bolnica, Priljevo, Lužac, Bogdanovci, Marinci, Zidine, Nuštar.

U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima.

Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj.


Siniša Glavašević

Vijenac 384

384 - 20. studenoga 2008. | Arhiva

Klikni za povratak