Vijenac 374

Kritika

Miroslav Bertoša, Kruh, mašta & mast. Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947.–1957, Durieux, Zagreb, 2007.

Znakovi u tkivu vremena

»Godine 1947. Pula je bila gotovo mrtvi grad, urbani prostor s malo stanovnika, nalik na svoje antičke spomenike, veličanstven, ali pust i beživotan. […] Puljske ulice, napose one u mnogobrojnim predgrađima, doimale su se poput arterija u kojima se zaustavio krvotok tipičnog urbanog života.«

Miroslav Bertoša, Kruh, mašta & mast. Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947.–1957, Durieux, Zagreb, 2007.

Znakovi u tkivu vremena



»Godine 1947. Pula je bila gotovo mrtvi grad, urbani prostor s malo stanovnika, nalik na svoje antičke spomenike, veličanstven, ali pust i beživotan. […] Puljske ulice, napose one u mnogobrojnim predgrađima, doimale su se poput arterija u kojima se zaustavio krvotok tipičnog urbanog života.«


Bertošina sjećanja prikazuju Pulu u doba njezin najdramatičnijega poslijeratnog desetljeća, bremenita dramatičnim zbivanjima koja su utjecala na povijest Pule i na sama pisca, tada devetogodišnjaka, pristigla u Pulu kasne jeseni 1947, nakon završetka anglo-američke uprave. Grad Pula nedvojbeni je protagonist ove knjige, mjesto i točka poslijeratnih političkih, ali i etičko-egzistencijalnih napetosti, čije je vibracije na svoj način osjetio i sâm pisac.

Pred očima Bertoše dječaka ukazao se opustjeli grad, ispražnjen od stanovnika, dobrim dijelom razoren savezničkim bombardiranjima. Bertoša je taj urbani prostor doživio kao mjesto u kojemu vlada sablasna praznina i tihi očaj. U takvu je ozračju Pula proživljavala propadanje svoje nekadašnje veličine, jer je od sredine 19. stoljeća do kraja Prvoga svjetskoga rata bila glavna ratna luka Habsburškoga Carstva. Traumatične rane koje je na gradu ostavila fašistička vlast u nekim su segmentima produbljene i u razdoblju nakon 1947.



U novonastalim prilikama zauvijek se izmijenila etnička struktura grada, a posljedično tomu i njegova jezična, kulturna i društvena obilježja.

Uslijedilo je iseljavanje nekadašnjih stanovnika, njihov konačni odlazak, ali i priljev nekih drugih doseljenika koji će posta(ja)ti novim puljskim građanima. U sugestivnim fragmentima Bertošina doživljajnog opisa nazire se drama egzodusa talijanskoga žiteljstva, ali i bjegovi preko granice, koje su poduzimali etnički različiti pojedinci ili manje skupine oporbenika nadošlom komunističkom režimu. Grad se praznio, a uz preostale Talijane (mnogo kasnije dobit će prijekoran epitet rimasti) u napuštene se kuće naseljavaju došljaci ne samo iz neposredne okolice nego iz drugih hrvatskih i ostalih ondašnjih jugoslavenskih krajeva. Novi su se došljaci nerijetko ponašali na agresivan način, namećući načine života i običaje strane gradskoj kulturi.

Daleke 1947. ulicama su prolazila poneka kola koja su vukli sitni i izgladnjeli tovari (magarci), pokoji bicikl (rijetka bijaše mitska marka Bianchi!), te jedini automobil (stariji Puljani živo ga se sjećaju!) – stari Fiat signor Scomersicha, jedinoga taksista u gradu … Periferija Pule, kao i predgrađe Šijana u kojem je obitelj Bertoša pronašla stan, bila je velika livada, gdje su opušteni i zaigrani dječaci (muli de strada) raspolagali širokim prostorom slobode – stvarne i simbolične.

Bertoša kao dječak na ulici uči i prve jezične spoznaje o istro-venetskom dijalektu (el polesan), koji postaje sredstvo socijalizacije i identifikacije urbanoga kolektiva. Zapravo, za autohtonoga žitelja Pule, istarsko-venetski je dijalekt bio neka vrsta osobne iskaznice, svojevrsna identifikacija zajedničke povijesne memorije. Kao i mnogim Puljanima, i Bertoši el polesan postaje dubinski jezik identiteta, jer je dijalekt za njega bio govor prvih samosvjesnih životnih saznanja.

Bertoša je svjestan potrebe da misli i govori ne samo za sebe nego za sve, da razmišlja u ime principa koje dijeli s drugima, da bude ja, ne u jednini, već u množini, da bude mi koji dopušta međusobnu komunikaciju iskustava, nada, snova, utopija, zajedničkih uvjerenja.

O ljudima i stvarima stare Pule – nakon tolikih desetljeća – svjestan superiornosti pogleda unatrag, Bertoša pripovijeda kao vjerodostojan (i zato samouvjeren) svjedok, naviknut na zagonetke prošlosti, profesionalno osposobljen odmjeravati i razlikovati kolektivne imaginarije od pojedinačnih istina. Njegova knjiga susret je Velike povijesti i individualne egzistencije: to nisu dva odvojena subjekta, nego jedinstvena priča o mukotrpnoj ljudskoj opstojnosti. Svukavši odjeću profesionalnoga povjesničara i obukavši onu laganiju memorijalističkoga ja-povjesničara, po uzoru na francusku ego-histoire, autor je zbivanja donekle pojednostavnio, nikako ne banalizirao, učinivši ih pristupačnijima. Diskurs Bertošina teksta teče razinom iznimno uspješne komunikacije s čitateljem, pri čemu se opisi zbivanja pretvaraju u svojevrsnu Kulturgeschichte, u povijest uljudbe, shvaćene kao povijest kulture u najširem značenju riječi.


Elis Deghenghi Olujić

Vijenac 374

374 - 3. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak