Vijenac 380

Glazba

Arsen Dedić, Za kino i TV (Croatia Records)

Slikarski pogled na ekran

Arsen Dedić, Za kino i TV (Croatia Records)

Slikarski pogled na ekran



»Kad pred sobom imamo autorsku zbirku filmske i televizijske glazbe iz duljeg razdoblja, a da se to ni po kakvom manirističkom detalju ne da zaključiti, onda to ukazuje na važnu okolnost: skladatelj je imun na izvjestan imperativ mondenosti... Nepristajanje na (takav) način razmišljanja odaje kompozitora Dedića kao autora kome je prvenstveno do glazbe same...«, zaključuje Nenad Miletić u tekstu iz 1989. koji prati prvu antologiju posvećenu filmskoj i televizijskoj glazbi Arsena Dedića.

Gotovo dva desetljeća poslije slušatelj nove (i znatno proširene) zbirke, jednostavno nazvane Za kino i TV, može se u potpunosti složiti s prethodnim mišljenjem, a posebno posljednjom tvrdnjom. Jer, ono što se slušatelju, koji je vidio barem dio filmskih i televizijskih uradaka za koje su te partiture nastale, odmah se nameće zaključak da Dedićeva glazba sjajno funkcionira i kao autorski dio filma i kao zasebno djelo. U filmu se ona jednostavno stapa sa slikom i osjećajima gledatelja, dok zasebno stoji poput samosvojna djela, koje se, za razliku od mnogih soundtracka, sluša s lakoćom. Učinkovitost tu nimalo ne čudi, jer je Arsen Dedić već od gotovo sama početka karijere nastojao obuhvatiti što više umjetnosti, posebno onih vizualnih. Njegov slikarski pogled na veliki i mali ekran u sebi sadržava kako iskustvo akademskog glazbenika, tako i umjetnika koji pomno bira temu. Naime, filmski skladatelji dobri su tek kad filmsku temu dobro čitaju.

Kolekcija pred nama obuhvaća razdoblje tri i pol desetljeća – od Vrdoljakove serije Prosjaci i sinovi iz 1972. do prošlogodišnjega filma Nikole Stojanovća Belle Epoque (ili posljednji valcer u Sarajevu). Pritom možemo zaključiti da je i u dalja dva desetljeća, koliko je proteklo od spomenute antologije, Dedić ostao »imun na imperativ mondenosti«. Naime, usprkos stanovitu stilskom rasponu te aranžerskim i producentskim mijenama, njegov je rukopis stalan i postojan. Ono što ga odlikuje jest i uspješno odolijevanje izazovima da postane odveć mračan, razigran, dramatski ili sladak. Uvijek je to glazba koja ima raskoši i elegancije, ali i jednaku dozu odmjerenosti, razuma i duha.

Posve očekivano (bez obzira na kronologiju), izdanje započinje glazbom iz Vrdoljakovih Glembajevih, filmskom partiturom jednoglasno ocijenjenom kao »najbolja hrvatska svih vremena«. Posve zasluženo, zaključit će po tko zna koji put slušatelj, jer način na koji Dedić tu majstorski parira Krležinu predlošku ide znatno dalje od pukoga razumijevanja teksta i gotovo nadopisuje nove stranice, vješto ostajući skriven iza vizualne komponente filma. Sam naslovni motiv u sebi sublimira dva stoljeća gomilanja bogatstva, hladnokrvna pretvaranja ljudske krvi u zlato i privid dostojanstvena života obitelji ogrezle u zločin i nemoral. U svoj raskoši i širini teme nepogrešivo se osjeća gorčina i teški jamb zločina, jedinoga smisla tog prosperiteta. On postaje bit glembajevske krvi, njihov temeljni nagon i urođeni motiv života. Maestralni Valse triste tu nas vraća u predratnu 1913, u palaču Ignjata Glembaja, gdje se, uz zvuke valcera, evocira prošlost, dok se, u znaku prividno solidna blagostanja, opraštaju gosti. U središtu svega toga stoji Leone, čija se svjetlina venecijanske krvi ogleda u liku Beatriče (Beatrix), ali koji se istovremeno ne može osloboditi otrova glembajevske krvi. Savršen je to format za Dedićev umjetnički svijet što vječno bježi od jednostavnosti i u svemu dobrome traži navještaj tame, a u gorčini naznake slada.

I nastavak zbirke, koji uglavnom donosi stil kojim prevladava širina pogleda, ukazuje na to da Dedić komponiranju za film i televiziju prilazi razmišljajući o bojama, a ne melodijama. Bilo da je riječ o guignol-verglaškom ugođaju glazbe za Povratak Katarine Kožul, dječjem svijetu Tajne starog tavana, pastorali Prosjaka i sinova ili urbanoj raskoši Donatora, lirski senzibilitet tu s lakoćom prelazi u dramatiku, a nevini svijet u teška promišljanja. Iz partiture za seriju U registraturi tu je tema Laura, koja je u međuvremenu stekla status klasika, te naslovni motiv kojim se dotiče kovačićevski besmisao života. Tek glazba za serijal Jedrima oko svijeta donosi razumnije mijene ljepote i dramatike krajolika, što se pretaču u tipične pjesme bez riječi.

Ako će kompletisti prigovoriti izostanku nekih filmova i serija (riječ je, ipak, o opusu od čak tridesetak igranih, dvadesetak dokumentarnih i desetak animiranih filmova te tridesetak televizijskih serija i drama), fragmenti nekih partitura ostavit će slušatelja željna još, s pitanjem nije li monumentalni opus filmske i televizijske glazbe Arsena Dedića zaslužio reprezentativnije i opsežnije izdanje. Sami Glembajevi su, posebno zbog dvadesete godišnjice, držimo zaslužili i posebno izdanje.

I na kraju, ako je san svakoga filmskog skladatelja napisati glazbu koja može stajati i samostalno te, pritom, uzburkati osjećaje i gledatelja i slušatelja, onda je Arsen Dedić odavna dosegnuo taj ideal.

Dedićeva glazba sjajno funkcionira i kao autorski dio filma i kao zasebno djelo.


Velimir Cindrić

Vijenac 380

380 - 25. rujna 2008. | Arhiva

Klikni za povratak