Vijenac 375

Književnost

Proza

Trešnja, jagode i svileni bomboni

Proza

Trešnja, jagode i svileni bomboni



Isaka sam upoznala jedne suhe i hladne zime, u jeku ludih karnevalskih zabava i tko zna koje u nizu mojih bračnih kriza. Gradom je vladalo šarenilo i pijano veselje pa su me prijatelji uspjeli nagovoriti da barem tu večer izađem iz kuće; da ostavim muža njegovu kauču i sportskim vijestima i na trenutak se trgnem iz mrtvila u koje sam sve dublje zapadala.

Svoj sam život već dulje vrijeme osjećala kao ledenu, olovnu mrežu razapetu na već izmorenim leđima, mozaik od oštrih i s mukom slijepljenih krhotina, a onda je na njemu zapeo i On – Isak K., četrdesetogodišnji bankarski službenik i brižni otac dvoje gotovo već odrasle djece.

Spotaknuo se na jednom od mojih bridova, zastao u namjeri da tu neko vrijeme i ostane, a onda nastavio posrtati, padati i do krvi se ranjavati. Pri posljednjem takvu padu, iz godinama čvrsto stisnute šake, napokon mu je ispalo nekoliko, od svijeta i sebe, pomno skrivanih svilenih bombona. Jedan se, poput kamene suze, dokotrljao i na moj dlan. Prvi put more koje su me podmuklo progonile dobile su svoj jasni obris i zastale preda mnom, zatečene i ogoljene.

I eto, tu je počela i stala ova priča. Ja još osjećam miris voća i melase koja, kao da mi se otopljena cijedi niz lice, prste, i kaplje na tipkovnicu, pa svaki put kada poželim napisati redak na ekranu se pojavljuju jedne te iste slike. Isakove i moje. Naše traume i razlozi zbog kojih nismo znali (mogli) uživati u sreći koja nam je darovana. Njegova priča o svilenim bombonima i moj san o jagodama i trešnjama.


***


Na maskenbalu, priređenom na glavnom gradskom trgu, svi smo se trudili biti netko drugi, bolji i ljepši nego što smo inače (parada supermena i raskošnih zavodnica), samo je Isak bio ono što zapravo i jest – pričač. Ogrnut crnim plaštem s kukuljicom, kao da je upravo izronio iz magle mračne i uske uličice srednjovjekovnoga Yorka, redom je obilazio pridošle i prislanjao usne uz njihovo uho. Ne znam jesu li njegove priče bile o vikinzima, Richardu III. i legendama s engleskog dvora, kakve se dan-danas pričaju turistima na kamenim pločnicima Yorka, ili je puštao na volju mašti i dvoglavim, balkanskim aždajama, primjerenije trenutku i ukusu publikuma. No, bila sam sigurna da su one, Isakove priče, pune jeze i same esencije života i smrti; i da prodiru do kostiju onih koji ih slušaju jer po svršetku svake male seanse lica ljudi odisala su nekom čudnom mješavinom ushićenja i slatkogorkog užasa, izazvana iskonskim pokretačima – strašću ili strahom. Baš kao u djece koja su upravo sišla s tobogana smrti ili nekoga golema, jurećeg vrtuljka. Ja sam, ipak, nastojala ostati postrani ili, barem, na red doći posljednja. Ne samo da nisam bila sklona svoja osjetila dražiti predodžbama o potocima krvi, otkinutim ljudskim udovima i drugim stravičnim slikama, nego, jednostavno, nisam mogla zamisliti da mi tuđe ljudsko tijelo bude tako blizu, ni pedalj od moga vrata. Već dugo sam se, izmorena slabošću i bračnim svađama, užasavala svake bliskosti pa čak i nevina, prijateljskog dodira. Miris i koža moje djece bila su jedino što sam željela i mogla kušati, cjelivati.

No, u trenutku kad sam na resici uha osjetila Isakov topli dah i kada mi se kosom prosuo baršun njegova glasa, sve je dobilo potpuno novi smisao. Nije mi smetala blizina, nije mi bilo bitno što priča (niti sam se trudila shvatiti), nego sam samo željela da traje što dulje. Točnije, da ne prestane nikada.

Isak mi već petu godinu priča priče. Ponekad skupim hrabrosti pa mu ustvrdim kako je svaka od njih samo moja i samo za mene jer imam osjećaj da ih jedina ja slušam dok mu na glavi nije kukuljica. Njemu su te riječi katkada smiješne, a još češće ga ljute.

– Maskenbal je davno prošao – kaže. – Tvoja mašta nema granica i to me ponekad plaši.

Ja, naime, znam da bi kakvom površnom promatraču, da slučajno sazna našu tajnu, bila tek jedna u nizu žena kojima je Isak, vodeći svoj tajni život, šaputao, ali sam, isto tako, uvjerena da je u mojim riječima živa istina, da sam samo ja dio njegova međusvijeta; ona točka – sjecište, na kojoj još nije stavio pokrivalo na glavu, a usudio se šaputati priče. Znam da lijevo ili desno, Isak može samo jedno ili drugo. Svojom voljom ili ne, on – nepatvoreni, postojao je samo sa mnom. Tako mi se činilo.

Da nisam sklona komplicirati stvari, rekla bih da mislim kako je on poprilično čudan, zatvoren i da nitko iz njegove okolice ne zna tko je zapravo, kakve su mu želje, strasti i kakav dar posjeduje. Imala sam sreću ili nesreću biti jedina koja ga uistinu poznaje.


***


Isak i ja rijetko se susrećemo. Daljina, obveze i okolnosti često su protiv nas. U tim dragocjenim trenucima zaboravljamo da postoje drugi ljudi, da su nam tijela obilježena godinama, promjenama i da vrijeme radi protiv nas. Nakon svakoga susreta, mimo logike, rastanke sve teže podnosimo.

Dugo sam sebi dopuštala malene slabosti pa i maštanje o tome da naše tople i ukradene susrete zamijenimo za nešto opipljivije. Nešto meni prihvatljivije: da se s Isakom budim, pijem prvu jutarnju kavu i slušam ga kako se žesti zbog činjenice da svijet nije onakav kakvim ga on zamišlja. Nisam mogla shvatiti zbog čega njega moji snovi toliko plaše. Zbog čega se toliko uzruja i oko sebe još čvršće stisne svoju kukuljicu. Svako njegovo pojašnjenje doživjela bih kao prašinu u oči i krenula svom žestinom prigovarati kako nisam dovoljno voljena i kako djeca koja su jednom nogom odrasli ljudi ne mogu biti razlog za odricanje od naše ili, još gore, vlastite sreće. Ne dovijeka, ne apsolutno. U ovih pet ljeta prekidali smo, zaklinjali se, plakali i vraćali jedno drugom više puta nego što je bilo naših susreta. Ja sam htjela sve, a on nije htio ili mogao dati više nego što ima.

A onda, sasvim iznenada, jedne večeri umjesto ljubavne priče, Isak je pred mene pružio dlan pun svilenih bombona. Rekao je da ih u ruci drži od svoje pete godine i da nije pomaknuo jednog jedinog prsta od onog trenutka kada je izvukao šaku iz džepa očeva kaputa i pokazao majci što je u njemu pronašao. Bombone koji, to tada nije mogao znati, nisu bili namijenjeni njemu. One koje je otac kupovao za djecu žene koja nije bila njegova majka.

Još s užasom gledam zamišljenu sliku nevinih dječjih očiju i razmišljam kada mu je postao jasan razlog majčina od boli iskrivljena lica, suza, očeve vike i udaraca koji su uslijedili. Isak je morao ispravljati tuđe greške. One koje su još pekle njegovu kožu.


***


Dugo sam premetala po starim albumima i kutijama u kojima godinama spavaju crno-bijele fotografije, hrpe manje ili više živih uspomena. Tu, sasvim određenu fotografiju ili uspomenu, morala sam pronaći, iako mi nije trebala kao podsjetnik. I bez nje, sve sam znala. Pamtila sam svaki faktografski detalj, svaku tada proživljenu emociju, do najmanje sitnice.

Četvero odraslih ljudi i jedno dijete. Djevojčica u pamučnim gaćicama i potkošulji, s priborom za pijesak u ruci i pogledom koji žuljaju sunčeve zrake – to sam ja. Žena u kućnoj haljini moje majke – moja je teta, tatina mlađa sestra. Možda… da ne gleda čeznutljivo u plavokosoga mladića koji sjedi pored nje, možda bi se onda sjetila da ja još osjećam majčin miris na flanelu kućne haljine tigrastog uzorka i da bi me trebalo privinuti u zagrljaj, čvrsto stisnuti i dugo, dugo tako držati. Tu je i moj stric. On je najmlađi i čini se da je upravo kupio nove sunčane naočale. Pogled kroz njih njemu je sasvim dovoljan. Čovjek pored njega moj je otac. Trenutak prije fotografiranja ljuti se i viče na mene jer je naše crno prase izašlo iz svinjca, zašlo u vrt u čijem se središtu širilo staro stablo trešnje i obrstilo gredice s jagodama. Ja jecam i govorim kako nisam kriva, ali on mi ne vjeruje. On je velik. Njegova je ljutnja još veća.

Da je crna pasmina svinja divlja i pametna, da umije sama njuškom otvarati vrata, shvatit će naknadno, kada iz svinjca na dvorište izađe po tko zna koji put.

Trenutak poslije fotografiranja ja ću stajati na kuhinjskim vratima i kroz stakleno okno gledati oca kako se tupim kuhinjskim nožem pokušava ubiti. Odatle će me maknuti čvrste stričeve ruke, a onda će, iste te šake, treskom razbiti vrata.

Moje mame nema na toj fotografiji. Ona je otišla nezadovoljna svojim brakom.

– Zašto me nisi povela sa sobom? – pitat ću je dugo godina nakon fotografiranja.

– Nisam mogla. Nije mi te dao – reći će mi kroz plač. – Ali vratila sam se. Zbog tebe.


***


Noć poslije dana u kojem je otišla moja majka, svinja obrstila jagode, teta se ljubila s plavokosim mladićem, stric kupio nove naočale, a tata se pokušao ubiti, ja sam sanjala kako je naša stara trešnja jedne sasvim osobite sorte. U njezinoj krošnji s lijeve strane zore trešnje, a s desne sočne, rumene jagode. Ma koliko pametna svinja bila, nikada ih neće uspjeti dohvatiti.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako je to samo san, a i tada sam htjela silno vjerovati da na stablu postoji barem jedna jagodorodna grana.

Danas, trideset godina poslije, s Isakom uzgajam trešnju na kojoj osim jagoda rastu i svileni bomboni. Teško nam ide. Zapravo, unaprijed znamo da je sav naš trud uzaludan. On stoji na mjestu, zakopan, zatrpan i mora biti otac kakav njegov nikad nije bio. Istovremeno, neodoljivo ga privlači zvuk, šuškanje papirića u koje su umotani bomboni pa misli da se život može dijeliti na kolosijeke, da se šećer može kradom jesti.

Ja vučem prstom preko prašine praznih kovčega i razmišljam. Odakle mi pravo da polažem nadu u Isaka? I... hoće li moje dijete nekada morati nositi teret majčine odluke? Hoće li jednom patiti što, zbog njega, za sebe nije uzela komadić sreće?


Julijana Adamović

Vijenac 375

375 - 17. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak