Vijenac 373

Matica hrvatska

DALMATSKI JEZIK I NJEGOVI OSTACI U HRVATSKOM

Morski jezični znak

DALMATSKI JEZIK I NJEGOVI OSTACI U HRVATSKOM
Morski jezični znak



Skup od dvanaestak malih jezika koje su jezikoslovci, a ne njegovi govornici, nazvali dalmatskim, govorio se u mnogim dalmatinskim gradovima do 15. stoljeća, s jednom iznimkom: na Krku je posljednji govornik dalmatskoga, Tuone Udaina, poginuo od eksplozije mine 10. lipnja 1898. Njegov je krčki dalmatski (veljotski) postao svjetski poznat zahvaljujući Bartolijevu djelu Das Dalmatische (1906). Kasniji istraživači, osobito profesori Muljačić i Tekavčić, na inovativan su način pristupili glasovnoj povijesti krčkoromanskoga, dok su profesori Skok i Vinja dali kapitalan prinos poznavanju dalmatskih posuđenica u hrvatskom jeziku. Osim toga, profesor Muljačić žarište je pomaknuo i na druge varijetete dalmatskog, osobito raguzejski (dubrovački dalmatski), jadertinski (zadarski dalmatski) i labeatski (dalmatski u današnjem Crnogorskom primorju).
Kako bi čitatelji stekli kakav-takav dojam o dalmatskom, pogledajmo kako se na dva najpoznatija dalmatska idioma, krčkoromanskom i raguzejskom, govorilo kruh, otac, kuća i raditi: krčkoromanski – pun, tuota, kuosa, fur; raguzejski – pen, teta, kesa, fakir. Usporedimo li te riječi s rumunjskim, talijanskim furlanskim, francuskim ili katalonskim, zapažamo sličnosti.

Hrvat kao Mediteranac

Od trenutka doseljenja na Jadran naši su se preci susreli s novim svijetom – svijetom mora, koliko lijepim, toliko i strašnim tek pristiglim kontinentalcima. Suočen sa stvarnošću pred kojom je u doslovnom i prenesenom smislu ostao bez riječi, prvi je Hrvat na Jadranu učinio što i svi koji su se ikada našli u takvoj situaciji: umjesto da izmišlja nove nazive za nova bića i nove predmete, naš se predak ukrcao sa starosjediocem u barku i obasuo ga pitanjima o nazivima za ribe, dijelove broda, vjetrove... Taj je starosjedilac bio dalmatinski Roman, koji je govorio dalmatskim jezikom. Prvo su se naš Hrvat i naš Roman potrudili donekle naučiti jezik onoga drugog, jer će od toga trenutka zauvijek živjeti u istoj kaleti, ploviti istim morem, trgovati na istoj pijaci, moliti u istoj crkvi, umirati od istih bolesti. Oponašajući svoga susjeda, naš je Hrvat malo-pomalo postao Mediterancem.
Sve što znaju o moru Hrvati su naučili od Romana koje su zatekli na obalama Jadrana. Stvarnost koju su spoznali rijetko su se trudili izraziti slavenskim jezičnim sredstvima: sadržaj nova morskog jezičnog znaka najčešće im je bio neodvojiv od oblika koji su mu dali Romani. Hrvati su bili brojniji i politički moćniji, čime je i njihov jezik u cjelini bio privlačniji. Dalmatski, politički i brojno slabiji jezik, izumro je nakon nekoliko stoljeća. Ostavio je, ipak, brojne tragove u našim obalnim i otočnim govorima. Abrum, arbun, argutla, bumbak, cipal, facol, fružata, gaun, gira, jarbol, ješka, kapsa, karoc, katabuja, katriga, kikara, kirnja, kulaf, lenga, lokarda, luća, ljoga, mul, orkula, pagar, parparot, paštura, pirka, poža, prsura, ranj, raža, salpa, sipa, skuša, škrpina, tunđela, tunj, vrpal, žmul… samo su neke od tih riječi.

Jadranska stvarnost

Ako su riječi nekog jezika odraz povijesti naroda koji njime govori, onda je naš sredozemni identitet izražen upravo dalmatskim posuđenicama u našoj čakavštini i obalnoj štokavštini. A ipak, u našim rječnicima, rječnicima naroda koji se svakodnevno zaklinje u pripadnost zapadnom svijetu, nećete naći mnoge od nabrojenih riječi, riječi koje nemaju čiste slavenske ekvivalente. Nije problem tek što u hrvatskim rječnicima nema tih starih romanizama, nego i to što u njima, a time ni u standardnom hrvatskom jeziku, nema zbog toga velikog dijela zbilje imenovane tim riječima, hrvatske jadranske stvarnosti.
Sustavno proučavanje naših romanskih, osobito dalmatskih posuđenica, kao i njihovo uključivanje u standardni hrvatski jezik, kad za njih nema primjerene zamjene, omogućuje uvid u još neotkrivena poglavlja povijesti hrvatskog jezika, ali i povijesti hrvatskog naroda uopće, osobito njegove gotovo tisućljeće i pol duge sredozemne pustolovine. Činilo se to paradoksalnim ili ne, neki naši otočni govori izumiru danas mnogo brže nego dalmatski u srednjem vijeku, a s njima i posljednja uspomena na autohtono jadransko romanstvo. Upravo radi toga, a ne radi romantičnog zanosa koji neki od nas osjećaju pred mrtvim jezicima, sustavno proučavanje dalmatskoga mora biti jednim od znanstvenih prioriteta našega jezikoslovlja. Sve to, umjesto da se folkloristički zaklinjemo u svoju europsku povijest i identitet, dok mnoge naše ustanove, kulturne i političke, stoje leđima okrenute prostoru koji je temelj upravo te povijesti i tog identiteta.

Nikola Vuletić

Nikola Vuletić (1979) doktorirao je s temom iz dalmatistike na Sveučilištu u Zadru, gdje je sada zaposlen kao viši asistent za romanistiku i vodi Centar za galješke studije.

Vijenac 373

373 - 19. lipnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak